Domaćim pijanistima tek posebne nagrade

Nitko od hrvatskih natjecatelja nije dospio do završnice u kojoj je šestero odabranih u velikoj dvorani Lisinski sviralo klavirski koncert u završnoj borbi za nagrade. Šezdesetak mladih pijanista s raznih strana svijeta prijavilo se na EPTA 4. međunarodno pijanističko natjecanje Svetislav Stančić koje je – s dvjema izlučnim etapama i finalom – održano u Zagrebu od 7. do 13. veljače. Natjecanje Stančić široke je ruke, pa se prema pravilniku primaju prijave kandidata do 35 godina starosti, a to je već uvelike dob za razvijenu karijeru. Ujedno i prilika za ukrcaj na posljednji vlak nekolicini ambicioznih i punih nade. Tako je u Zagreb došla i finsko-švedska pijanistica Julia Dahlkvist (1976) s tromjesečnom djetetom, dok je najmlađi bio Stipe Bilić (1992), koji je ušao u drugi krug i zaslužio nagradu od tisuću eura tvrtke Euro Unit Group.

Dobitnik prve nagrade Scipione Sangiovanni, maestro Tarbuk i drugonagrađeni Andrej Gugnjin / Snimio Krešimir Mihelić

Već uhodanim tempom svake četiri godine u Zagrebu se priređuje po jedno međunarodno glazbeničko natjecanje – Stančić za pijaniste, Lovro i Lilly Matačić za dirigente, Janigro za violončeliste i Huml za violiniste. Uglavnom se u finalu pojavi i domaći natjecatelj, s iznimkom dirigenata na Matačiću. Nijedan od hrvatskih dirigenata dosad suočenih s iskusnijom konkurencijom nije izabran ni u drugu etapu. Janigro pak bilježi najviše nagrada za domaće natjecatelje, što upućuje na ugled violončelističke škole. Sve do ovogodišnjega natjecanja na Stančiću je u finalu bilo domaćih predstavnika, a četvrtu nagradu osvojili su Zrinka Ivančić i Bruno Vlahek. Kada se sve zbroji, ne čude pitanja o opravdanosti tolikih međunarodnih natjecanja bez pravih konja za trku. Ne čude ni napomene da je igra s takvim ishodima u nas luksuz. Pita se i o domaćoj pedagogiji, premda se danas već mnogi usavršavaju na uglednim inozemnim školama. S druge strane naglašava se stjecanje iskustva ili pak činjenica da natjecateljske nagrade izravno ne osiguravaju karijeru kao što ni neuspjeh nije presudan. Može se spomenuti pijanistica Martina Filjak, koja nije uspjela na Stančiću, ali jest na mnogim drugim natjecanjima, a njezina je uspješna koncertantna karijera neupitna. Aljoša Jurinić nije se ove godine, kao što bi se očekivalo, probio u drugu etapu, iako je lani u nesmiljenoj konkurenciji na temelju snimki izabran da nastupi u prvoj etapi uživo na prestižnu Chopinovu natjecanju. Sreća i uspjeh promjenjivi su kod profesionalnih natjecatelja koji putuju s jednoga na drugo (u Italiji ih je zacijelo na desetke), a oni se s iskustvom i provjerenim repertoarom znaju domoći finala i tako u mladim godinama osigurati dalje školovanje i egzistenciju. Primjerice Ivan Repušić, koji nije uspio na Matačiću, šefovsko je mjesto u splitskom HNK zamijenio uglednom i cijenjenom opernom kućom u Hannoveru, a jednako su tako Mladen Tarbuk ili Tonči Bilić pozivani na gostovanja.

Promjenjivu natjecateljsku sreću u Zagrebu je iskušalo četrdeset pristiglih pijanista pred međunarodnim žirijem zvučnih imena. Predsjedavao je Dmitrij Baškirov, a članovi su bili Philip Fowke, Ida Gamulin, Naum Grubert, Vladimir Krpan, Eliso Virsaladze i Liqing Yang. Relativno humanim ocjenjivanjem bez bodova, samo sa svojim listama onih koji su zalužili prolaz svirajući pola sata jedan Bachov preludij i fugu, tri koncertne etide i djelo po vlastitu izboru, dolazi se do dvanaest polufinalista. Uz navedenoga najmlađeg i darovitog Stipu Bilića, među njima se našla i brzoprsta Dženana Šehanović. Treba spomenuti da je Ivanu Horvatiću i Anti Vetmi nedostajao samo jedan glas, za prolaz Marijana Đuzela i Željke Mandarić glasalo je dvoje članova žirija, a Aljošu Jurinića, Krešimira Starčevića i Karla Ivančića jedan. No Ivančića je s tisuću eura stipendije nagradila klavirska kuća Heferer. Na kraju se ne može reći da je to loše, naime, više od polovice natjecatelja nije dobilo nijedan glas, a kada se na jednosatnom recitalu u drugoj etapi nekolicinu poslušalo, nekad se moglo upitati zar među 28 palih nije bilo boljih. Zanimljivo je da je od dvije zadane kompozicije hrvatskih autora samo petero prijavilo Zvukolik Davorina Kempfa, a svi ostali Jubilus Ive Josipovića. Ta nije valjda da svi oportuno biraju skadbu predsjednika Republike ili je možda ona ipak lakša za izvođenje, a ipak dovoljno efektna. A kako su u drugoj etapi baš svi svirali Jubilus, žiriju se najviše svidjela izvedba Scipionea Sangiovannija, temperamentnoga talijanskog pijanista bujnih i maštovitih interpretacija, koji je nakon Lisztova Drugog klavirskog koncerta u A-duru i osvojio prvu nagradu natjecanja i 40.000 kuna, nastup u Osoru i na Muzičkom biennalu u oštroj borbi s drugonagrađenim Andrejom Gugnjinom, čiju je brzopoteznu interpretaciju Prvog koncerta Čajkovskog, mladenački nesmotrena trećega stavka, najviše voljela publika, Simfonijski orkestar HRT-a, a dobio je i ljetni nastup u Zagrebu pa će se o obojici još moći provjeriti navijačka mišljenja podijeljena otprilike popola. Treću nagradu podijelile su ex aequo Stephanie Proot iz Belgije i Ruskinja Varvara Nepomnjaščaja. S jedne strane visokokvalitetna konfekcija Prootove u finalu sa Chopinovim Koncertom u e-molu, a s druge Treći koncert u C-duru Prokofjeva osjetljive muzikalnosti Nepomnjaščaje. Peto i šesto mjesto pripalo je Domenicu Monacu i Korejki Jackyung Yoo. Priznanje za strpljivu suradnju u čak šest različitih klavirskih koncerata finala pripada Simfonijskom orkestru HRT-a i okretnoj prilagodljivosti dirigenta Tarbuka. Za četiri godine više sreće, spremnosti i sigurnosti treba poželjeti domaćim natjecateljima, a organizatorima i pokroviteljima da agilnijom prezentacijom udvostruče novčani iznos nagrada kao i veću prisutnost u medijima, od radija do YouTubea.