Dani… (fragmenti dnevnika)

Chava Rosenfarb, jedna od najistaknutijih spisateljica na jidišu druge polovice dvadesetog stoljeća, nedavno nas je napustila

Bergen-Belsen, 6. svibnja 1945.

Gdje si, oče? Gdje si, oče?

Danas je prvi put kako uzimam olovku u ruku. Prsti mi dršću nad bijelim papirom. Gdje je tvoja topla, sigurna šaka da mi obujmi grozničave prste i ponovno im razastre tajnu svetog nam židovskog alfabeta?

Kao nekoć, kad sam bila dijete. Tvoje duge ruke podupirale su mi glavu, topli dah milovao mi obraze. Vodio si mi ruku preko bijelih, čistih redaka. „Otac“, napisali smo, i svjetlost se iz ta četiri slovca dizala sve dok riječ nije dobila dušu. Sve dok ti u njoj nisam ugledala osmijeh. „Otac“.

Sjedim uz prozor. Vani je veliko drvo. Grane mu sežu prema nama na drugom katu i još više. To je kesten. Zeleni se vedrim zelenilom proljeća. U cvatu je. Vidjela sam već toliko drveća… Toliko mnogo zelenog drveća… Ovo je prvo drvo koje vidim. Želim napisati: „Zeleno drvo“, ali mu je lišće kao prsti. Blagi, dobri, nježni. Tvoji prsti…

A nad drvom visi nebo. U njegovoj razlivenoj ljepoti jedrila je nekoć brodica mojih vedrih, djetinjih snova. Poslije se u njegovu zatvorenu tminu, obješenu nad bodljikavom žicom, survala posljednja nada mog umornog srca.

A danas vidim nebo. Tek danas. Vedro je, plavo… Možda je to obično, puko plavo nebo, koje čovjek više i ne primjećuje. Meni je ono prvo. Kao nekoć, kad je ono prvi čovjek najednom ugledao Boga i ponikao da se klanja plavom bezdanu, ljepoti toj nad svojom glavom. Želim napisati: „Lijepo li si, plavo nebo…“, no plutaju mi ususret te tvoje jasne oči… Ćutim tvoje blagoslove i sanje, tvoje osmijehe i čežnje, koji su mi obavili glavu kao plava vedrina.

Ispod, nasuprot prozoru, nastala je graja. Nije to ništa. Dijeli se juha. Svatko će dobiti svoje. Ljudi nisu nemirni tek danas. To je još od jučer. Znaju da nitko neće otići bez barem malo juhe. Ako ne tu, onda uz neki drugi prozorčić. Pa ipak žele prići što prije. Zgrabiti zdjelu juhe i promiješati je žlicom…

Nasuprot mojem prozoru stoji čovjek. Tek što se izvukao iz ljudskoga klupka sa zdjelicom juhe. Ne ide u svoju sobu. Ne sjeda ni za kakav stol. Naslonjen pod zidom, srče iz te zdjele u brzini. O, kako li je gladan! Već godinama. A i njegova je groznica višegodišnja groznica. Iznuren je; težak mu kaput visi o ramenima i seže gotovo do gležanja. Između dva gutljaja briše si lice ovješenim rukavom. Izmožden je. Ali tako sretan. Vidim kako mu pogled pleše s užitkom, od zdjelice do svega što ga okružuje. Taj pogled – skakuće po travi što je iznikla pod kućom. Preskače kesten kraj mog prozora. Blagdanski, živo. O čemu li razmišlja taj čovjek, taj Židov, sav izmučen, sav izmoren? Sada možda ni o čemu ne misli. Pa ipak, znam, i njegovi udovi to znaju, i tijelo mu to zna; uskoro će sa sebe zbaciti taj crni kaput, uskoro će mu zarasti meso na kostima. Život je tu.

Škiljim, namjerno od sebe odvraćam blizinu toga čovjeka pred mojom zgradom. A tada te ugledam… To si ti… To snaga raste u tvojim udovima… Živ si… Možda sada stojiš negdje, tako oslonjen o zid, i jedeš svoj ručak? Je li to moguće? Pitam svoje srce. Ono je grozničavo od neizvjesnosti…

7. svibnja

Kud god skrenem pogled, vidim te. O čemu god da razmišljam, do tebe dođem. Gdje si, oče? Hoću li ti jednom moći obgrliti glavu i zamoliti te: oprosti mi? Tako sam ti malo dobrote podarila za uzbuđenih dana svojega prošlog bivstvovanja. Tako ti rijetko pričala o onom što me ispunja. Žeđao si za svakom mojom riječi, a ja sam na tome škrtarila. Gdje si, oče, da ti sve ispričam?

Jesi li čuo salve što su svijetu navijestile čas smirenja? Bit će mir. Doći će dani za kojima si toliko čeznuo u mraku našega života u getu. Jesi li se načekao? Neizvjesnost boli. Moja je nada tek vjera u čudo. Bio si umoran, nakon pet godina geta. A tada, daleko od nas, jesi li još mogao izdržati i svježe pokolje? A možda ti je upravo čežnja pomogla da sve podneseš, da sve izdržiš? Oče, mi smo tu, oganj se žari, našoj radosti nedostaješ ti…

8. svibnja

Sve je već iza nas. Došla je sloboda. Ona ima prozaično lice. Od radosti nitko nije umro. Od oduševljenja nitko nije izgubio razum. Toliko su joj suza podarili u snovima, ovjenčali s toliko osmijeha čežnju za njom. Sad ona stoji pred nama kao prosjakinja. Nemamo joj više što dati… Kako smo je silno zazivali u mračnim danima; s koliko nam je snage njezin daleki sjaj ispunjao mršava tjelesa. Sad je tu, istinska, doista uz nas… Iz svakog nam kutka domahuje, ispunja nam oči. Ne vidimo je. Moli nas; dirne me… Ona gubi svijest; živne u meni… Umorni smo. Jučerašnjica lepeće nad nama kao jastreb i lamata crnim krilima. Izjeda nam dane sjećanjima. Noći nam truje stravom. Sirota, tužna sloboda. Hoće li ikad smoći snage da nas oslobodi tih sjenovitih krila?

Šišmiši prolijeću uz prozor.

Krila plešu ples avetî… Moja mi nedovršena pjesma o getu ne da mira. Pratila me u zatočeništvu, s njom na usnama probijala sam se za zimskih prijepodneva kroz snjegove na posao. Olovkom sam je zapisala na svoj drveni ležaj i dalje još istkala nekoliko redaka. Ali ona u meni još podiže glas, neprestano. Izjeda me.

Kroz prozor čujem glas s razglasa. Rat je danas službeno okončan. Gdje si, oče, da te zagrlim?

… Zrak podrhtava od dalekih salva. Nebom kruže laki krugovi od dima. Častimo svečani trenutak komadićem suhoga kruha. Nemamo ništa bolje.

10. svibnja

Kad noću otvorim oči, vidim majku i Henyea. Brišu mi znoj s čela i zapitkuju što radim. Sada drhtimo jedni nad drugima. Želim ih umiriti, želim im reći da se više ne moramo bojati. Ta sad smo slobodni… Ali razmišljam hoće li nas tko moći zaštititi od smrti u nama samima? Ne, još smo bespomoćni.

Vruće mi je. Možda sam se prehladila, a možda… tifus?

13. lipnja

Četiri tjedna ključala mi je groznica u krvi, gorjela u očima i zastirala um. Tifus mi se poigravao tijelom i dušom. Ispod bezdanih brda došli su mi ususret moji voljeni, pričali mi svoje nekoć izgovorene priče. Nasmiješili mi se svojim negdašnjim osmijesima i žalovali nad mojim životom. Isplakani iz mojih očiju. Moje tanke, koščate ruke tragale su za njima oko sebe u prazno. Zagrlila sam ih u praznini. Privinula žive, nabrekle usne uz ta bestjelesna lica. Prelazila ispruženim mršavim prstima kroz čuperke znojne noći misleći da im gladim kosu. Osjetila sam kako mi vlastiti usplamtjeli dah liježe natrag na lice i pomislila da mi oni pušu u obraze. Svi su bili uz mene. Vidjela sam svojeg prijatelja Yankeva Borenshteyna onoga zimskog dana kad se spremao na put. Oči su mu plamtjele: – Ne budite tužni, drugarice, srest ćemo se opet… I najednom su mi usne uzdrhtale: – Hajte sa mnom, drugarice, na dugu šetnju… – Idem, idem – uskliknula sam. No moj drug Kuba Litmanovitsh zgrabio me za ruku: Donesite mi jednu jabuku… Otpratila sam ga do groblja. S nama su bili svi naši drugovi. S udaljenih puteljaka nadošla je Esterl s Manyekom, držali su se za ruke i dotrčali do nas. – Čekajte – doviknula je Esterl. Nasmijala mi se u lice: – Sad valjda znaš da nemam vremena? Manyek ju uzeo u naručje i položio u grob kao u postelju, i sâm legao uz nju.

Pomaknula sam se na rub svog bolničkog kreveta da im svima napravim mjesta. Ali oni su me zločesto gurali sve dalje prema hladnom zidu. No tad su svi odjednom postali dobri prema meni. Vidjela sam gdje nam cijela ulica u getu dolazi ususret u blagdanskoj, ugodnoj šetnji. Tada je stigao i on. Bunim Shayevitsh. Opet sam bila sama. Krevet se zaljuljao kao ljuljačka na dugoj žici što se njiše od neba do bezdanâ, od života do sna, od sna do smrti. Bunim je stajao uz prozor moje bolničke sobe. Kao što je znao stajati u svojoj kući u Ulici Lotnicza 14. S rukama u džepovima, škiljeći – sivim očima pod staklima naočala. Gledao je kroz nebo, kroz mene i još dalje. – Poginuo sam – rekao je. Uhvatio se za rub mog kreveta i prodrmao ga. Zemlja se zanjihala, nebo je zadrhtalo. U tijelu mi je gorio požar sunca na zalasku. Svukla sam njegovu smeđu kariranu jaknu koju sam imala na sebi i sa svoje ljuljačke mahala njome. Tako dugo, tako dugo, tako dugo bez prestanka, dok mi ruke nisu otpale od tijela, i jakna je, sve tako zakvačena za moje prste, padala u takvu dubinu, u takvu jednu noć… Htjela sam pogledati dolje, vidjeti kamo to pada, kamo nestaju moje ruke s njom, ali oči su mi zamaglile suze. Kraj mene je plakao otac, usne su mu bile bijele, srasle jedna za drugu, pa ipak sam mu čula glas: – Kćerčice, donio sam ti mrvicu juhe; s malo krumpira, rashukanih, rastopljenih, i malo mrkvice, mlade, skuhane u juhi… Uzmi… jedi… Otvori usta. Vidi kako je ukusno… Okus nečega slatkog, osvježavajućeg, načas mi je otvorio oči. Uz moj krevet sjedila je majka, koja je preživjela. Šaptala je. Nisam joj čula riječi, no one su mi ipak kapale balzam na dušu. Suze iz njezinih umornih očiju rashladile su mi goruće tijelo. Podno kreveta stajala je moja iznurena, izmučena sestra. Kao tanka, bolesna grančica njihala se nada mnom. Oči su joj lepršale, prestrašene, pune molitve i prošnje. Morala sam živjeti. Nekakva me blagoslovljena pravda sačuvala za njih, i njih za mene. Rado bih toj pravdi platila dug, rado bih joj bila platila za veliku krivdu naše samoće.

18. lipnja

Već sam gotovo šest tjedana u bolnici. Opet sam se vratila u život. Tijelo se raduje – duša plače. Čini mi se kao da nije tijelo bilo tako bolesno, nego baš ona – duša. Bespomoćna. Bez nade. Osjećam se kao tko najednom uziđe iz tamna podruma na svjetlo. Zbunjen škilji, nema snage da unese u sebe toliku svjetlost.

Proljeće je. Proljeće oslobođenja… Sunce odiše životom… Pa ipak… Pod plavetnim je njegovim nebesima prazno. Uzalud mu ruke traže tako mnoga lica, tako mnoga tjelesa. Nema ih nigdje. Ruke mu grle prazninu i u njoj tek gdjegdje pokoje samotno, izmoždeno tijelo.

Vodim dvostruki život. Jedan je tanašan, vrckav, mlad i poletan. Drugi dubok, napaćen, ali pun. Prvi je postiđen i kriv, drugi uzburkan, uskomešan i namučen. Prvi podrhtava na pragu drugog i nikad ne uvire u njegove dubine. Ali drugi prodire u vrckavi mladi život i razara, uništava i truje svaku ma i najslabiju radost. Neprestano zahtijeva, zapovijeda…

(…)

26. lipnja

Kakve dane sad imamo! Sve se zeleni oko nas. S drveća padaju pupoljci. Bijeli tepisi pod svakim drvetom. Drveće koje se još bijeli izgleda kao baal tefilah kad se, pročišćeni, spremaju da svuku talit. Što govorim? Puka su to stabla što gube pupoljke. S čime da se to usporedi? Tko gleda takvu svetinju, mora se pomoliti. Kao djeca smo. Svakoga dana nova otkrića. Opija nas radost buđenja. Dobro je moći disati, osjećati, vidjeti, čuti. Dobro je jesti. Dobro je zagristi u komad kruha. Divlja je to, gotovo životinjska radost i u isto vrijeme tako sveto djelo.

Po čitave dane ne radimo ništa. Pa ipak, ne znamo što znači dosada. Nema li i travčica koju zgazi teška čizma tako mnogo posla dok ispravi leđa, dok joj sokovi, pulsirajući, opet ne poteku… Mi smo kao pogažene travke, i bavimo se sami sobom. Zanimljivo je to. Napeto.

Mislim o Poljskoj, zemlji svog djetinjstva. Čeznem za domaćim ulicama svoga grada. A što će biti kad ondje nikoga ne sretnem?

Preda mnom iskrsava očevo lice. Na obrazu osjećam ruku kojom me, na putu k našem rastanku, pogladio s nekim predosjećajem. Oče, tvoja topla ruka nanosi mi bol. Gdje si? Gdje ćemo se jednom sresti na svjetskim putovima? Gdje ćeš nas potražiti, gdje da mi potražimo tebe?

Chava Rosenfarb (1923–2011)

Spisateljica geta

Nedavno nas je, 30. siječnja 2011, napustila Chava Rosenfarb (rođena 1923. u Łódźu u Poljskoj), jedna od najistaknutijih spisateljica na jidišu iz druge polovice 20. stoljeća.

Chava Rosenfarb odrasla je u obitelji koja je pripadala socijalističkom židovskom pokretu Bund, u kojem se jidiš njegovalo i promicalo kao jezik kulture i obrazovanja. Mladost je provela u getu u Łódźu, gdje je pjesnik Simcha-Bunim Shayevitch uvodi u književni kružok na jidišu. Kad su Nijemci 1944. likvidirali geto, njezinu obitelj deportiraju u Auschwitz pa u Bergen-Belsen. Po oslobođenju emigrira u Kanadu i nastanjuje se u Montrealu, gradu u kojem cvate kulturni život na jidišu. Objavila je zbirke pjesama Balada o jučerašnjoj šumi (Di balade fun nekhtikn vald, 1947), Pjesma o židovskom kelneru Avromu (Dos lid fun yidishn kelner Avrom, 1948), Geto i druge pjesme (Geto un andere lider, 1950) i Izgon iz raja (Aroys fun gan-eydn, 1965), dramu Ptica iz geta (Der foygl fun geto, 1958) i roman Bociany (Botshani, 1983). Ostala je vjerna pisanju na jidišu i nakon što je, u desetljećima poslije rata, čitateljstvo na jidišu počelo nestajati zajedno s jezikom. Najvažnije joj je djelo velika romaneskna trilogija Drvo života (Der boym fun lebn, 1972), u kojem prikazuje težak život u getu pod njemačkom okupacijom. Trilogija je ovjenčana brojnim nagradama i potvrdila je Chavu Rosenfarb kao jednu od ključnih figura u poslijeratnom književnom stvaralaštvu na jidišu.

R. Karlović