Stihovno komponiranje

Uvriježeno je mišljenje da je „U haiku pisanju / mala Hrvatska / svjetskom velesilom“. U to nas uvjerava i pisac tih redaka Drago Štambuk u nesvakidašnjoj zbirci Pognuta riža. No neosporno je da je Vladimir Devidé na čelu te plejade haiku-pjesnika. U klasičnoj književnosti na Istoku postoji pak termin haibun, naime specifična pjesnička forma, bliska našoj (i ne samo našoj!) pjesmi u prozi. Naravno, prozni element dopušta veću prostornu slobodu, u kojoj doživljaj, ma kako zgusnut, proširuje osebujnom kratkoćom tog iskaza specifičnu atmosferu i tek nagoviještenu duhovnost koju čitatelj može, po svom senzibilitetu, produbiti.

Haiku-pjesma, ta najjapanskija forma, discipliniranija je, sadržajnija, suspregnuta u iskazu poput, rekla bih, sramežljiva ljubavnika. Određena s tri stiha od pet, sedam i pet slogova, ta forma zahtijeva iznimnu disciplinu duha, nesvakidašnje umijeće stihovnog komponiranja. U tome se Dragutin Štambuk pokazao kao kod kuće. On je gotovo „voluntarističkim poimanjem života“ uspio ostvariti, usprkos sveopćoj istrošenosti stihotvorenja, esencijalnost haiku-pjesme:

Leptir

na cvijetu.

Drugi cvijet.

Ta je pjesma gotovo virtualna slika, jer asocira mogućnosti boja ostvarujući zamišljenu, danas toliko popularnu sinergiju, koja dopušta suradnju združenih oduhovljenih osjetila:

Pupoljak

raste u smrt.

Život ga pomno prati.

Riječ je o gotovo poslovičnoj lapidarnosti, pregnantno sažetog smisla što nagovještava delikatnu i reduktivnu mudrost:

Zadaća je vladara

u kraljevstvu svojemu

uvećati kami.

Kami kao „duhovna supstancija zemlje“ u vremenu sveopće istrošenosti emancipatorska je putanja. Uostalom, temeljne su vrijednosti baš u toj oduhovljenoj bitnosti:

Zrela, oteščala riža

prigiba se tamnoj zemlji.

Tako i pravedan čovjek.

Pjesnik i diplomat Štambuk izažeo je svoje viđenje svijeta ustoličenjem osobitosti haiku-pjesme. Osebujna kratkoća slogova haiku-umotvora zatomljena je poruka koja nije samo trenutno raspoloženje ili vježbanje odricanja:

Čovjek.

Raspet između

neba i zemlje.

Štambukova haiku-pjesma ne opovrgava poetičnost usprkos, radi forme, mjestimice isposničkoj oporosti i disciplini. Njezina je autentična liričnost u prigušenoj slici koja inspirira:

Nad bunarom list

što pada

u nebo.

A kadikad je slika duhovitog apsurda koji asocira na svekolike apsurde omiljenog konzumizma (strašna novokovanica!):

Lijek

za bolest

koja je zdravlje.