Pluralizam po našem ukusu

Protekla dva tjedna rasplamsala se polemika kakvu dugo nismo vidjeli na hrvatskoj književnoj sceni, ali povod joj nisu bila književna pitanja već politički stav Miljenka Jergovića prema Draži Mihailoviću, na koji je u intervjuu Vijencu reagirao Velimir Visković, a nakon čega se povela rasprava oko slobode govora.

Polemika je zanimljiva ne samo zbog toga što je vode oni koji se književnošću bave, a ne raspravljaju o književnosti, već zbog toga što je započeta s jednoipolgodišnjim zakašnjenjem. Spornu izjavu Jergović je dao u intevjuu beogradskom tjedniku Vreme u svibnju 2009, a ona glasi:

„O Draži sam mogao pisati jer sam razumio njegove motive. Naravno, to ne znači da o njemu mislim ni pozitivno ni negativno. Jednostavno, on je trodimenzionalna ličnost, koja je imala i svoju tragiku i motive i biografiju, sve ono što Milošević i Tuđman nisu imali.“

Velimir Visković ubrzo je u istom tjedniku reagirao na „apologiju Draži Mihailoviću“, i tu je stvar naizgled završila.

U intervjuu koji je Vijencu dao prije mjesec dana Visković je u jednom usputnom ironičnom osvrtu ponovio ono što je već rekao u Vremenu. Nije izjavio ništa senzacionalno, ništa što nije već bilo poznato i nije se činilo da bi se ikakva polemika mogla povesti zbog toga.

Međutim, to se ipak dogodilo, i nije sasvim jasno zbog čega se čekalo godinu i pol da se reagira na komentar Jergovićeva stava prema Mihailoviću. Možda je sporna bila Viskovićeva formulacija u Vijencu da Jergović „opravdava reafirmaciju četništva“, ali osim što je Viskovićeva izjava ironič-na, Jergovićevo davanje prednosti Mihailoviću pred Tuđmanom, kao i izjavljivanje da o Draži Mihailoviću ne misli „ni pozitivno ni negativno“ (!), u najmanju je ruku moralno upitno.

Stvar se, međutim, nije rasplamsala zbog Viskovićeve formulacije nego zbog toga što je svoj komentar ponovio u hrvatskom medijskom prostoru. Tu, međutim, ne može svatko izjavljivati što hoće. To je vidljivo iz napada onih koji su ustali u Jergovićevu obranu – redom nezavisnih mislilaca – koji su Viskovića počeli osuđivati zbog toga što je uopće dao intervju Vijencu, a Vijenac („bijedni uljudbaški bilten“) zbog toga što uopće postoji. Uvrede EPH-ovih kolumnista, Jergovićevih branitelja, upućene na adresu Vijenca primjer su govora mržnje par excellence. One ne samo da pokazuju koliko je ljudsko biće u stanju opsesivno sámo ponavljati ono što uporno kritizira kod drugih, nego i kolikom mržnjom može uroditi opijenost vlastitom medijskom moći. Onaj koji je ima, uvrede pokazuju, naprosto ne može podnijeti da postoji mjesto koje se nalazi izvan njegove kontrole, mjesto u kojem se mogu izreći stavovi i mišljenja koji se ne podudaraju s njegovim predodžbama o istini.

Paradoks je naravno u tome što skupina EPH-ovih kolumnista zauzima tobože liberalnu poziciju u društvu i tako – deklarativno – zagovara vrijednosti poput pluralizma i tolerancije. Njihovo je licemjerje tim veće.

Paradoks je i u tome što je Vijenac, u njihovim predodžbama, nacionalistički i isključiv, ali upravo je taj „niskotiražni dvotjednik“ otvorio prostor da se kaže drukčije mišljenje. Toliko o njihovom uvidu u stvarnost.

Polemika je demonstrirala rijetko viđenu isključivost od strane onih koji si zamišljaju da su učitelji demokracije. Njihov odnos prema medijskoj moći koju imaju ide njima na dušu, a nama – „nacionalističkim tupanima u Vijencu“ (Ante Tomić) – ostaje satisfakcija da su pukotine koje može stvoriti i najmanji prostor slobode u medijskom prostoru dovoljne da raskrinkaju svaki pokušaj stvaranja neke vrste diktature.