Švejkovo piće

U dosadašnjim zapisima već smo naglasili da je Češka iz više razloga jedna od neupitnih pivskih velesila. Prema statističkim pokazateljima Česi piju najviše piva po stanovniku, a već generacijama imaju i posebno razvijen odnos poštovanja spram piva. Češka je domovina pivskih vrsta i piva zasluženo svjetske glasovitosti, a pojedini češki gradovi globalno su priznate pivske metropole. I, napose, Česi prave zaista dobro pivo i od mnogih koja usprkos svim kušnjama i dalje postoje malo će koje razočarati.

Tipično je češko pivo pilsner ili pils, što je općeprihvaćena oznaka za jedan od najrasprostranjenijih svijetlih lagera, a ističe se zlatnom bojom, okusom kojemu hmelj daje punoću i gorčinu te izrazitom pitkošću. U tu kategoriju pripadaju mnoga poznata europska i svjetska piva, no nijedno se ne može uspoređivati s češkim originalima.

Ladin prikaz Švejka

Pojam dolazi od njemačkog imena Pilsen za grad Plzenj, jedan od dva kultna grada češkoga pivarstva. U pivovari Plzenský Prazdroy proizvodi se naširoko poznato istoimeno pivo (izvozno je ime Pilsner Urquell). Proizvodnja je započela 1842. nakon što je u Plzenj za glavnog pivara iz Bavarske stigao Josef Grolle. Suočeni s rastućom njemačkom, ali i bečkom konkurencijom, plzenjski su pivari doveli Grollea ne bi li unijeli inovacije u proizvodnju piva. Sve dotad plzenjsko je pivo, kao i druga, bilo tamno i mutno. Do nove vrste piva Grolle je navodno stigao zahvaljujući grešci, što se nerijetko događa kada je o inovacijama riječ. Slučajno ili ne, konačni rezultat bilo je svijetlo i bistro pivo koje se ubrzo proširilo Europom.

Drugi nezaobilazni grad na češkom pivskom zemljovidu jesu Češke Budjejovice, gdje se proizvodi znameniti Budejovický Budvar (izvozni naziv Budweisser). Kao i u slučaju plzenjskoga piva, i ovdje ime lokalnoga piva dolazi od njemačkog imena grada Budweiss. Glede budjejovičkog piva treba naglasiti da ono nema veze s američkim Budweisserom, pivom što ga u St. Louisu proizvodi pivovara Anheuser-Busch. Ime su Amerikanci preuzeli bez dopuštenja.

Žatec, gradić zapadno od Praga, staro je središte hmeljarstva. Hmelj iz Žateca i okolice odavno je na cijeni i mnoge su ga pivovare nabavljale, dokazujući time visoku kakvoću svoga piva. Jedini je grad u svijetu s uređenim nasadom hmelja na glavnom trgu.

Češko pivo ušlo je i u književnost te na film. Prisjetimo se samo Menzelova filma Selo moje malo i ritualnoga držanja piva na uvijek istoj sedmoj podrumskoj stubi, gdje su uvjeti za čuvanje najbolji. A cjelokupna radnja Menzelova filma Postřižiny (1980), u nas prevedena Striženo-košeno, smještena je u malu provincijsku pivovaru. Film započinje sloganom „narušeno zdravlje vaše poboljšat će pivo naše” i ima mnogo prizora s pivom. Posebno pamtim tako tipično češki prizor ispijanja krigli piva s gustom i debelom pjenom uz krvavice i meso svježe zaklane svinje što ih je Mariška, supruga upravitelja pivovare, priredila za članove upravnog vijeća. Film je sniman u napuštenoj pivovari u malom moravskom mjestu Dalešice. Nakon što je snimljen, pivovara je zahvaljujući iznenadnoj popularnosti obnovila proizvodnju. Međutim, pivsku ikonografiju iz Menzelova filma ne baštini pivovara iz Dalešica, nego pivovara Nymburk. Film je, naime, snimljen prema pripovijetki Bohumila Hrabala (1914–97), čiji je poočim bio poslovođa u toj pivovari. Znameniti je pisac, dakle, odrastao u ambijentu pivovare pa ne čudi da je dio uspomena pretočio i u književno djelo, a njegov portret krasi etiketu jednog nimburškog piva.

Kadar iz filma Striženo-košeno

Svoju popularnost češko pivo duguje i književnom liku dobroga vojaka Švejka, kojeg je osmislio Jaroslav Hašek (1883–1923). Hašek je Švejka opisao kao stalnoga gosta praške pivnice U Kalicha te joj, nakon izlaska romana i kazališnog uprizorenja u Njemačkoj, pribavio međunarodnu slavu. Kao predložak za literarni lik dobroga vojaka poslužio je Hašeku stanoviti František Strašlipka, kojega je upoznao 1915. kada je bio unovačen u carsku vojsku u Češkim Budjejovicama. Strašlipka, dobroćudni vicmaher, bio je posilni zapovjednika regimente natporučnika Lukáša. U jesen 1915. Hašek i Strašlipka su se u Galiciji predali ruskim snagama, zapravo dezertirali, i postali ratni zarobljenici.

Popularnosti Švejka, a posebice njegovoj percepciji u narodu, znatno je pridonio ilustrator Josef Lada (1887–1957), pretočivši Hašekove retke u nenadmašne crteže odnosno stripove na kojima je Švejk karakteriziran notornim prijavkom Poslušně hlásim (Pokorno javljam), kojim je izluđivao nadređene, ali nerijetko i neizbježnom kriglom piva u ruci. Ladini crteži poslužili su kao predložak svim kasnijim prikazima Švejka, kao i za filmski lik dobroga vojaka, kojega je 1956. uz redateljsku palicu Karela Steklog oživotvorio češki glumac Rudolf Hrušinský.

Moj prvi susret s češkim pivom in situ zbio se baš nedaleko spomenutih Dalešica. Bilo je to u proljeće 1990. nedugo nakon što je Vaclav Havel pobijedio na predsjedničkim izborima održanima nakon baršunaste revolucije. Izletnički autobus u kojem sam putovao prema Pragu zaustavio se u usputnome gradiću Moravske Budjejovice, što tek imenom podsjeća na one veće i slavnije Budjejovice. Zaustavili smo se ispred tipičnoga socrealističkog zdanja u središtu mjesta, kod nas bi ga zvali društvenim domom, te potražili prostorije za koje su primarno zainteresirani putnici prolaznici. Bila je tu i mjesna gostionica (ili restoran društvene prehrane) pa smo oprezno odškrinuli vrata i provirili unutra. Pred očima nam se ukazao poduži stol za kojim je sjedilo desetak sredovječnih muškaraca, a kako je bilo vrijeme ručka, upravo su bili zaokupljeni tanjurom tople podnevne okrepe. Osim tanjura ispred svakog od njih bila je i krigla dopola ispijena piva. Nakon što smo poremetili njihov, vjerujem zasluženi, podnevni ritual, svi kao jedan polako su podigli glavu i odmjerili nas pomalo umornim pogledom te nakon nekoliko sekundi, vjerojatno zaključivši da nismo vrijedni njihove pozornosti, opet složno kao i na početku spustili poglede te se vratili svojim tanjurima i kriglama piva. Taj kratki kadar, moj prvi dodir sa Čehoslovačkom, formalno opet demokratskom, ali u zbilji još duboko prožetom tek ocvalim socijalizmom, dobro sam zapamtio, a da u tome nisam bio (pivski) pristran govori mi činjenica da ga je jednako doživjela i moja supruga. Ne bi ga se zacijelo posramio ni Menzel u nekom svom filmu.

Češko pivo u Hrvata dugo je i postojano na visokoj cijeni. Zagrepčani su još na početku 20. stoljeća rado posjećivali Budjejovičku pivnicu u Oktogonu. Reputaciji češkoga piva nije naudio ni komunizam. Bilo je i ostalo pojmom za pivo vrhunske kakvoće. Sjećam se u 1980-im godinama, kada sam s društvom često odlazio na izlete vlakom u Gorski kotar, da smo se nastojali ukrcati u vlak sa spavaćim kolima iz Praga kako bismo kod češkog konduktera mogli nabaviti koju bocu češkog piva. Tada nisam gledao koje ću pivo dobiti, niti sam znao praviti razliku između njih, bilo mi je važno jedino domoći se izvrsnoga češkog, a ne nekog drugog piva.