Značenjski okviri i dodiri

Sinegdoha je jedan od osnovnih tropa. Temeljna načela značenjskih prijenosa koji ju obilježavaju pojavljuju se već u Aristotelovoj definiciji metafore, točnije u onom dijelu koji govori o prijenosu značenja s roda na vrstu ili s vrste na rod. Antički su retoričari u Aristotelovoj definiciji metafore vrlo brzo prepoznali tri figure (metaforu, metonimiju i sinegdohu), a spomenuta dva tipa prijenosa nazvali sinegdohom. Za razliku od mnogih tropa i figura, značenje sinegdohe (grč. sunekdokhę, zajedničko uzimanje, korelacija) nije se bitno mijenjalo od antike do danas. Riječ je o mikrostrukturalnoj figuri (tropu) kod koje se jedna riječ zamjenjuje drugom na temelju značenjskoga dodirivanja ili uokviravanja. Počesto ju se tumači kao podvrstu metonimije. Međutim, postoji bitna razlika među tim dvjema retoričkim procedurama. Henri Morier ju svodi na sljedeće: „Sinegdoha je u načelu kvantitativna, a metonimija kvalitativna.” Drugim riječima, sinegdoha se događa u istoj konceptualnoj domeni, tj. pojmovi se uklapaju jedan u drugi. Npr.:

Položi ruku na srce i nastavi je uvjeravati sve o tome, da njoj ne će nikad uzmanjkati ni kruha ni ruha. (S. Košutić, S naših njiva)

U navedenoj rečenici kruh stoji umjesto hrane, tj. rečeno je manje za više, a ruho stoji umjesto sve odjeće (košulje, suknje, prsluka i sl.), tj. rečeno je više za manje.

Redatelj Alfred Hitchcock rado se u filmskoj montaži koristio postupkom sinegdohe

Sinegdoški prijenosi

Sinegdoški se prijenos značenja najčešće zasniva na uzimanju dijela za cjelinu (i obratno), jednine za množinu (i obratno), vrste za rod (i obratno), konkretnog za apstraktno (i obratno) i materijala za predmet ili biće (i obratno). Evo manje ili više tipičnih realizacija tih relacija:

a) dio <---> cjelina

Ter od glave po žut cekin ište,

A od ognja po debela ovna <— čovjek, kuća

                        (I. Mažuranić, Smrt Smail-age Čengića)

... oni su povećali broj usta koja jedu, dok je broj ruku koje rade ostajao isti. <— ljudi

              (I. Andrić, Travnička hronika)

Tridesetak godina svaki dan gledam kako se ispred mog prozora vlakovi zaustavljaju i odlaze. <— stan/zgrada (D. Dragojević, Stanica)

Šesnaest ljeta je imala,

I oči plave kao dan. <— godina

(J. Stublić, Uhvati vjetar)

Tko nema krova nad glavom, tom je dobar i onaj, što propušta dvije kapi kiše. <— kuća

(M. Begović, Giga Barićeva)

Ruka koja daje uvijek je iznad one koja prima. <— čovjek

Ruke koje pomažu svetije su od usana koje mole. <— ljudi

Stari plac stenje pod gužvom trideset tisuća duša, valja se neopisiva atmosfera najvećeg derbija. <— ljudi (Slobodna Dalmacija)

b) jednina <---> množina

Silni jauk nemoćnih staraca odjekne i strašno se raširi užasnim krikom čitavom ravninom.

← jauci (K. Š. Gjalski, Dolazak Hrvata)

Sit gladnu ne vjeruje. <— siti, gladni

U staroj šali povodom europskih integracija Raj je opisan kao svijet u kojem je Francuz kuhar, Talijan ljubavnik, Englez policajac, Nijemac mehaničar, a za organizaciju se brine Švicarac. Pakao je svijet u kojem je Englez kuhar, Nijemac policajac, Švicarac ljubavnik, Francuz mehaničar, a sve je organizirano od strane Talijana. Jesu li EU-integracija i globalizacija put u raj ili pakao? ← Francuzi, kuhari, Talijani, ljubavnici itd.

(V. Srića, Vođa mora biti EU globalist)

Istarski tartuf u Salzburgu <— tartufi (Novi list)

„Mi tvrdimo da ministar (…) nije postupio po Ustavu.“ <— ja (Vjesnik)

c) vrsta <---> rod

Na drveću tiho sjedi prst debeo snijeg, držeći se hrapave kore dok ga sjever ne strese s gole grane. <— vjetar (E. Kumičić, Olga i Lina)

Muklo i tužno cvili i zavija zvijer, a njegovo vijanje leti snježnom gorom, dolom, šljivikom, udara na pritvorene staje i zastrašuje stoku...

<— vuk (J. Kosor)

d) konkretno <---> apstraktno

Mladost ne poštuje starost. <— mladi ljudi, stari ljudi (W. Shakespeare)

Hrvatska je prvak svijeta u gledanju nogometa preko televizijskih ekrana. <— hrvatski građani (Večernji list)

e) materijal <---> predmet/ biće

Zlato i bronca na oproštaju <— zlatna medalja, brončana medalja (Novi list)

Pijetao je do mraka kuckao po žili koja je srasla uz kost čvrsto, ukočeno kao porculan s ustima nekog bolesnika koji je umro pijući zadnji čaj. <— porculanska šalica (M. Peić, Skitnje)

Činčila je skuplja od lisice. <— krzno činčile, lisice

Često se pod sinegdohu računa i upotreba vlastitoga imena umjesto opće imenice i obratno. No, ta je pojava poznata pod imenom antonomazije, te je više ne treba podvoditi pod sinegdohu. Kako se dade uočiti iz gornjih primjera, sinegdoha omogućuje variranje u jeziku i mišljenju, sažimanje i širenje diskurza. Još je Kvintilijan isticao da ta figura ima sposobnost u jezik unijeti raznolikost „tako da iz jednog predmeta možemo razumjeti mnoge, iz dijela cijelost, iz vrste rod, iz prethodnog slijedeće, ili sve ovo u obrnutom redu”. Slobodnije ju, prema rimskome teoretičaru, mogu upotrebljavati pjesnici nego govornici. Danas se pojavljuje u gotovo svim diskurzivnim praksama – od razgovora do poezije.

Detaljiziranje i apstrahiranje

Ovisno o tome izražava li se manje sa više ili više sa manje, moguće je razlikovati partikularizirajuću i generalizirajuću sinegdohu. Prvom (pars pro toto) konkretizira se, oživljuje i ukrašava izraz, uvode pikantni i koloristički detalji. Npr.:

Prijateljima svojim, drugovima u vojsci, želim mnogo toga. Želim, da im šume budu sklone, šikare guste, ali za njih prohodne; da im noći budu saveznice, magle željkovane; da ih ne biju kiša i mrazovi, i da za gladna usta nađu uvijek zalogaja (J. Horvat, Zapisi)

U tekstu su dvije klasične sinegdohe, koje dijelom označavaju cjelinu (gladna usta ← gladni ljudi; zalogaj ← hrana). K tome, čitava je rečenica krcata potencijalnim sinegdohama istoga tipa. Naime, navodeći noć, šumu, šikare, magle, kišu i mrazove, kazivač zapravo naglašava svoju poruku, tj. narativizira želju da njegove prijatelje prati sreća u različitim situacijama, okolnostima i vremenskim uvjetima. Sinegdoško detaljiziranje upućuje na emocionalnost kazivača, dinamizira pripovijedanje i otkriva pojedine aspekte tematizirane situacije.

Ruke, po načelu dio za cjelinu, predstavljaju ljude

Za razliku od partikularizirajuće, generalizirajuća sinegdoha omogućava apstrahiranje, svođenje na zajednički nazivnik:

Ono što je divljaštvo uništilo, vjera će izgraditi. <— divljaci, vjernici

Takvim se govorom širi prikazivačka perspektiva, naglašava važnost ideje vodilje, hiperbolizira i intelektualizira misao. S podjelom na partikularizirajuću i generalizirajuću sinegdohu, poznatom još od antike, usporedivo je razlikovanje uzlazne i silazne sinegdohe (la synecdoque croissante/ décroissante) koje se ustalilo u suvremenoj francuskoj stilistici.

Sinegdohu su opisivali i izdašno oprimjeravali naši stari filolozi. Primjerice, Ivan Belostenec u Gazophylaciumu (1840) piše da se ta pojava zbiva „gda se tal ili del za vse, ali vse za tal jemlje“. Ivan Filipović (1876) i Luka Zima (1889) kao posebnu vrstu figure izdvajaju porabu određenoga broja umjesto neodređena – prvi veli da uzimlje „izvjestni broj mjesto neizvjestna”, a drugi da „opredieljen broj govori se često mjesto neopredieljena”. Npr.:

Pustiv potom ponosno dva-tri dima iz lule, razigran progovori: – Tako dakle vele Požežani? (M. Kraljević, Požežki đak)

Beta se odmakla za dva tri sitna koraka. (S. Košutić, S naših njiva)

- A ima li mnogo djece u njega?

- A vrag ti ih zna, gospodine: sedmero, osmero, puna kuća. (D. Šimunović, Rudica)

Veži me za sebe usnama

Veži na milijun godina... (T. Proeski)

Snašlo nas je trista jada i nevolja!

Budući da godinama ljetujem u Biogradu, tamo imam milijun prijatelja.

Vizualne igre

Osim u jeziku, sinegdoško se načelo pokazalo izrazito korisnim i u vizualnim (umjetničkim) praksama. Ono se nerijetko promeće u uporište poetizacije, enigmatičnosti, izazivanja napetosti, poentiranja i sl. U filmskoj umjetnosti sinegdoha je uočljiva u kadriranju i montaži. Hrvoje Turković (2008), analizirajući retoriku filma Mahnitost Alfreda Hitchocka, ističe otvaračku ulogu filmske sinegdohe. „Scena počinje krupnim planom tanjura s obilnim obrokom i rukama koje marljivo režu kobasicu i iznose jelo iz kadra. Nakon što se dulje nego što je nužno promatra marljivo baratanje jelom (...) proširenjem vidnog polja gledatelj dobiva potrebnu informaciju o kakvom je ambijentu i situaciji riječ.“ Takvi kadrovi imaju tematsko-amblematsku funkciju i njima se u pravilu nagovještava jedna od narativnih linija filma. U konkretnom slučaju, „prizor hrane i zdušnog jedenja (...) priprema gledatelja na provlačnu motivsku liniju ‘duševne borbe’ gastronomskog konzervativizma inspektora Oxforda s programatskom kuharskom inovativnošću njegove supruge“.

R. Magritte, La belle saison

U slikarstvu i fotografiji efektne i evokativne kompozicije često se postižu upravo uzimanjem dijela umjesto cjeline. René Magritte je na slici La belle saison trima listovima dodijelio ulogu stabala – postavio ih je vertikalno u krajolik, uvećao i gledatelju ponudio veoma sugestivan interpretacijski ključ.

Latinski nazivi ove figure su conceptio i intellectio. U nas, Janko Tomić (1875), uz grčko ime, nudi i hrvatsku pojmovnu inačicu – izvadak.