Posljednji pozdrav prijatelju

Okupili smo se, kao mnogo puta dosad, na njegovim izložbama da pozdravimo Antu, da iskažemo poštovanje i zahvalnost za njegovo djelovanje i djelo. Ni ovaj put neće nam ponestati zahvalno-sti za ono što je Ante Kuduz kao umjetnik i kao nastavnik učinio, čak nećemo zatomiti ni radost i poštovanje prema radovima što ih je ostvario, ali to činimo bez njega, pred njegovim mrtvim tijelom. Posljednji put susrećemo se na njegov poziv, na znak koji nam je on dao, a odsad ćemo se s Antom moći družiti jedino u sjećanju, odnosno u susretima s njegovim likovnim emanacijama, s crtežima, grafikama, kolažima, plaka-tima, opremama knjiga i kataloga, skicama, objektima, tapise-rijama, vitrajima, animiranim sekvencama.

Ante Kuduz

Ne mogu ostati objektivan ili nepristran u ovoj prilici. Radove Ante Kuduza vidio sam takoreći na njegovim počecima, a prepoznao kao zanimljive i važne još na prvim koracima svojega povijesnoumjetničkog – da ne kažem likovnokritičkog – zrenja. Stoga sam vrlo brzo osjetio potrebu i bio u prilici svjedočiti o njegovim ranim realizacijama. Prihvatio sam ga kao umjetnika svojega naraštaja, kao autora spremna da osjetljivost poveže s istraživačkim nastojanjima, kao slikara svjesna autonomije svojih sredstava, ali sklona da krene i u neke granične situacije, u multimedijalne izazove ili morfološki neortodoksne solucije.

Kuduzov likovni opus bio je gotovo opsesivno ispunjen problematikom prostora, kako u aspektima njegove dvodimenzionalne, plošne prezentacije i redukcije, tako i u modalitetima trodimenzionalne ili čak kinetički mobilne interakcije. Susta-van kakav je bio, kretao se iz ciklusa u ciklus, nastojeći u svakoj fazi produbiti i što je moguće više i iscrpsti polje mogućega. Nakon iskustva kolažne parcelacije oblika krenuo je sa sintetiziranjem i strukturalnim organiziranjem građe u motivici Kadra. Iz razine umnoženih kadrova produžio je, logično, u kompleksniju i apstraktniju dimenziju Prostora, nastojeći iskoristiti potencijale raznorodne kromatike, a dodirnuti i šanse prodora prema skulpturalnoj i arhitekton-skoj materijalizaciji.

Kad je zaokružio problematiku geometrijsko-konstruktivističkog izraza, s asocijacijama na urbano-futurističku ikoniku, Ante Kuduz se u crtežima vratio motivici prirodnih poticaja, nadahnuće je potražio u interpretaciji zagorskoga krajolika, s amplitudama uzvisina i zaravanaka, šuma i oranica, obrađenih polja i livada. Na taj je način njegova crta ponovno dobila na organičnosti poteza, gipkosti razmjene crnih i bije-lih dionica, protočnosti planova. U toj je fazi odnjegovao posebnu dinamiku gustih, premreženih i kovrčastih parcela u odnosu na istančane praznine, nužne ritmičke odahe.

Ali Kuduz nije stao na povratku prirodi, nego je dalje razvijao samosvojnu logiku mrlje i strukture, pa je u ciklusu nazvanu Graf ustrajavao na uravnoteženoj kompoziciji tih inače suprotstavljenih elemenata, na živosti kontrastiranja poretka i slučaja. Ponovno je došla do izražaja njegova narav izrazitog kombinatorika, njegova sposobnost povezivanja krajnosti. Uz uhodanu praksu kolažnoga tretiranja građe u pomoć je prihvatio i mogućnosti računalne obrade. Na taj je način u svojim posljednjim – sad znademo: i testamentarnim – radovima došao do vizualne orkestracije, do, katkad opore, a katkad melodiozne harmonije kolorističkih i grafičkih čestica. Projektom vitraja za crkvu u zavičajnoj Vrlici čak je ostvario svojevrsnu apolo-giju svjetlosti, optičku himnu prozračnosti i vedrine.

U mojem žaljenju za preminulim Antom prirodno ima vršnjačkih i prijateljskih osjećaja. Susretao sam ga u mnogim zgodama, nalazio i pratio na raznim izložbenim manifestacijama, posje-ćivao u nekoliko različitih radnih prostora (u kući, na Akademiji, u vikendici), uključujući i njegov novi atelijer, u koji se sa zadovoljstvom bio smjestio i s mnogo nade nastavio raditi. Nažalost, boravak u njemu bio je kratkotrajan te osta-je opravdana misao o tome što je još mogao uraditi. Međutim, moramo se tješiti i biti svjesni, svi mi – obitelj, rodbina, prijatelji i znanci, kolege i studenti – da nam je dovoljno dao i mnogo ostavio te biti zahvalni što smo s njime proveli dio zemnoga nam puta. Neka ti je laka zemlja, dragi Ante, počivao u miru!