Božanske ovlasti i ljudske mane

Uistinu, filmu Kraljev govor redatelja Toma Hoopera i scenarista Davida Seidlera, za dvanaest Oscara i jedanaest nagrada BAFTA nominiranoj biografskoj povijesnoj drami koja je od sedam nominacija za Zlatni globus potvrdila onu za najbolju mušku ulogu, s punim se pravom može štošta prigovoriti, i u idejnom i u izvedbenom smislu. U pogledu ideja koje zastupa film je vrlo problematičan, počevši od toga da je riječ o otvoreno proračunatu djelu koje bez imalo zazora i kritičkog odmaka afirmira monarhistički sustav na Otoku, preko činjenice da autori vrlo slobodno i nevjerodostojno interpretiraju i iskrivljuju povijesne činjenice, do toga da kalkulantski i razmjerno neinteligentno marginaliziraju uloge bitnih povijesnih aktera poput premijera Nevillea Chamberlaina. Hooper i Seidler tako socijalno neosjetljivu, dekadentnu i politički konzervativnu britansku kraljevsku elitu prikazuju s naglašenim humanizmom i empatijom, potom sugeriraju navodnu naklonost budućega premijera Winstona Churchilla prema vojvodi od Yorka i budućem kralju, posve prešućuju simpatiziranje Hitlera od strane Edwarda VIII. te kratkotrajnog vladara prikazuju tek kao neodgovorna i egoističnog ženskara i bonvivana, a Chamberlaina, također filonacista koji je Austriju i Čehoslovačku mirno prepustio Hitleru, skiciraju kao neodlučnu osobu suočenu s izazovima s kojima se nije sposobna nositi. Sve navedene detalje, a moglo bi se, kao što u Guardianu temeljito čini Christopher Hitchens, nabrajati i dalje pa istaknuti da je Churchill za razliku od filma u zbilji bio veliki protivnik Chamberlaina, autori posve tendenciozno minoriziraju, zaobilaze i iskrivljuju te sve svoje kreativne potencijale uprežu u stvaranje idealizirane, beskonfliktne, neproblemske, eskapističke i potpuno benigne slike kraljevske obitelji, u središte koje stavljaju intimnu dramu nevoljnoga slučajnog kralja. Nažalost, i to rade dobrano proračunato, uglavnom usredotočujući se na (humornu) i mjestimice melodramatsku manifestacijsku razinu kraljeve govorne mane kontekstualizirane dominantno u krugu njegove i obitelji glumca-liječnika Lionela Loguea, a tek površno čeprkajući po stvarnim i zapravo vrlo dubokim psihološkim i psiho-patološkim razlozima mucanja Georgea VI.

Izvrsni glumci najveći su adut filma

Temeljna nakana autorskog dvojca jest da gledatelje što je moguće više nagnaju na suosjećanje s vladarom koji je u povijesti ostao zapamćen i kao osoba koja je, unatoč govornom nedostatku, Britance tijekom rata motivirala nadahnutim obraćanjima javnosti. Kraljeva borba protiv mucanja, i uzročno-posljedično njegova borba s vlastitim demonima oličenima u trajno submisivnu odnosu prema arogantnom, otuđenom i sadističkom ocu kao i u odrastanju u sjeni neodgovornijeg i popularnijeg brata Edwarda, u dramskom su žarištu filma. Kralj George V. u odličnoj maloj ulozi Michaela Gambona narcisoidna je osoba koja pred smrt zdvaja nad neizvjesnom budućnošću monarhije koja se u novim društvenim okolnostima pretvorila u brend, i koji je svog sina u djetinjstvu strogim odgojem i vojničkim drilom prisiljavao da od ljevaka postane dešnjak te da iskrivljena koljena ispravlja nošenjem udlaga. Nije stoga nimalo čudno što je vojvoda od Yorka, kojeg raspoloženo, s velikim rasponom gesta i grimasa i uspješno izbjegavajući zamke karikaturalnosti utjelovljuje Colin Firth, odrastao u vrlo nesigurna i nedruželjubiva mladića koji je strah od ljudi, odgovornosti i većeg eksponiranja manifestirao mucanjem, arogancijom i povlačenjem u sebe. Taj je njegov oklop isprva uspjela probiti samo njegova supruga Elizabeta u sjajnoj interpretaciji Helene Bonham Carter, kojoj je ovo možda i najbolja uloga u karijeri. Profilirajući se kao stabilna suprugova potpora i tiha voda koja brege dere, Elizabeta je postala emocionalno, racionalno i intuitivno sidrište Georgeova života, onoga privatnog u mirnom krugu obitelji s dvjema kćerima podjednako kao i onog javnog. A nakon što se budući kralj kao vojvoda od Yorka u pokušaju obraćanja javnosti na Kraljevskoj izložbi na Wembleyju 1925. izvrgnuo podsmijehu ne uspijevajući prozboriti ni riječi, spomenuti je oklop počeo probijati i nerealizirani australski glumac Lionel Logue. U maestralnoj izvedbi Geoffreyja Rusha, koji s lakoćom kolegama krade sve zajedničke scene, Logue je jednodimenzionalno postuliran kao energičan i netipičan terapeut, nepriznati genijalac koji s Georgeom pristaje raditi isključivo pod svojim uvjetima u vlastitu domu, u vlažnom podrumskom stanu. Sve zajedničke scene Georgea i Loguea kojima se povremeno pridružuje Elizabeta obilježene su humorom i prividnom ležernošću, čak frivolnošću, pri čemu terapeut istodobno funkcionira i kao važan dramski agens i kao svojevrstan sidekick, koji nekonvencionalnošću i običnim obiteljskim okruženjem pridonosi dodatnom simpatiziranju kralja kao nizom ljudskih vrlina i tek jednom izraženijom manom okarakterizirana protagonista.

Unatoč svemu navedenom, kao i zapostavljanju bitnoga sporednog lika Loguove supruge Myrtle i mjestimičnim otkliznućima u trivijalnu sentimentalnost i kič, Kraljev govor u cjelini je ipak prilično uspjelo djelo. Pored izvrsnih glumaca i donekle konvencionalne, no naglašeno atmosferične, estetizirane i elegantne režije TV-profesionalca Toma Hoopera, među ostalim potpisnika nagrađivanih i popularnih serijala Eastenders, Elizabeta I i Nijemi svjedok, za to su zaslužni i sjajni direktor fotografije Danny Cohen, Hooperov čest suradnik, i vrstan skladatelj Alexandre Desplat (Požuda, oprez, Fantastični gospodin Lisac, Pisac iz sjene), kojem je ovo peta oskarovska nominacija u posljednjih pet godina. Svi oni stvaraju dopadljivu, šarmantnu, nerijetko iskričavo duhovitu, produkcijski ušminkanu i u skladu s namjerama inteligentno koncipiranu humornu period-dramu dinamične vremenski skokovite naracije i životnih dijaloga, koja otvoreno cilja na nagrade i što veći broj gledatelja. To je, dakako, posve legitimno, a kritičnijim gledateljima preostaje tek žaljenje što potencijalno vrlo intrigantna priča nije oblikovana u slojevitije, dublje, provokativnije i subverzivnije ostvarenje s manje idolatrije, makar dijelom na način na koji na susjednoj stranici portretiran Stephen Frears britansku vladarsku obitelj tretira u superiornijoj Kraljici.