Zločin i geometrija

U priči Sjećanja na dvadesete Woodyja Allena autor navodi niz događaja i ličnosti koji se vezuju uz dvadesete godine 20. stoljeća. U brojnim jezičnim igrama, apsurdnim situacijama ili banalnostima iskazanima na anegdotalan način, priča ironizira klišejske konstrukcije memoarske proze. Primjerice: „Oboje smo, Gertrude Stein i ja, pomno pregledali Picassova najnovija djela, a Gertude Stein je donijela sud kako je ‘umjetnost, sva umjetnost, samo i jedino izraz nečega’. Picasso se usprotivio rekavši: ‘Pustite me na miru. Jedem.’ Vjerujem da je Picasso u pravu. Uistinu je jeo.“ (prijevod Petar Vujačić). Niz događaja i njihovih protagonista koje Woody Allen spominje stvaraju tipiziranu sliku dvadesetih koja se sastoji od egzotičnih putovanja, moderne umjetnosti, pohađanja borilačkih priredbi (od boksa do borbe s bikovima). Sastavnice te tipizirane slike prisutne su u popularnoj imaginaciji prilično intenzivno, tako da dvadesete i njihova ikonografija tvore prepoznatljiv sklop mema. Pokušat ćemo pobrojati dio njih i ukazati na neka njihova pojavljivanja u popularnoj kulturi.

Dom slavnog detektiva Herculea Poirota – artdekoovski Florin Court

Prohibicija alkoholnih pića u Sjedinjenim Državama koja je trajala od 1920. do 1933. učinila je to desetljeće zlatnim dobom kriminala. Alkohol je bio ilegalan, zbog čega je njegova cijena na crnom tržištu vrtoglavo rasla, a kako bi se na istom tržištu održali, kriminalci su morali potplaćivati državne dužnosnike. Taj svijet sprege politike i organiziranoga kriminala dobro ocrtava nova serija Carstvo poroka. Druga se sezona upravo daje na američkim televizijskim stanicama, a prvu epizodu režirao je Martin Scorsese. Ali već tridesetih u Hollywoodu se na desetljeće prije njega gledalo kao na eru pogodnu za cvat kriminala. Tako su i nastali neki od klasičnih kriminalističkih filmova, poput Lica s ožiljkom Howarda Hawksa iz 1932, ili Ludih dvadesetih Raoula Walsha iz 1939. Posljednji navedeni daje široki prikaz toga desetljeća kroz klasičnu sliku uspona i pada protagonista, koji od poštenoga čovjeka postaje gangster. Njegovo sve dublje potonuće u kriminal, kao i pokušaj iskupljenja na kraju, djeluju kao da su pod utjecajem romana Alexanderplatz Berlin Alfreda Döblina iz 1929, a svakako su kao motivi utjecali na trilogiju Kum. Taj film dao je i naziv cijeloj epohi u popularnome shvaćanju, a kriminalistički filmovi s prohibicijom kao pozadinom nastavljaju se snimati do danas (Bilo jednom u Americi Sergia Leonea, Nedodirljivi Briana de Palme, Millerovo raskrižje braće Coen).

Osim kriminala dvadesete su lude odnosno, kako bi se pridjev iz naslova toga filma (raging) još mogao prevesti, divlje, i po zabavi toga doba. Kabareti i jazz-klubovi, mondeni život, noćne zabave, opijanja, seksualni libertinizam, sve su to vizije koje su usađene u naše kolektivno Sjećanje na dvadesete. Kabaretski je svijet prikazan u filmu i mjuziklu Chicago (glazbe Johna Kandera, teksta Boba Fossea i Freda Ebba, praizveden 1975), dok je tadašnji uspon kazališta na Broadwayu prikazan u Mecima nad Broadwayem Woody Allena iz 1994, filmu koji zapletu oko kazališta i umjetničkog stvaranja dodaje elemente kriminalističkog, odnosno gangsterskoga žanra.

Kako se dvadesetih godina odvijaju radnje dobroga dijela romana Agathe Christie, tvorci serije Poirot koja se može gledati i kod nas na televiziji koriste u njoj ikonografiju toga doba, modu i art déco dizajn interijera. To se vidi i u poluanimiranoj špici dizajnera Pata Gavina, u kojoj se lik detektiva razlama u geometrizirane fasete, a uz ilustracije tvornica ekranom prolazi zrakoplov i stilizirani vlak streamline, što su tipični art déco motivi napretka, brzine. Hrvatski film iz 1993. Zvonimira Berkovića Kontesa Dora, o životu skladateljice Dore Pejačević, koji rekonstruira kabaretski zabavljač u potrazi za njome (kao novinar u potrazi za Charlesom Fosterom Kaneom u Wellesovom klasiku) također se odvija dvadesetih, a prikazuje kabaretski život Zagreba, kao i početke filma koji su u nas donijeli entuzijastični amateri.

U nadirućoj plimi računalnih igara jedna se ističe kvalitetom – Grim Fandango (oblikovao ju je Tim Schafer, dizajner računalnih igara) iz 1998. Igra se odvija u mitskoj zemlji mrtvih, gdje su protagonisti oblikovani poput meksičkih calaca-figurica (figurica kostura), a cjelokupni dizajn interijera i eksterijera kroz koje lik prolazi u potpunosti je artdekoovski. Dizajn igre odlikuje se geometrijskim pravilnim linija, krivuljama, stiliziranim ornamenatima. Uz art déco nalazimo i elemente secesije (Klimtovo Drvo života iz 1909) te za dvadesete i tridesete godine na američkim kontinentima karakterističan neoaztečki ornament. Tijekom igre susreću se likovi i situacije koji se referiraju na stare filmove, posebice Casablancu.

Ikonički art déco neboder, Chryslerov toranj Williama Van Allena iz 1930, prikazao je popularni američki konceptualni umjetnik Matthew Barney u filmu označenu kao treći u ciklusu Cremaster (snimljen 2002, kao posljednji od pet filmova). Ciklus se bavi kreacijom i nadilaženjem prepreka, obadvoje tematizirajući na razini biologije i ljudskoga stvaralaštva. Treći se Cremaster temelji na mitu o graditelju prvoga židovskog Hrama, Hiramu Abiffu, kojega su ubili njegovi učenici jer nije htio reći tajnu šifru, kod razumijevanja skrivenih tajni geometrije, a glumi ga američki kipar Richard Serra. Tijekom filma šegrt se uspinje do njega, simulirajući ritualnu igru inicijacije u društvo masona. Veliki meštar nalazi se na vrhu Chryslerova tornja, koji uspješno djeluje kao metaforičko mjesto uspona zbog svojih artdekoovskih svojstava: naglašene vertikalnosti i geometrijskog raslojavanja vrha u elegantnim krivuljama koje pridaju dojmu težnje u visinu. Richard Serra, koji je radio odljeve kutova prostorija i artikulirao velike prostore željeznim pločama u svom skulptorskom radu, dobio je ulogu mitskoga geometra, titulu koju su imali i faraoni kao gospodari mjerljivog prostora, a vrh Chryslerove zgrade postaje suvremena piramida – geometrijska struktura u kojoj se uspostavlja vlast u sferi vječnosti.

Današnje divljenje geometriziranom art déco dizajnu na zagrebačkoj izložbi duboko je usađeno u ljudsku svijest. To je zapravo isto divljenje koje je obuzimalo egipatskoga kormilara lađe od papirusa naspram zakona geometrije kojemu se pokorava cijeli svemir, (znanja koje je tada bilo dostupno samo odabranima). To nam je divljenje u genima.