Veliki pisac kratkog daha

Premda je Miroslav Krleža zabilježio da na početku ovoga stoljeća nitko u hrvatskoj književnosti nije znao tako pisati „kao pučki učitelj Leskovar i kapral Kozarac mlađi”, književno stvaralaštvo Ivana Kozarca nije bilo dovoljno cijenjeno za njegova nemirna i prenapregnuta života. Tek u novije vrijeme taj pisac kratkog daha (1885–1910) privukao je pozornost, pa su ocjene o njegovu djelu u znatnoj mjeri ispravljene. Najviše zbog toga što je Ivan Kozarac autor romana Đuka Begović, koji označava najviši domet u njegovu književnom opusu.

Ivan Kozarac (1885–1910)

Slavonska krv prvo je i posljednje djelo što ga je Ivan Kozarac za života objavio. A objavio je tu zbirku pripovijedaka 1906, uoči odlaska u Petrovaradin na odsluženje vojnog roka. Posthumno, već 1911, izišle su mu Izabrane pripovijetke (u Vinkovcima), Đuka Begović (u Zagrebu) i Pjesme (u Splitu).

Autor pjesme Milovo sam... sklon je bio raspojasanosti i bećarluku, uživanju života. Ljudsko trajanje – tako je promišljao – nije ni dugotrajno ni posuto ružama. Volio je život onakav kakav jest, bez uljepšavanja, bez maske, i stoga njegov glavni junak, Đuka Šime Begovića, nije tek predstavnik onoga šokačkog naraštaja koji se nakon ukinuća Vojne krajine odao porocima, nego i svojevrstan dvojnik svoga tvorca.

Iz drugog razreda vinkovačke gimnazije Ivan Kozarac isključen je bio zbog slabih ocjena iz vjeronauka, njemačkog, latinskog i – hrvatskog jezika. Malo neobično: pisac jednog od najboljih romana u hrvatskoj književnosti ne zna svoj jezik. To ne stoji, ali što se škole tiče, bilo je upravo tako. Ivan Kozarac itekako je dobro osjećao jezik i pisao tečno i točno, ali školski zahtjevi i gramatička pravila druga su strana medalje.

„Nije mi se dalo ići u školu, škola mi je bila kao nekakav okov, teret” – napisao je u svojoj Autobiografiji. „Htjelo mi se slobode, zraka, polja, sela. Borio sam se protiv discipline i prezirao, kako li da rečem, sve ono što sam morao da učim, a čitao ono što nisam morao.”

Pjesmu Milovo sam posvetio je Ivan Kozarac rođakinji Mariji. Kako je ona bila kći njegova strica, srdačna i obostrano prisna veza nije mogla završiti drukčije nego – Marijinom udajom za drugoga.

Prema svjedočenju Katice Jagić, kćeri Marije Guttmann, odvjetnički pisar Ivan Kozarac (od 1900. do 1906. radio u uredu dr. Levina Plemića) htio je svoju sestričnu oženiti, ali „to nikako, osobito u ono vrijeme, nije išlo”. Marija je umrla 1979. u dubokoj starosti, nadživjevši svog rođaka i štovatelja punih 68 godina.

Iako je umro mlad, Ivan Kozarac ubraja se danas među naše klasike, među najbolje hrvatske pisce. Dr. Andrija Štampar, vinkovački maturant i pokojnikov prijatelj, poslije predsjednik JAZU, među ostalim piše: „Meni je imponirao onaj veliki zanos kod Ive. Njemu je litaratura bila svetinjom... I u bolnici se nije mogao okaniti svojih pjesama i pripovijesti. I onda je radio, dapače još više nego ikada. Lice mu je gorjelo od vrućine, a on bi nam čitao svoje sastave opet sa zanosom i ljubavi. Da, on je bio jedan od rijetkih literata koji su se bavili jedino literaturom.”

Ivan Goran Kovačić napisao je: „Đuka Begović je pljuska starom uređenju na selu.” A Josip Bogner: „Intimnije od Ivana Kozarca nije nitko osjetio ovaj kraj naše zemlje, a i nitko ga nije izrazio intimnijom poezijom.”

Što se pjesme Milovo sam tiče, spomenimo da je prvi put objavljena u časopisu Savremenik (br. 3, 1910). Uglazbio ju je, za solo i klavir, naš poznati skladatelj Ivo Tijardović.