Vijenac 443

Kazalište

IN MEMORIAM: PREDRAG PREĐO VUŠOVIĆ (1960–2011)

Glumac Držićeve snage

Mira Muhoberac

slika


S nevjericom smo pročitali vijest koju nam je u četvrtak, 17. veljače 2011, poslao Žarko Potočnjak: „Pređo je umro pred sat vremena.” U Zagrebu je u 51. godini od posljedica moždanog udara s ovoga svijeta otišao jedan od najboljih hrvatskih kazališnih, filmskih i televizijskih glumaca i pravi prijatelj. Igra je temelj svijeta, a kazalište uvjerljiv izraz njegove realnosti. Predrag Pređo Vušović bio je istinski igrač svijeta i glumac Vidrine lucidnosti i genijalnosti, oblikovatelj iskrene i neodoljive, zafrkantske, mangupske, farabutske stvarnosti. Istinitost iluzijâ i zrcalâ nas samih cijelim je svojim glumačkim bićem nosio naš Dubrovčanin dušom i srcem. Živio je život i istovjetnicu mu glumu kao stalno premještanje središta ravnoteže, preobrazbu energije od radosti do uništenja, od smrti do veselja, životne faze gradeći kao nove svjetove iluzije, umjetnosti i egzistencije. Pređo Vušović, beskrajan talent i vrhunski profesionalac u ozbiljnu i temeljitu pristupu svakoj ulozi, svakoj probi, predstavi, filmu, postao je glumački apsolut, stvaralac sebe i svega što egzistira, izvor svjetla, sunce koje sja samo iz sebe, a uvijek za sve nas. Uz pomoć ljubavi Ničega i Biti stvorio je dvojnost Jedinstva, igru neograničene radosti u kojoj nastaju svjetovi beskonačnih inačica temeljnoga obrasca Svijeta. Iznenađen nad gledalištem i prizorištem u kojem je sam gledatelj i glumac, kao da se svojom dobrotom i za nas uvijek blistavom karizmom čudio bogatstvu svojih snova i slobodnoj volji postavljanja svojih zakona kao tvorbenoga načela svemira ujedno im se veseleći i rugajući im se, uvijek s dobrim namjerama, olakšavajući nam svima život.

Držićev glumac i Držićev alter ego našega vremena, Predrag Pređo Vušović kružio je oko određenja Držićevih svevremenih glumaca kao stvarateljâ apsolutno novih i originalnih kazališnih i egzistencijalnih svjetova, slobodnih igara i igara slobodom. U upisu stvarnosti Držić se izrijekom spominje kao glumac – dramska osoba u komediji Skup. Najviše od svega Pređo je želio glumiti Skupa, živjeti Skupa, krenuti stazama svoga uzora Izeta Hajdarhodžića, ali upravo tu ulogu nikad nije izvukao iz špila karata životne sudbine. Autobiografski glumački citat nalazi se i u slavnu Pometovu monologu u Dundu Maroju, u prepletu akomodavanja i vjertuoznosti, kad Pomet niže upravo Držićeve glumačke funkcije: Trijeba je bit pacijent i ugodit zlu bremenu, da se pak dobro brijeme uživa. Kao da slušamo Pređa kako govori Pometa, kako živi Pometa. I gledamo ga kao suvremenoga nam Držića i u mnogobrojnim filmskim i televizijskim ulogama u kojima blista iskakanjem iz stvarnosti i upiranjem prstom u njezine gluposti i nepravde, kao i Marin Držić Vidra.

Pređo Vušović rođen je, kao i Držićeva obitelj, u Kotoru, 29. kolovoza 1960. Škole je, kao i Vidra, završio u Dubrovniku, u kojemu se i počeo ostvarivati kao glumac, kao član Maloga Marina Držića, Studentskoga kazališta Lero, Kazališta Marina Držića, Festivalskoga dramskoga ansambla Dubrovačkih ljetnih igara, na kojima je bio i Pomet i Dundo Maroje, utjelovivši Marina Držića, da bi i u Dramskom kazalištu Gavella, kojim je članom od 1996, uz brojne druge uloge, bio i Dundo u Dolenčićevoj režiji. Je li onaj Držićev zagonetni Vukota naš dragi prijatelj Pređo Vušović? Kao mala djevojčica bila sam Kraljica, a Pređo mi je bio Učitelj u predstavi Dvanaest mjeseci u Malom Marinu Držiću. Družili smo se i u Tomu Sawyeru i u drugim predstavama za djecu kao mali glumci i veliki prijatelji, zatim kao studenti Akademije dramske umjetnosti, u velikim profesionalnim predstavama. Naš kralj od smijeha i veselja i učitelj od glumačkog umjeteonstva napustio nas je kad nam je svima najviše trebao. „Tko srce dava, svega sebe dava!“ Dragi naš Pređo, počivaj u miru, za nas i zbog nas, zbog Zorice! A malo, mrcu-mrvicu napokon misli i na sebe, tamo gore u radosnom i talentiranom, beskrajnom Držićevu svemiru kazališnoga i pravoga, nezaboravnoga prijateljstva! Fate largo!

Vijenac 443

443 - 24. veljače 2011. | Arhiva

Klikni za povratak