Tko je nama Zagorka?

HNK računa na širok krug publike koja u kazalište ide prepoznavajući silnice trivijalne, popularne književnosti, ali i zagrebačke sredine.

Hrvatska televizija cijelu seriju posvećuje Zagorki. Zagorka je postala in. Da je živa, sigurno bi na društvenim mrežama bila u vrhu popularnosti

Golem scenski projekt Hrvatskoga narodnoga kazališta u Zagrebu, praizveden 28. siječnja 2011, u kojem osim redateljice Ivice Boban i dramaturginje Sanje Ivić sudjeluje dvadesetak umjetničkih suradnika (uz uvijek umjetnički siguran izbor scenografkinje Dinke Jeričević, kostimografkinje Doris Kristić i autora scenske glazbe Frana Đurovića i Tomislava Ribičića) i ogroman glumački ansambl koji predvodi gošća Daria Lorenci Flatz kao Mirjana Grgić (Marija Jurić Zagorka) u naslovnoj ulozi, podijeljen je u nekoliko dijelova koji u temeljnim smjernicama odgovaraju Zagorkinoj biografiji, tj. autobiografskom romanu s vjerojatno više filmskim nego kazališnim potencijalom Kamen na cesti, prvi put objavljivanu u Hrvatskom dnevniku u Zagrebu u burnoj 1938: Zagorkino djetinjstvo, školovanje, Zagorkin brak (Mađarska) i sanatorij, Zagorkin dolazak u Zagreb, Zagorka u Zagrebu, uz Cabaret koji velegradskim spleenom odjekuje i na susjednoj izložbi u Muzeju za umjetnost i obrt (Art deco – Umjetnost u Hrvatskoj između dva svjetska rata).

Daria Lorenci Flatz kao Mirjana Grgić (Marija Jurić Zagorka)

Provodni motiv dramaturške adaptacije i redateljske izvedbe mogao bi se pronaći u citatu iz Zagorkine autobiografije: „Nemam doma, nemam domovine. Da imam, ipak bi netko ustao za mene... Svi su me izbacili, zabacili, napustili. Nitko me ni ne vidi. Ne opaža. Sama samcata lutam pustinjom. Koliko milijuna ljudi u toj dragoj Hrvatskoj zemlji, a ni jedna jedina duša uza me. Kamen na cesti nema nikog svog.“ Tako hrabar a nježan kamen beskrajne glumačke i scenske energije, Darija Lorenci Flatz, vjerojatno idealan glumački izbor, podupire i scensku poetiku ove predstave, zasnovanu najviše na pokretu, za koji je Ivica Boban ipak najveći majstor, na kotrljanju kamena u pustinji i na glasovima koji se sukobljuju s protagonističinom intimom na obiteljskoj i političkoj pozornici, vodeći u ljudsku tragediju i tragediju spisateljski darovite i neumorne, uspješne, a nesretne žene.

Jaki dramaturško-scenski razlozi

Moglo bi se reći da repertoarni izbor Zagorke za jubilarnu sezonu Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu ima i jak dramaturško-scenski razlog, ali da bi trebao biti i teatrološki opravdan. Djela Marije Jurić Zagorke intenzivno su se prikazivala u prostoru pamćenja središnje hrvatske nacionalne kuće za Zagorkina života. Na početku drugoga tisućljeća, iste večeri kad je praizveden dramolet Milana Šenoe Sveta laž, 8. siječnja 1901, praizvedena je „izvorna gluma u jednom činu“ Marije Jurić Zagorke indikativno naslovljena Što žena umije, samo tri puta, a treća u nizu te večeri također njezina istožanrovski određena jednočinka naslovljena Novi roman, koja je do 19. siječnja imala samo dvije izvedbe. Slične su scenske sreće bile i njezine vesele igre u dvama činovima U lovu i Nesretna Ilica te jednočina šala Ustrijelit će se!, praizvedene u veljači 1903, a posljednji put prikazane 1908, 1903. i 1904. uz ukupno pet, tri i četiri izvedbe, u režiji Gavre Savića. Zagorkin opus bio je zanimljiv i Josipu Bachu, koji je 1904. režirao dramolet u jednom činu Filip Košenski, koji je doživio samo praizvedbu, 1905. Evicu Gupčevu, pučku dramu u pet činova, koja je imala četiri izvedbe, Intermezzo, veselu igru u jednom činu, sa samo jednom izvedbom, tj. praizvedbom, 1906. „lakrdiju s pjevanjem u pet slika“ Petrica Kerempuh 1908. godine, koja je od 1906. do 1908. doživjela deset izvedbi, uz Vodvařkino suautorstvo i dirigiranje Miroslava Holečeka, Zagorkinu „dramu u pet činova“ Kletvu „prema istoimenu historijskom romanu A. Šenoe i J. E. Tomića“ s osam izvedbi u 1914. godini. Na sceni današnjega zagrebačkoga HNK-a smjenjivale su se dvadesetak godina poslije Kći Lotrščaka, „historijska drama u pet slika“ 1931. i 1932. godine, u režiji Tita Strozzija (scenografiju potpisuje Marijan Trepše), s četrnaest izvedbi, i u Malom kazalištu Suparnica Marije Terezije, „gluma u šest slika prema istoimenu romanu“, u režiji Hinka Nučića, 1932, s deset izvedbi. Slijedila je Gordana, „hrvatska historijska drama iz XV. vijeka u četiri čina“, u režiji Ferde Delaka, 1940. i 1941. godine, uz dvanaest izvedbi.

Najveći scenski uspjeh na pozornici nacionalnoga kazališta uz Gričku vješticu imali su Jalnuševčani. Ta „lakrdija u tri čina“ Marije Jurić Zagorke prvi je put prikazana 1. srpnja 1917, u režiji Gjure Prejca, a do kraja te godine doživjela je osam izvedbi. Jalnuševčani su bili izazov i redatelju Aleksandru Biničkom; ta je predstava premijerno prikazana 22. svibnja 1928. na Tuškancu, a posljednju je, šestu izvedbu doživjela iste godine 21. rujna. U jeku rata, 1943, izvedeni su osam puta, a režirao ih je Josip Pukšec. Gričku vješticu, Zagorkin „dramski prikaz u pet slika prema istoimenu romanu“, prvi je režirao Hinko Nučić, a od 18. lipnja 1906. do 7. travnja 1918. predstava je izvedena dvadeset i pet puta. Isti naslov, tad žanrovski određen kao „drama u pet činova prema istoimenu romanu“, godine 1929. u Malom je kazalištu režirao Ivo Raić, a scenografije se prihvatio isto tako ugledan Ljubo Babić, pa je tako ta izvedba, premijerno prikazana 23. kolovoza te godine, do 11. ožujka 1931. izvedena trideset i sedam puta. Godine 1936. redateljsku palicu istoga teksta preuzima Dubravko Dujšin, s ukupno tri izvedbe u istoj godini.

Zagorka je postala in

Izbor Zagorke trebao bi opravdati i sve veće interese intelektualnih krugova i feminističkih struja. Upravo zato Školska knjiga, koja 2008. objavljuje Zagorkinu autobiografiju, rasprostrtu na šest stotina i šezdeset i jednu stranicu, ističe sljedeće: „Premda se Kamen na cesti znatno razlikuje od većine Zagorkinih romana, kako zbog realističkoga (socijalno-psihološkog) pristupa pripovijedanju, tako i zbog pesimističkog tona, ipak dovoljno toga dijeli s njezinim popularnim djelima. Riječ je o političkome naboju koji je zajednički svim njezinim tekstovima te je u prvom redu posredovan putem glavne junakinje, samosvjesne i samostalne žene, glasnogovornice feminističkih stavova. Mirjana se u tom smislu bitno ne razlikuje od Nere, Dorje, Ksenije ili Jadranke, koje, pak, nastanjuju utopijski svijet popularne romance u kojemu je sretan kraj zajamčen. Ipak, Kamen na cesti nije ženski roman u smislu trivijalnog i popularnog, već je ženski u smislu feminističkog romana.“

Za Zagorkino književno djelo i sudbinu već se davno zainteresirao jedan od najistaknutijih hrvatskih književnih teoretičara Stanko Lasić, objavivši 1986. izvrsno koncipirano i argumentirano djelo Književni počeci Marije Jurić Zagorke – Uvod u monografiju. Premda je na ulazak u sveučilišne krugove i akademsku zajednicu Marija Jurić trebala dugo čekati, danas je nezamislivo da barem jedan od književnih kolegija na Odsjeku za hrvatski jezik i književnost Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu nije posvećen, potpuno ili djelomice, Zagorki, i da se u okviru proučavanja chik lit književnosti, npr. na Odsjeku za komparativnu književnost istoga fakulteta, ne spomene ili analizira Zagorka. Na filozofskim i učiteljskim fakultetima u Hrvatskoj pišu se seminarski, diplomski, znanstveni radovi o Zagorki, a studenti je na izbornim i obveznim književnim kolegijima vrlo često navode kao najdražu autoricu.

Osim na sveučilišne, krugove akademske zajednice, Zagorka u HNK-u računa i na širok krug publike koja u kazalište ide prepoznavajući silnice trivijalne, popularne književnosti, ali i zagrebačke sredine. Hrvatska televizija cijelu seriju posvećuje Zagorki. Zagorka je postala in. Da je živa, sigurno bi na društvenim mrežama bila u vrhu popularnosti.

Ipak, neke su kazališne kritike nakon premijere Zagorku jednostavno „pokopale“. Trebamo prihvatiti činjenicu da današnja publika više ne može sjediti u kazališnom gledalištu gotovo četiri sata i sugerirati upravi i stvaraocima da predstavu skrati barem četrdeset i pet minuta. Trebamo, isto tako, prihvatiti činjenicu da je Ivica Boban vodeća hrvatska redateljica, da se u predstavi i u kritikama nakon predstave zrcali i sudbina Ivice Boban i sudbina zemlje koja se vječno bori s time da ne smije biti pustinja. Napokon, glumački angažman Darije Lorenci i Lane Barić i cijeloga u HNK-u zaposlena i za ovu predstavu angažiranoga ansambla trebao bi biti dostatan za odlazak na Zagorku. Pa čak ni nama koji Zagorku nismo voljeli kao djeca, čije nam je djelo bilo nezanimljivo. Umjesto vikalačkih svađa, rekla bi jedna moja kolegica dramaturginja, trebalo bi staviti dijaloge pune unutarnje napetosti, i bio bi to sjajan scenski feljton. Ne drama, ali scenski feljton koji vrijedi pogledati.