Zar udba uvijek mora biti sudba?

Stotine jama, stratišta i grobnica vape za istinom.

Je li došlo vrijeme u kojem će se Hrvatska moći suočiti sa zločinima svih totalitarnih ideologija koje su živjele na ovom tlu u 20. stoljeću?

„Svjesni smo grozne činjenice da se u hrvatskoj državi nalazi više od 900 jama prepunih uglavnom hrvatskih leševa. Za te masovne zločine nikad nitko nije odgovarao, pa mislim da je to neodrživo.“ Iznenadni istup ministra unutarnjih poslova Tomislava Karamarka o borbi protiv zastare komunističkih zločina opet je nakratko zainteresirao hrvatsku javnost, da bi ubrzo potom ta tema zapala u tišinu totalitarnih zločina. Hrvatska i dalje ostaje jedna od rijetkih zemalja u Europi koja nije procesuirala zločine iz vremena totalitarnih poredaka. Za to nije potrebna lustracija, već stručni i pravosudni poriv koji neće ovisiti (samo) o političkoj odluci. Parlamentarna skupština Vijeća Europe jasno je dala do znanja da su komunistički poreci u Europi bili zločinački, a i Europska Unija smatra da se grijesi prošlosti moraju evidentirati i s njima se primjereno suočiti. Totalitarni komunistički režimi koji su vladali u Srednjoj i Istočnoj Europi u prošlom stoljeću, a koji su još na vlasti u nekoliko zemalja svijeta, bili su, bez iznimke, označeni od strane europskih institucija masovnim povredama ljudskih prava. Te su se povrede razlikovale ovisno o kulturi, zemlji i povijesnom razdoblju i uključivale su pojedinačna i kolektivna ubojstva i smaknuća, smrti u koncentracijskim logorima, izgladnjivanja, deportacije, mučenja, prisilni rad i druge oblike masovnoga fizičkog terora; progone na etničkoj i vjerskoj osnovi, povredu slobode savjesti, misli i izražavanja, slobode tiska i nedostatak političkog pluralizma.

Zločini na čekanju

Radi li se o predizbornoj retorici ili istinskom interesu hrvatske policije i tužiteljstva, možda nije toliko važno. Ono što jest važno predanost je istraživanju i jasan javni diskurs putem kojega će hrvatski građani shvatiti zašto su najviša tijela Europske Unije i Europe osudila komunizam kao totalitarnu ideologiju. Da je doista riječ i o upozorenjima iz EU, potvrđuje i predsjednik saborskog Kluba HDZ-a Andrija Hebrang, koji je za javnost dao izjavu kako je „Karamarkova izjava potaknuta iz EU-a. Oni naglašavaju da su sve postkomunističke zemlje kaznile zločine, a Hrvatska ništa“. Uz to, Hebrang je podsjetio da još nije udovoljeno njemačkom tužiteljstvu koje istražuje zločine UDBA-e na području Savezne Republike Njemačke u vrijeme hladnog rata, napose one koje se odnose na Josipa Perkovića, Zdravka Mustača, Ivana Lasića i Borisa Brnelića koji su optuženi za likvidaciju Stjepana Đurekovića 1983. u SR Njemačkoj i koji su na tjeralicama te zemlje. Zanimljivo je kako Hebrang smatra da se otpori istraživanju komunističkih zločina nalaze i unutar nekih državnih institucija, iako se vjerojatno još dugo neće saznati tko je uistinu štitio pripadnike jugoslavenske tajne policije nakon raspada SFRJ.

Prema podacima Ministarstva unutarnjih poslova i Državnog odvjetništva, u Hrvatskoj se nalazi 719 jama, od kojih je iskopano njih 81, a brzina otkrivanja novih stratišta i jama povećana je od otkrivanja Hude jame u Sloveniji prije dvije godine. Otkrivanja novih jama povećala su se u posljednje vrijeme i zbog obnova infrastrukture i izgradnje novih prometnica. Na potezu svih pravaca iz Hrvatske prema Mariboru otkriveno je niz grobnica uz križne putove, a predgrađa i okolica Zagreba također vrve neistraženim, ali prepoznatim mjestima gdje su bile egzekucije. Broj žrtava, pa i broj političkih uznika u komunističkim zatvorima, još nije jasan.

Stjepana Đurekovića Udbini agenti ubili su 1983. u SR Njemačkoj

Komunizam ima pozitivnu crtu preko koje se ne može prijeći, a to je jednakost među ljudima. Ova opasna klopka za srca i duše ljudi, međutim, krije jednu istovjetnost s nacizmom. Naime, svi koji ne mogu postići tu jednakost ili joj se odupiru moraju umrijeti, jednako kao što su u nacizmu morali umrijeti oni koji rasno nisu odgovarali državnom poretku. Činjenica da je u raznim europskim komunističkim zemljama poginulo daleko više ljudi nego u nacističkim i fašističkim porecima nije posljedica pokušaja izjednačavanja ideologija, nego ishod daleko dužeg vremena trajanja komunizma. Ipak, ta činjenica pokazuje da je komunizam bio državna ideologija koja, kao i nacizam i fašizam, nije prezala od strahovlade, masovnih ubojstava i totalitarnog uređenja, dakle onog u kojem se brišu sve razlike između državnog i privatnog. Njemački film Život drugih Floriana Henckela von Donnersmarcka vrlo zorno pokazuje kako je komunistička država u totalitetu nadzirala svaki vid privatnosti. Slično se događalo i našim disidentima, emigrantima i samosvojnim intelektualcima.

Rasvijetljenje lustrissimusa

Pitanje lustracije vječno je pri istraživanju komunističkih zločina. Neki od počinitelja tih zločina još su živi, a njihovi sljedbenici u provođenju strahovlade nad svojim pučanstvom često su radno aktivni. Lustracija, koja znači rasvjetljavanje, trebala bi izvesti na svjetlo dana one državne dužnosnike i zaposlenike koji su surađivali s tajnom policijom i represivnim organima državne uprave, a na štetu građana te iste države. Uz to, lustracijski postupci istraživanja mogu riješiti i zagonetke neriješenih zločina. Valja upamtiti da lustracija u praksi zemalja postkomunističke Europe koje su se odlučile na takav način suočavanja s prošlošću ne uključuje samo komunističke zločine, nego i one koje su počinile kvislinške formacije za vrijeme Drugoga svjetskog rata, prateći logiku da je zločin zločin, bez obzira s koje strane bio počinjen. Kao najpoznatiji takvi primjeri su lustracijski postupci Poljske, Češke i Slovačke, s tim da je Slovačka čekala s implementacijom zakona donesena u tada još čehoslovačkom parlamentu 1992, sve dok s vlasti nije sišao nekadašnji komunistički dužnosnik i slovački disident Vladimir Mečiar. Pedantna Poljska uključila je 1500 suradnika u Institut nacionalnog pamćenja koji se bavi nacističkim i komunističkim zločinima. Postupak je jednostavan; svaka osoba koja se kandidira za mjesta od ravnatelja škole do parlamentarnog zastupnika mora dati izjavu da li je ili nije surađivala s obavještajnom zajednicom totalitarnih poredaka između 1939. i 1989. Odgovor se prosljeđuje arhivarima u institutima koji daju samo informaciju. Na tužiteljstvu i sudstvu je potom uloga poduzimanja daljih koraka.

Odnos prema komunizmu pitanje je originalnosti komunističkih partija i njihova ukorijenjenost u društvu. Za Hrvatsku se teško može jednoznačno reći da je komunizam proizašao kao ideja naroda, barem nasuprot radićevskom pokretu. Hrvatsku ipak nije oslobađala Crvena armija pa je samim time otpor prema staljinizmu bio jači, a nacionalni element snažniji. Sukob nacionalno prilagođena i patrimonijalnoga komunizma koji je postojao na tlu bivše Jugoslavije ipak je ostavio različite postkomunističke političke razvoje, pa i one na koji se način stvorio disidentski i/ili dogovorni prijelaz u višestranačku demokraciju. Odnos prema komunističkoj prošlosti, ličnostima i događajima u njoj, tada je igrao veliku ulogu u pronalaženju putova i načina suverene i neovisne Hrvatske. Jaka ideja radikalnog raskida s prošlošću iskazana je u programu Hrvatske demokratske stranke (HDS) braće Veselica, koji su i sami iskusili torturu jugoslavenskih zatvora zbog neslobode izražavanja misli. No ona nije postala ideja vodilja moderne Hrvatske, već je to bio projekt prvoga hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana i njegove stranke-pokreta Hrvatske demokratske zajednice, u kojem se pozivalo na nacionalno pomirenje svih Hrvata, slijedeći ideju Ante Starčevića, Stjepana Radića i odanosti antifašizmu.

Tito i Djevica Marija

S druge su strane ostale različite kulture sjećanja, selektivno povezana i obiteljski naslijeđena, koje se u ovodobnoj Hrvatskoj često promatraju kao sukobi nasljednika generacija na suprotnim stranama u Drugom svjetskom ratu. Ne radi se tu samo o ustašama i partizanima, kako se pojednostavnjeno prikazuje, nego i složenom pitanju domobrana i haesesovaca koji su, uostalom, činili i veći dio hrvatskoga pučanstva. Pa ipak, javnih raspri o tom pitanju uvijek nedostaje, zainteresiranost za istraživanje komunističkih zločina vrlo je mala, a začudno je i za nakladnike kako ne uspijevaju prodati inače poznate svjetske uspješnice poput Crne knjige komunizma. Zašto Hrvatska nije provela lustraciju možda i nije ključno pitanje, iako je jasno za mnoge reformirane komuniste, pa i one koji su promijenili svjetonazor, da bi ih lustracija maknula s političke pozornice. U zemlji gdje se ponegdje mogu vidjeti slika Josipa Broza Tita uz Djevicu Mariju, i gdje je to sasvim nesporno, očito se komunizam smatra ipak koliko-toliko dobrim vremenom. Često parohijalna politička kultura tu izvire u klasičnom poimanju odnosa malog čovjeka prema politici: šuti, gledaj svoje poslove i nitko ti ništa neće napraviti. Kombinacija parohijalnosti, odsutnost snažnijega disidentskog pokreta izuzev onog u Hrvatskom proljeću i nevoljkost bivših komunističkih djelatnika onemogućile su lustraciju pa tako i saborske Komisije za utvrđivanje istine kojom je početkom devedesetih predsjedavao Vice Vukojević, a koju je zbog nerada i pomalo nakaradna odjeka u javnosti predsjednik Tuđman ukinuo.

Lustracije u Hrvatskoj neće biti. To je danas sasvim jasno. No ono što smo dužni, kao baštinici ove zemlje, učiniti jest otkriti, popisati, istražiti i osuditi sve zločine koji su počinjeni u ime ideje tih „komunističkih krvavih carstava“ za koje je još 1975. Bruno Bušić predvidio da će se srušiti kao kule od karata. Nažalost, njegovo se proročanstvo ostvarilo i u drugim dijelovima tog pisma, pa se i danas lako možemo pitati kako da se spasimo sami od sebe.

* * *

Ubojstvo S. Đurekovića

Nevoljkost države za suočavanje s prošlošću zorno pokazuje slučaj ubojstva Stjepana Đurekovića. Kazneni senat Vrhovnog pokrajinskog suda u Münchenu pravno je dokazao 16. srpnja 2008. da je okrivljenik P. počinio ubojstvo Stjepana Đurekovića te se osuđuje na doživotni zatvor i plaćanje troškova suđenja. U iscrpnom dokumentu opisuju se životopisi okrivljenika i Đurekovića, nekadašnjega direktora INA-e koji je pobjegao kao disident u Njemačku kako bi tamo pomagao mirnim putem i političkim načinima osnivanje nekomunističke i demokratske hrvatske države. Osim toga, presuda donosi niz zanimljivih podataka o radu Hrvatskoga nacionalnog odbora, kao krovne nenasilne organizacije Hrvata u SR Njemačkoj, koji su vodila braća Jelić, kao i detaljan prikaz strukture i djelovanja jugoslavenske obavještajne zajednice s posebnim osvrtom na nezakonit rad tajne policije, koja je počinila atentate i ubijala hrvatske emigrante po Zapadnoj Europi, Sjevernoj i Južnoj Americi.

· Prema pravnoj analizi, okrivljenik je kriv za suučesništvo u ubojstvu jer je namjerno, djelujući zajedno s drugima, podmuklo i iz niskih pobuda ubio čovjeka. Osumnjičenika je, naime, regrutirao Josip Perković, voditelj Službe državne sigurnosti (SDS) u Zagrebu, iz redova hrvatske emigracije. Dapače, sud utvrđuje da je: „Okrivljenik (…) u provedbi dogovorenog plana sa svojim suučesnicima, posebno s drugim progonjenim Josipom Perkovićem, stavio na raspolaganje svoju garažu kao ‘sigurno mjesto zločina’ te je ubojice 28. srpnja 1983. uputio na mjesto zločina, zato što se Đureković tog dana tamo trebao pojaviti i stvarno se tamo pojavio. Okrivljenik je svojim suučesnicima ‘odredio’ 28. srpnja 1983. kao dan za izvršenje zločina te taj termin proslijedio Josipu Perkoviću, koji je opet sa svoje strane o tome obavijestio počinitelje kao daljnje suučesnike. Time je bilo u rukama okrivljenika, da dozvoli nastavak izvršenja zločina ili da ga spriječi.”

Znajući da je u stvarnoj životnoj opasnosti, Đureković se čak povjeravao svojim krvnicima, ne sluteći da su agenti jugoslavenske totalitarne države u njegovoj neposrednoj blizini. Zbog toga je jasno koliko je totalitaran i zločinački posao obavljala tajna policija.

V. O.