Umjetnik ironije i eklekticizma

Frearsovo zanimanje za strip-predložak Tamara Drewe pobudili su satirički

i feministički elementi,no u konačnici nastaje tek šarmantno, površno filmsko djelo

Britanac Stephen Arthur Frears poprilično je netipičan filmaš, osobito u klasičnom autorskom smislu. Tijekom karijere filmskoga redatelja, koja s povremenim zastojima traje četiri i pol desetljeća, Frears se s uspjehom dokazao i u televizijskom mediju i na daskama koje život znače. U njegovu bavljenju filmom pored redateljskoga majstorstva kao najuočljivija obilježja ističu se okušavanje u različitim žanrovima, obrađivanje izrazito raznorodnih tema i motiva, naglašena sklonost ironiji i eklekticizmu, posvećivanje radu s glumcima te povremeni i ponekad izraženi socio-politički angažman. Rođen 1941. u Leicesteru, Frears je nakon završetka studija na Cambridgeu u drugoj polovici 60-ih stao iza kamere kao pomoćnik redatelja Karela Reisza u fantastičnoj humornoj drami Morgan!, Alberta Finneyja u njegovu redateljskom debiju Charlie Bubbles i Lindsayja Andersona u drami If... Prva sustavnija iskustva u režiji stječe radom na televiziji, uglavnom na uglednom BBC-ju, a istodobno djeluje i u londonskom Royal Court Theatreu, tadašnjem žarištu otočnog umjetničkog eksperimentiranja i političkog radikalizma, u okrilju kojega temeljno oblikuje osobni i artistički svjetonazor. U redateljskom prvencu naslova Gumshoe iz 1971. Frears je parodiranjem i pastišem konvencionalnih odrednica žanra trilera ponudio pomaknutu, inteligentnu i neobično zabavnu posvetu film noiru i glasovitom Hustonovu Malteškom sokolu. Nakon što je 70-e proveo vezan za televiziju, igranom se filmu vraća tek 1984, kad nastaje solidna krimi-drama The Hit, koja je Frearsa predstavila kao umjetnika koji se bavi slikovitim likovima i njihovim neobičnim odnosima. Konačno priznanje redateljskog umijeća i autorske zrelosti filmaš dobiva dvije godine poslije zahvaljujući sjajnoj rasnom problematikom obilježenoj romantičnoj gej-drami Moja lijepa praonica, u kojoj nudi i kompleksnu i provokativnu sliku Britanije u doba vladavine čelične lady Margaret Thatcher.

Oscilacije i oskarovske nominacije

Druga polovica 80-ih plodno je razdoblje za Frearsa, jer tada u kratkom vremenu nastaju filmovi Sammy i Rosie se ševe i Naćulite uši, od kojih je u prvom redatelj nastavio suradnju s piscem Hanifom Kureishijem te zajedno s njim promišljeno progovorio o posljedicama odrastanja mladih Britanaca u urbanom društvu koje razdiru rasni, etnički i kulturni konflikti. U to se vrijeme Frears profilira kao liberal koji oslikavanjem složene stvarnosti multietničke zajednice ruši rasne, klasne i seksualne barijere u britanskom društvu, a u žarištu njegova zanimanja uvijek su obični mali ljudi s čijim problemima suosjeća.

Kadar iz filma Tamara Drewe

Opasni ljubavni trokut iz Opasnih veza (Glenn Close, John Malkovich i Michelle Pfeffier)

Nakon što je 1988. otišao u Ameriku privučen financijski boljim uvjetima rada u holivudskom studijskom sustavu, Frears je iste godine snimio Opasne veze, trima Oscarima ovjenčanu adaptaciju epistolarnog romana Choderlosa de Laclosa. Radnjom smještena u Pariz druge polovine 18. stoljeća, priča o ljubavnom četverokutu kojim uz asistenciju vikonta De Valmonta manipulira prijetvorna markiza De Merteuil nije samo kostimirana drama nabijena emocijama i tenzijama, već je i nimalo sentimentalna studija licemjerne, posesivne, manipulativne i destruktivne ljudske naravi. Poslije izvrsne krimi-drame Varalice iz 1990, ekranizacije noarovskog krimića Jima Thompsona nominirane za četiri Oscara, za Frearsa su uslijedile prilično skromne 90-e, u kojima se izdvaja tek odlična humorna drama Obiteljska gužva. Ni tek prosječna i razmjerno banalna satira Slučajni junak s asocijacijama na filmove Prestona Sturgesa, ni kostimirana horor-drama Mary Reilly temeljena na romanu Valerie Martin, ni humorna drama The Van, baš kao ni posveta klasičnom vesternu u filmu Momci sa zapada nisu se trajnije urezale u sjećanje gledatelja. Zajedničke osobine spomenutih ostvarenja Frearsova su naklonjenost pojedincima s ruba društva, bavljenje različitim socijalnim miljeima, profiliranje protagonista snažnijih osobnosti, što korespondira s američkom filmskom tradicijom, te svojevrsno autorovo zatomljavanje eklekticizma.

U novo stoljeće Frears je zakoraknuo zabavnom amerikaniziranom adaptacijom romana High Fidelity Nicka Hornbyja, čime je još jednom potvrdio sklonost mijenjanju tematskih i izvedbenih registara svojih filmova. Uistinu, on je autor koji se tijekom posljednjih petnaestak godina spomenutim vesternom Momci sa zapada okušao u arhetipskom američkom žanru, potom se projektom Kritična točka s uspjehom vratio televizijskoj produkciji, nakon čega se u vrlo solidnoj egzistencijalnoj triler-drami Slatke prljave stvari pozabavio problematikom ilegalnih londonskih imigranata te u televizijskoj satiri The Deal i pamfletistički intoniranoj biografskoj političkoj drami Kraljica Tonyju Blairu i kraljevskoj obitelji uputio dosta oštrih kritičkih žalaca.

Njihovo malo misto

Kroz proteklo desetljeće hrvatska je publika u prilici pogledati tek svako drugo redateljevo ostvarenje, pa su tako izostale domaće distribucije drame Liam, klasne i rasne satire Mrs Henderson Presents i romantične komedije Chéri, da bi nedavno na repertoar stigla crnohumorna romantična drama Tamara Drewe. Ležerno i ne odveć ambiciozno djelo koje ne pripada u kvalitativni gornji dom Frearsova opusa adaptacija je nagrađivanog istoimenog stripa Britanke Rosemary Elizabeth Simmonds nadimkom Posy. Strip izvorno objavljivan u dnevnim novinama The Guardian od rujna 2005. do listopada 2007. svojevrsno je slobodno osuvremenjeno čitanje romana Daleko od razuzdane gomile Thomasa Hardyja. Baveći se svakodnevicom pripadnika engleskoga srednjeg sloja iz izmišljenog slikovitog provincijskog sela Ewedown, Posy Simmonds stavlja se u ulogu promatračice i kroničarke života mještana, osobito njihovih ljubavnih avantura i emotivnih dvojbi, ali i profesionalnih nesigurnosti i karakternih mijena. Kombinirajući komediju situacije i karaktera, autorica se obilno naslanja na crni humor s elementima groteske i satire, libeći se dubljega zadiranja u osobne drame i intimne lomove protagonista. Posredno no jasno kritizirajući svoje likove i njihove slabosti, Posy Simmonds razumije ih i s njima suosjeća, a pronicava zapažanja o ljudima i životu ne samo u provinciji nadopunjena su sočnim životnim dijalozima i jednostavnim, ali efektnim crtežom.

Gledljiva zabava

Nije stoga nimalo čudno što se za prilagodbu stripa Tamara Drewe zainteresirao upravo Stephen Frears, kojega su prema vlastitim tvrdnjama ponajviše privukli satirični elementi, feministički ton, nepretenciozan pastoralni ugođaj i niz slikovitih likova koje je u scenarij pretočila Moira Buffini. U stripovski predložak o djevojci Tamari Drewe, nekadašnjem ružnom pačetu koje se nakon dugogodišnjeg izbivanja i s obavljenom operativnom korekcijom nosa u selo vraća kao atraktivna cura puna energije i života, Frears i scenaristica Buffini unose određene preinake i dodatne slojeve. Tako zaigrane, u pop-zvijezde zaljubljene i psinama sklone tinejdžerice Jody i Casey u filmu dobivaju znatno veće dramaturške funkcije nego u stripu, a čitava cjelina postaje priča o tri žene različitih generacija, o sredovječnoj Beth, naslovnoj Tamari i klinki Casey. Sve njih muče ljubavni problemi, u dramskom se žarištu nalaze naizmjenično, a nijansiranjem njihovih karaktera i međusobnih odnosa gledatelj biva senzibiliziran za razumijevanje njihovih problema i postupaka, kao i načina na koje svaka od njih doživljava druge dvije. Očekivano, Tamarina će pojava u učmaloj sredini izazvati pravu buru, a na vidjelo će postupno isplivati licemjerje, nerealizirani snovi i tajne ljubavi nekih mještana. Privlačna cura u interpretaciji Gemme Arterton tako djeluje kao dramski katalizator koji će se u mijenjanju sudbina svojih sumještana i sam promijeniti i sazreti.

Razlozi zbog kojih Tamara Drewe ne pripada u vrh Frearsova dosadašnjeg opusa leže ponajprije u tome što je riječ o djelu koje se ne doima zaokruženim ni osobito smislenim, u kojem su muški likovi redom pojednostavnjeni, plitki i jednodimenzionalni, u kojem se humorno eksploatiraju ponekad trivijalne i prizemne situacije te u kojem je i Tamarina osobnost gotovo isključivo definirana njezinim atraktivnim izgledom, dobrodušnim smiješkom i očajničkom potragom za muškim zagrljajem. Sve u svemu, zasad posljednji film Stephena Frearsa nudi nekoherentnu i pomalo besciljnu, no svakako šarmantnu i lako gledljivu zabavu.