Zavodljiva strana proturječnog razdoblja

MUO se ambiciozno uhvatio ukoštac s atraktivnom, ali i osjetljivom problematikom definiranja art décoa, pojma koji istodobno označava likovni stil, ali i duh vremena prožetog zabavom, glamurom, praćenjem mode te sveopćom težnjom hedonizmu i relaksaciji, uz ritam charlestonea i povremeno bavljenje sportom

Većina povjesničara danas uglavnom prihvaća lucidnu dosjetku slavnog im kolege E. J. Hobsbawma kako je Prvi svjetski rat napokon okončao dugo devetnaesto (rođeno još građanskom revolucijom u Francuskoj 1789) te označio početak kratkog 20. stoljeća (potrajat će do rušenja Berlinskog zida 1989. odnosno raspada Sovjetskog Saveza dvije godine poslije). I doista, nakon 1918. svijet se politički, geostrateški, sociološki i psihološki radikalno promijenio. Veliki rat izbrisao je četiri velika carstva, na njihovim razvalinama formiraju se brojne nove države, Europa polako ali sigurno gubi gospodarsku, industrijsku i tehnološku prednost u odnosu na SAD, a tri agresivne totalitarne ideologije prerastaju u njezinu prijeteću stvarnost. Istodobno, sve brojniji građanski sloj kao da želi zaboraviti nedavne ratne patnje. U tijeku su, dakako, lude dvadesete, na koje će se nadovezati i po mnogočemu slične tridesete. Dobra zabava društveni je imperativ; to je vrijeme jazza, charlestonea, svečanih balova i cabareta. Holivudska filmska industrija prerasta u veliki izvor zarade, a njezini slavni protagonisti diktiraju modne trendove, opojno zračeći ljepotom i glamurom.

Dionis Sunko, Hotel Esplanade, Mihanovićeva 1, Zagreb, 1922–1925.

Vrijeme turizma, sporta i filma

Upravo tada rođen je masovni konzumizam, a s njime, dakako, i strategija osmišljena reklamiranja, ponajprije posredovanjem plakata i ostalih tiskanih medija, ali i filma. U svrhu učinkovita prenošenja poruka, dakle, sve veća pozornost poklanja se njihovoj vizualizaciji. Razvija se i putnički promet; nastoji se putovati brzo ili luksuzno, a po mogućnosti oboje istodobno. Organizirani turizam postaje uobičajenom pojavom i suštom suprotnošću individualnom avanturizmu iz kojega je nekoliko desetljeća prije potekao. Zapadnu Europu s Bliskim istokom povezuje znameniti Orient Express, oceanima vladaju divovski parobrodi, a na nebu je moguće vidjeti dojmljive cepeline. Te posljednje, međutim, zadesit će 1937. velika tragedija. Usporedba Hindenburga u plamenu s četvrt stoljeća ranije potonulim Titanicom nameće se sama po sebi: obje katastrofe kao da su zloslutno najavile svjetske ratove što će izbiti dvije godine nakon svake od njih.

Đuro Đuka Janeković, Dama sa psom, oko 1934.

Ali dok su se veliki putnički brodovi nakon Titanicove havarije vratili na velika vrata, cepelini će nepovratno nestati. Budućnost civilnoga zračnog prometa, naime, povjerena je vizualno možda manje spektakularnim, ali zato znatno bržim i ipak sigurnijim avionima. Sve istaknutiju ulogu imaju i osobni automobili kao nepogrešivi pokazatelji socijalnoga statusa njihovih vlasnika te glavni simboli tehnološkog napretka i modernoga načina života. Zanimanje za praćenje sporta ili bavljenje njime također se iskazuje kao zrcalo pomodnosti i prestiža. Pritom osobito dobro kotiraju golf, tenis, automobilizam, atletika i boks, dok nogomet nezadrživo kroči k tituli najpopularnije sporedne stvari na svijetu.

Što je točno art déco?

A kultura i umjetnost? Raznolikošću i kompleksnošću nadmašit će sve ranije epohe. U europskim i američkim metropolama veliki modernistički val, na čijoj su se krijesti nalazile historijske avangarde, stječe nešto širu društvenu afirmaciju. Usprkos tome, neproblemsko, konzervativno, pomalo trivijalno i po mnogočemu dekorativno likovno stvaralaštvo i dalje će se nalaziti u žarištu interesa prosječnoga građanskog ukusa. Sveopća težnja hedonizmu i relaksaciji, naime, nije mimoišla ni vizualne umjetnosti. Nadalje, neizmjernu važnost zadobivaju i najrazličitiji vidovi dizajna, što je, dakako, izravna posljedica omasovljenja proizvodnje i bujanja tržišta. Studiozno istraživanje dizajna objedinit će nastojanja ne samo izvornih dizajnera odnosno arhitekata nego nerijetko i avangardnih slikara. U tom smislu dovoljno je prisjetiti se pojava kao što su Bauhaus u Njemačkoj ili De Stijl u Nizozemskoj. Njihov naglašeno funkcionalistički koncept ipak neće uspjeti dokinuti različite dizajnerske retrotendencije, osobito one što su se nadahnjivale drevnim američkim ili orijentalnim civilizacijama, poglavito faraonskim Egiptom, udarnom svjetskom temom nakon što je Howard Carter napokon uspio pronaći – pljačkom gotovo nedirnutu – Tutankhamonovu grobnicu. Arhitekturu također karakterizira sveopća raznolikost, a nerijetko i spektakularnost. Prelijepi Chryslerov neboder i kultni Empire State Building, primjerice, svojim su oštrim vrhovima u razmaku od samo godinu dana zaparali nebo iznad New Yorka, učinivši pogled na središnji Manhattan doživljajem što će jednokratnom turistu zasigurno ostati u sjećanju do kraja života.

Svijećnjak, 1935, oblikovanje Svjetko Pećar

U ovom tekstu dosad je već spomenuto mnogo pojava, fenomena i dostignuća na različitim područjima ljudskoga stvaralaštva i života općenito. Postoji li možda neki kulturno-povijesni termin koji bi sve to koliko-toliko precizno definirao ili barem objedinio? Jedan zasigurno valja najozbiljnije razmotriti. Riječ je, dakako, o art décou. Ali, što je točno art déco? To pitanje mnogo je složenije nego što bi se na prvi pogled moglo činiti! Je li to stil? Skupina stilova? Epoha, odnosno duh vremena? Možda način života? Svaki od mogućih ponuđenih odgovora – a ovdje je navedeno tek nekoliko njih – mogli bismo argumentirano zagovarati, ali i osporavati.

Preobrazbe u kontekstu

Zagrebački Muzej za umjetnost i obrt ambiciozno se uhvatio ukoštac sa spomenutom atraktivnom, ali i nadasve osjetljivom problematikom. Posve očekivano. Sustavnim priređivanjem velikih povijesno-kulturoloških izložbi ta se ustanova bavi već godinama – dovoljno je prisjetiti se Bidermajera u Hrvatskoj, Historicizma u Hrvatskoj i Secesije u Hrvatskoj – pa je sučeljavanje s art décoom, zapravo, bilo tek pitanje vremena. Kao svojevrstan osigurač od možebitnih nesporazuma i nedosljednosti, zvučnom naslovu Art déco inteligentno je pridodan i opisni podnaslov Umjetnost u Hrvatskoj između dva rata. Prije razgledavanja izložbe svakako je preporučljivo upoznati se s njezinim (pre)skupim, ali zato vrlo dobro dizajniranim i opremljenim katalogom, za što je zaslužan Ranko Novak. Podijeljen je u osam cjelina obrađenih iz pera isto toliko stručnjaka: povijesni kontekst obradio je Viktor Žmegač, primijenjenu umjetnost i dizajn Jasna Galjer, modu i stil života Djurdja Bartlett, arhitekturu Aleksander Laslo, kiparstvo Irena Kraševac, slikarstvo Miroslav Gašparović, kazalište Ana Lederer i fotografiju Marija Tonković.

Svi tekstovi precizno i korektno detektiraju odnosno interpretiraju područja kojima se bave, ali jedan valja izdvojiti. To je, dakako, onaj profesora Žmegača. Riječ je o nevelikoj, ali izvrsnoj kulturološkoj analizi međuratnog razdoblja, koja na vrlo zanimljiv i lako razumljiv način posjetiteljima može itekako olakšati snalaženje među doista mnogobrojnim eksponatima. Nadopunjeni Žmegačevom studijom oni, naime, dobivaju na životnosti te prestaju biti tek suhi muzejski artefakti. U takva promišljanja skladno će se uklopiti koncepcija izložbe – autori su Jasna Galjer, Miroslav Gašparović i Anđelka Galić – kao i postav Ranka Novaka. Pokućstvo, posuđe, skulpture, slike, odjeća, naslovnice časopisa i plakati, naime, duž čitavog su izložbenog prostora neprestano izmiješani, čime je ostvarena zanimljiva rekonstrukcija svakodnevnog ozračja tadašnjih ljudi, barem onih bolje stojećih. Na taj način, primjerice, neka primarno ekspresionistička slika u kontekstu okolnog pokućstva ili posuđa iznenada se može preobraziti u art déco. Možda se upravo tu krije tajna, barem kada je riječ o međuratnim radovima na području lijepih ili, suvremenije rečeno, neprimijenjenih umjetnosti: pod A, oni obično pripadaju nečemu drugome, ali pod B gotovo su uvijek art déco.

Arhitektura, scenografija i fotografija, za razliku od ostalih umjetničkih disciplina, na izložbi su koncentrirane tek u jednoj ili dvije prostorije. Uglavnom opravdano, osobito u slučaju arhitekture, koja bi se, dočarana tek nevelikim fotografijama ili tlocrtima, u konkurenciji sa znatno atraktivnijim originalnim izlošcima zasigurno posve izgubila. Uostalom, uvijek postoji – kao svojevrsna nadopuna izložbi – i mogućnost osviještene šetnje Zagrebom.

Optimizam prošlosti

Nakon završetka Prvoga svjetskog rata hrvatske su zemlje od kulturno i gospodarski najzaostalijeg dijela u državi postale najrazvijenijim. Problem je, dakako, što to više nije bila ista država! Art déco u Hrvatskoj možemo smatrati svojevrsnim nasljeđem upokojene Austro-Ugarske, a samim time i neizbježnim nastavkom art nouveaua / secesije. A o stvarnom odnosu između ta dva fenomena podosta se pisalo i raspravljalo, ali on još nije dokraja raščišćen. Nešto poput modernizma i postmodernizma. Žmegač piše: „Razlika između secesijskog oblikovanja i načela art décoa mogla bi se uopćeno definirati kao razlika društvenih i povijesnih uloga. Secesija konotira ukus profinjene građanske kulture u desetljeću prije Prvog svjetskog rata, dok su stilski utjecaji u art décou u službi funkcionalizma moderne medijske i tehnificirane kulture.“

Iz postava izložbe / Snimio Davor Preis

I u Hrvatskoj međuratno razdoblje art décoa asocira na zabavu, glamur, praćenje mode, sudjelovanje u trendovima ili bavljenje sportom. Ali to je, dakako, tek jedna strana medalje. U to vrijeme djeluje i grupa Zemlja, a Tošo Dabac često okreće svoj objektiv prema posve neglamuroznim motivima. Blistavi gradovi za neke mogu biti itekako okrutni i opasni. Podosta od toga bili smo u prilici nedavno vidjeti na sjajnoj izložbi Ikonografija grada u hrvatskom slikarstvu prve polovice 20. stoljeća. A razdoblje je bilo isto! Trenutno se u Berlinu može razgledati izložba Hitler i Nijemci. I ona se, dakako, referira na razdoblje između dva rata. A kruti i nesimpatični francuski maršal Ferdinand Foch, nakon što je potpisan sporazum u Versaillesu, izjavio je: „Ovo nije mir. Ovo je primirje na dvadeset godina.“ Takve izjave ne bi se postidio ni Nostradamus osobno, ali razuzdana glazba, huk s tribina ili prometna vreva posve su je zaglušili. Foch, dakako, nije doživio ispunjenje svoje zloslutne prognoze, umrijet će točno u godini izbijanja velike gospodarske krize, u jeku art décoa.

Iz postava izložbe

Izložba Art déco doista je uzorno organizirana, postavljena i tekstovima popraćena. Jedino što nam može malčice zasmetati napadni je optimizam prošlosti. Neke upravo tada začete i na izložbi hvaljene pojave danas su, naime, metastazirale do nepodnošljivih razmjera.