Sigurno štivo

Lidija Kosmos profesorica je povijesti s Malog Lošinja, a ovo je njezin drugi roman za djecu, koji s prvim (S otoka na otok) dijeli protagoniste, pa se može čitati kao svojevrstan nastavak, ali i kao samostalno djelo.

Radnja romana vrlo je jednostavna: djevojčica ide u školu, dolazi kući, nosi se sa svakodnevnom obvezama, roditeljima, prijateljicama i bratom te biva pozvana na susret škola u Slavonski Brod. Moguće je da na prvi pogled nedostatak pustolovine odbije mlađe čitatelje, no akcije itekako ima, samo se ona zbiva unutar glavnog lika. Nije to jedna od dječjih knjiga koja želi poticati maštu, već ide na to da se mladi čitatelj/ica suživi s glavnim likom, svojom vršnjakinjom.

Ta vršnjakinja učenica je 6. razreda osnovne škole, zamalo tinejdžerka, i u njezinu životu, a ponajprije duši, zbivaju se velike promjene. Sonja je primjerna na svakom planu svoga mladog života; odlična učenica, dobra kći, vrijedna i u školi i kod kuće te poštena i iskrena prema prijateljima, a jedina joj je slabost neprekidno svađanje s bratom. Jasno je da je autorica konstruirajući takav karakter imala na umu čitatelja koji se, kao što djeca svim srcem čine, poistovjećuje s protagonisticom te je sukladno tomu lik učinila i dobrim primjerom, što je svakako hvalevrijedna namjera. No tu leži zamka da se mladi konzument koji štošta skriva od roditelja neće moći uživjeti u ovakav lik te ga odbaciti kao nerealan.

Kao protuteža, tu je lik Sonjina mlađeg brata Bocka, koji stalno upada u nevolje. Doživljavamo ga kroz Sonjine oči, upravo na onaj način na koji sva starija braća i sestre gledaju mlađe; kao gnjavažu.

Sam roman napisan je u 33 poglavlja s posebnim naslovima, ovisno o tematici, te se svako može čitati zasebno, kao kratka pripovijest, što je osobito praktična struktura za mlađe čitatelje. Događaji su poredani kronološki, ali nemaju čvrste međusobne uzročno-posljedične veze, tako da se čitanje bez većih problema može nastaviti i nakon dulje stanke. Jedno poglavlje ipak ispada iz te strukture i samim tim neuklapanjem konstituira važnost događaja u njemu. To je poglavlje u kojem otac napušta obitelj. Kroz Sonjine riječi teško je doživjeti važnost i težinu takva događaja, a i autorici je teško ta zbivanja gledati kroz dječje oči. Nemogućnost da se traumu izrazi jezikom autorica je prevladala izbacujući to poglavlje iz kronologije romana, postavljajući ga znakovito izvan vremena, izvan same intelektualne percepcije izražene jezikom. Time je nelagoda napuštanja još više naglašena, dublje nego da je opisivana nadugo i naširoko, a točno se može osjetiti pomak, neki nedostatak, gotovo pa crna rupa u romanu inače prepunu sunca, mora i smijeha.

Cjelina djela odaje dojam dnevnika, pogotovo zato što je pisano u prvom licu, iako to nominalno nije dnevnik. Sudeći po stilu zapravo više podsjeća na školski sastavak u kojem se dijete trudi pokazati naučeno, a nekoliko školskih sastavaka uistinu je i ubačeno u tekst. Svako poglavlje tako zvuči kao rad s temom Kako mi je prošao dan, a autorica vješto oponaša dječji stil pisanja; kratke rečenice napisane po strogo školskim pravilima, tako da imamo dojam da ih je zaista pisalo dijete. To je u dječjoj knjizi svakako plus, jer ubrzava dinamiku teksta te zadržava pozornost čitatelja, pogotovo u kombinaciji s obiljem dijaloga, i to onog elementarnog, bez dodatnih opisa. Dojam da je riječ o školskom sastavu pojačavaju upravo ti dijalozi; riječi koje glavni lik stavlja u usta malom bratu i konstrukcije njegovih rečenica daleko su izvan obrasca kojim govore sedmogodišnja djeca.

Mijenjajući mjesto događanja i poslavši Sonju u Slavonski Brod, autorica u knjigu uvodi likove izvan zatvorene sredine otoka, odnosno, izvan užega kruga prijatelja glavnog lika. Time otvara prostor ne samo svom liku nego i čitatelju da se, barem mentalno, odmakne od sebe, od onoga što mu je poznato i prisno, dopuštajući mogućnost da su vršnjaci u drugim krajevima Hrvatske isti ili barem slični njemu. Takve spoznaje normalne su i samorazumljive za odrasle ljude, no djeca pretpubertetskog uzrasta imaju običaj definirati se s pomoću uskih društvenih grupa, kruga prijateljica, škole itd. Zbog toga autorica, dugogodišnja pedagoginja koja dobro poznaje načine funkcioniranja u grupama, nudi alternativu, nastoji na taj jednostavni i neprimjetni način proširiti obzor razmišljanja čitatelja.

Svakako, ovo je knjiga koju svaki roditelj može bez straha darovati djetetu, siguran da iz nje neće naučiti ništa loše.