Pjesnici su danas zreli za ilegalu

Danas se mnogo toga tiska, a malo toga stvarno vrijedi / Poezija jest nešto iznimno, ali nas određeni urednici i nakladnici hoće uvjeriti da je naše pisanje isto što i pokušaj da Eskimima utrapimo snijeg / Producentima ukusa i arhitektima novih pogleda na književnost hrvatski su klasici postali doslovno, i po vlastitom kazivanju, dosadni pa bi ih najradije izbacili iz školskih čitanki, što uostalom i čine /

Jakša Fiamengo (1946) jedan je od najproduktivnijih i najnagrađivanijih suvremenih hrvatskih pjesnika. Od prve zbirke pjesama Pred obećanom zemljom, objavljene u koautorstvu s Momčilom Popadićem prije 45 godina, objavio je dvadesetak zbiraka poezije i brojne izbore vlastite poezije, a osvojio je gotovo sve najvažnije književne nagrade od Nazora, preko Tina Ujevića pa do Maslinova vijenca manifestacije Croatia rediviva. Za pjesnički je rad nagrađen i Ordenom Danice hrvatske s likom Marka Marulića, a član je suradnik HAZU. Dugo je godina bio urednik kulturne rubrike i novinar Slobodne Dalmacije, a u široj javnosti vjerojatno je najpoznatiji po stihovima koje su uglazbili i izvodili najveći skladatelji (primjerice Zdenko Runjić) i pjevači (Oliver Dragojević).

Niz Fiamengovih pjesama skladano je i pjeva se u izvedbi najistaknutijih imena hrvatske estrade te klapa, zborova i dječjih ansambala, mnoge od njih osvajale su nagrade na festivalima, osobito za tekstove, a dobitnik je i dvije prestižne diskografske nagrade Porin, 2002. i 2007, te Zlatne ptice Croatia Recordsa za osobito veliku nakladu. K tome Fiamengo je autor teksta mjuzikla za djecu Morsko more (režija Marin Carić, praizvedba 1987. na Međunarodnom dječjem festivalu u Šibeniku). Njegovi su stihovi uklesani u kamene ploče na Pjaci Krista Kralja u Selcima na Braču te kraj eremitaže sv. Jere na Marjanu u Splitu, a o njemu je u produkciji HTV-a snimljen i zapažen dokumentarni film Čovik od riči u režiji Vladimira Fulgosija. Dokumentarni film I Palača rodi Grad po njegovu scenariju u režiji Mladena Mateljana, svečano premijerno prikazan 1998. u Palači UNESCO-a u Parizu, dobitnik je osam međunarodnih nagrada. Njegovu poeziju za djecu dramatizirao je i režirao Ladislav Vindakijević pod naslovom More iz ormara, u produkciji Gradskoga kazališta lutaka.

Iza tako bogata životopisa krije se skroman i iznimno komunikativan čovjek sa širokim krugom prijatelja i još širim krugom interesa.

Kakvo je mjesto poezije u potrošačkom društvu koje cijeni samo ono što se može prodati, ima cijenu izraženu u kunama i može se potrošiti? Što je uloga pjesnika? Treba li se takvu poimanju svijeta suprotstavljati, ignorirati ga ili mora i sam pjesnik zajahati na valu konzumizma? Ili postoji neki treći put poezije?

Ma kakav odgovor na to dao pjesnik, uvijek će mu ostati gorak okus u ustima jer se mora baviti nečim što pripada u red trivijalnosti koja ipak nije predmet njegova pjeva. Dakako, govorim o onoj vrsti poezije kojoj sam sklon, poeziji koja nije pisana po mjeri te strašne riječi konzumizma. Ne mogu zamisliti da stihove mjerim tržišnim metrom jer poezija je ipak nešto odvojeno od tih kategorija. Barem se meni tako čini. Poeziju koja vodi računa o potrošačkoj mjeri stihova odbacujem kao model koji bih u poeziji na bilo koji način respektirao. Da nije tako, razloge pisanja i njegovo polazište tražili bismo u sferi svakodnevlja, koje joj danas ionako nije odveć naklonjeno. Na taj način dovodili bismo sebe u apsurdnu situaciju da izradimo cjenik pisanja i pitamo koliko košta jedna metafora te mjerimo, ukoliko je to uopće izmjerivo, vrijednost pjesme po širini i količini, a ne po dubini.

Dakako, realno polazište u poetsku plovidbu nalazimo i u stvarnom životu oko sebe, ali poezija je ipak nešto više, ona se u svom postupku otimlje tim odrednicama i prelazi u sfere koje nisu objašnjive realnim ili, sačuvaj Bože, potrošačkim kriterijima.

Može li pjesnik uopće razmišljati o tržišnoj vrijednosti pjesme?

Kad pišem, još se nikada nisam uhvatio u razmišljanju o toj tzv. tržišnoj vrijednosti pjesme niti hoće li to netko čitati, hoće li ljudi to što pišem kupovati ili ih naprosto neće zanimati. Eto, dolazimo sada na prag pitanja o tome zašto uopće pišemo i za koga – dakle, još jednom pokušavamo dati egzaktne odgovore na ono što i nije egzaktno do te mjere da bi bilo modus vivendi. Da je egzaktna, poezija bi samu sebe dokinula, ne bi se ništa novo moglo napisati. Poezija je u biti uvijek nešto nezavršeno.

Doduše, znamo da se pjesma završava u onome tko je čita, ali to je već stupnjevanje njezine vrijednosti, koje ne opterećuje proces pisanja. Važno je to reći danas kad je toliko mnogo samozvanih, kad se toliko toga tiska, a malo toga stvarno i vrijedi. Nastala je tu poznata zamjena teza: je li vrednije ono što većina čita, a manje vrijedno ono što čita samo odabrani krug ljudi? Sljedeće je pitanje zašto se poezija odnarodila, zašto je pobjegla od običnih, pa i prosječnih konzumenata?

Poezija naprosto jest nešto iznimno, zahtijeva neko znanje, ali kao da nas određeni urednici i nakladnici hoće uvjeriti da je naše pisanje isto što i pokušaj da Eskimima utrapimo snijeg. A kako im to ne odgovara, lako je poeziju proglasiti nečim ekskluzivnim do te mjere da o njoj govorimo kao da je u pitanju kakva beštija vrijedna posebna rezervata. Kriteriji su se opasno pobrkali, nekomu to odgovara, netko takvo stanje proizvodi iz trgovačkih razloga, koji su često daleko od umjetničkih. Zapravo, umjetnički su sve manje, Netko je – bolje takve izrijekom i ne spominjati – u tom smislu upro prstom u poeziju i rekao da nam ona baš i nije toliko potrebna.

Kako je do marginalizacije poezije došlo? Zašto je danas, navodno, bitna samo proza?

Moglo bi se štošta reći o temi zašto je poezija danas tako marginalizirana i označena kao nešto što gotovo kao da nije u modi, a uzdiže se proza kao nešto što je itekako vrijedno čitanja. U paketu sa suvremenom poezijom idu i naši klasici, koji su određenoj vrsti ljudi, producentima ukusa i arhitektima novih pogleda na književnost, postali doslovno, i po vlastitom kazivanju, dosadni pa bi ih najradije izbacili iz školskih čitanki, što uostalom i čine. Pa će se dogoditi da u osnovnoj školi nećete dobiti odgovor na pitanje tko je Vesna Parun, ali će ta ista djeca, u dobi kad se za njihovu znatiželju sve počinje lijepiti, znati sve o virtualnim junacima, koji stanuju u računalima i videoigricama. Dakako, nema tu mjesta za pjesnike, osobito ne za suvremene, jer djeca i nisu toliko educirana da bi nešto više znala od onoga što im je najbliže i nadohvat ruke, a škole, obitelj, knjižnice i ini premalo ih ili nikako upućuju u trajnije vrijednosti koje bi valjalo barem poštovati i o njima nešto znati. Čovjek bi pomislio da su suvremeni pjesnici danas zreli za ilegalu, za katakombe, jer se bave nečim što nije pametno javno iskazivati.

Kad pišem, uvijek osjećam snagu arhetipskih situacija i paradigmatskih scenarija, egzemplare za vječnost, rastere dobrote, pramjere od kojih jesmo / Bavljenje poezijom koja se uglazbljuje stvorila je kod nekih mojih kolega negativne konotacije – među njima ima i onih koji me zbog toga umanjuju. No to su redovito oni koji ne umiju pisati takve pjesme / O novinarstvu danas nerado govorim jer su se dogodile neke stvari s mojom Slobodnom, u koju smo se kleli. Zašto je Slobodna morala iseliti iz Splita, komu je to odgovaralo?

Može li se protiv takva vremena novih vrijednosti boriti? Može li se nešto mijenjati?

Teško i sporo. Borba s vjetrenjačama tek je počela. Jedno antičko proročanstvo, ako sam ga dobro upamtio, kazuje da će na izmaku 2000. nestati pjesnici, a knjige će se kupovati u samoposlugama. Mi smo upravo u tom dobu. Nema problema, ako je knjiga prava, nije bitno gdje ću je nabaviti. Prave vrijednosti zamijenile su one manje, kojekakvi pučki pjesnici, mahom nepismeni, često i redikulozni, postaju heroji svojih sredina. Tzv. pisci u modi kroje mišljenja, narod se smije i zabavlja, nekritički sve podređujemo zabavi. Stariji nas se pisci više ne tiču, tko su uopće svi ti Krleže, Marinkovići, Šegedini i ini osim što su nekakvi dosadnjakovići čiji je garantni rok istekao? Dakle, valja li sve to nijemo gledati i prepustiti se matici da nas vodi u neznano? Volio bih i ja na to imati valjani odgovor. Moj osobni mi je poznat: nastaviti unatoč svemu, knjiga je još kulturno dobro, Gutenbergova se galaksija još nije ugasila.

Mislite li da poeziji prijeti odumiranje u vremenima koja zaboravljaju na duhovnost? Ili je tema o smrti poezije tek jedan od onih vječnih strahova koji se ipak nikad neće realizirati?

„Na tom svijetu samo mijena vječna jest.“ Pred svime je to pitanje odumiranja pa što bi poezija bila iznimka? No poezija sasvim sigurno neće tako brzo nestati iz našeg interesa, sretan sam da – ako se to i dogodi – neću tomu svjedočiti. Štoviše, vjerujem da će doći doba svojevrsne njezine renesanse jer, uvjeren sam u to, nije samo antika imala pravo na doživljaj obnove svojih humanističkih vrijednosti, a ona je to imala u uvjetima srednjega vijeka. No ni to zacijelo neću doživjeti. Dobro, ima tu i atavističkih strahova, poezija nije na njih imuna, jer to je valjda u naravi svega što uz zadovoljstvo ima i svoju sjetu, jednako kao što svaka svjetlost ima svoju vjernu sjenu, a „sjena je, bar što se čovjeka tiče, njegova vlastita parodija“, kako je to lijepo sročio viški Voltaire – Ranko Marinković. Po istom dijalektičkom načelu i duhovnost ima antipode kojima već uvelike svjedočimo. Možda je u svemu tomu bitno da se ne uplašimo, jer to bi značilo predaju.

Vjerujete li u podjelu prema kojoj književnost, ili pojedini njezini žanrovi, mogu biti visoki i niski? U kontekstu poezije, pisali ste mnogo i stihove namijenjene uglazbljivanju. Mislite li da takvi stihovi mogu pripadati nižoj poeziji?

Vrijednost se može postići u svakoj vrsti pisanja, u svakom žanru, ako se tekstu pristupi znalački i s punim kreativnim nabojem, pošteno i s – guštom, koji je često induktor najvrednijih stvari. Pisat ću stoga sve dok u tome uživam. U svemu što radiš valja dati maksimum pa tako i u pisanju tzv. primijenjene poezije, koja poput sjene, o kojoj sam prije govorio, prati moju osnovnu poetsku crtu. No ta sjena ovdje nije antipod, već žanrovska nadgradnja, jer sam u svojoj 33. godini osjetio da mi sklonost spram versifikaciji nije strana. Jest, dotad sam i ja mislio da je to „pisanje na laku dobu“ manje vrijedno umijeće, ali sam se dao nagovoriti od pjesnika Popadića i skladatelja Runjića (Bože, oba su pokojna, Pope već punih dvadeset godina!) i upasti u zamku te vrsti pisanja, kojom se i sada povremeno koristim, ali uglavnom za klape, jer su one, s vrlo cijenjenim festivalom u Omišu, autentični glas podneblja u kojem sam rođen i u kojem živim, a koje doživljavam kao dar s najvišega mjesta.

Klapska pjesma glazbeni je endem Dalmacije, pjeva se i poštuje i izvan nje, izravna je kopča s baštinom, a ja sam, eto, tradicionalist, što ne krijem jer ne mislim da u tome ima nekoga zla. Kao što vjerujem da i pisanje za skladanje, a najčešće radim s vrsnim maestrima tog umijeća Magdićem i Tambačom, jest izbor koji ne ponižava i ne poništava moju poeziju. Druga je stvar što ljudi od moje poezije najviše pamte takvu vrst pisanja (jer uho je brže od oka!) pa mi spominju gdje treba i ne treba Nadalinu, protiv čega u načelu nemam ništa, ne odričem je se, ali ne volim što mi ne spominju i neke daleko važnije moje pjesme, čak i među skladanima, a imao sam sreću što dobar dio tih pjesama pjeva neponovljivi Oliver Dragojević. O sonetima da i ne govorim.

Uvijek sam razlikovao pisanje za novine i pisanje literature – prvo računa s činjenicama, a drugo s iluzijama /

O poeziji je danas teško govoriti jer je prošlo vrijeme velikih generacija / Poezija ni dan-danas ne može nešto bitno promijeniti. Ona samo kao u šalicu kave gleda svijet oko sebe i stvara zaključke

Postoji li bitna razlika u vlastitoj poetici kad pišete primijenjene stihove, kako ih je opisao Arsen Dedić, one za koje znate da će biti uglazbljeni i kad pišete pjesme za svoju dušu?

Tematski, to je isti krug i za istu dušu, samo što te pjesme bitno računaju na savez s glazbom ali ne da ona prevagne, već da stvori jedinstveno zajedničko djelo više autora, a da sama za sebe ne izgubi cjelovite poetske razloge, što znači da se može bez stida i pročitati. Svakako, bavljenje poezijom koja se uglazbljuje stvorila je kod nekih mojih kolega stanovite negativne konotacije – među njima ima i onih koji me zarad toga umanjuju. No to su redovito oni koji ne umiju takve pjesme napisati pa na tu vrst umijeća gledaju s indignacijom. Odnosno, kad dobijem kakvu književnu nagradu, otme im se ono, doduše neizgovoreno: Pih, zabavnjak! Kao da sam okužen! A to moje tzv. zabavnjaštvo, točnije šansonijerstvo nikad ne ide za tim da nešto podmetne, da se nekomu dodvori, već da odgovori osnovnoj zadaći sudjelovanja u žanru: skladatelj sklada, pjevač pjeva, pjesnik piše pjesme. Meni je drago da to umijem, a uvjeravam vas da mnogi vrsni pjesnici s versifikacijom, pa i onom u meni dragoj i često prakticiranoj sonetnoj struci, imaju grdnih problema. No zarad toga meni osobno nisu manje vrijedni, naprotiv!

Kad smo kod estrade, očigledna je opća estradizacija društva i medija. Kako gledate na tu pojavu?

To je veliko zlo. Ne možeš ući u kavanu, u autobus, na kolodvor, a da te ne zapljusne preglasna buka nečega što se zove agresivnom glazbom s odvratnim tekstovima, koji su eklatantan podatak o tomu kakva smo kultura i koja nam je civilizacijska razina. Nažalost, Hrvatska nije u tomu iznimka, estradizacija je planetarno zlo, svakodnevno u medijima čitamo o kojekakvim crnim estradnjacima, koje smo prisiljeni slušati jer je dugme nosača zvuka u rukama vozača i njegova, čast iznimkama, primitivizma. Kako se obraniti od takve nakaradne slike? Nikako, jer većina nažalost to voli i tu svi argumenti padaju u vodu. Pjesnici poput Tomislava Zuppe, Popadića, Sabola, Goloba, Britvića, Jurasa, moje malenkosti i još ponekih, Arsena svakako, koji je rodonačelnik te autorske komorne estradne pjesme, pokušali su dobrim tekstovima podignuti razinu... Dakako, mediji su i nadalje ustoličavali notorno glazbeno smeće, a pjesnici su se umorili.

Tonko Maroević nazvao vas je „povlaštenim rapsodom morskoga elementa“, čini mi se da je u Hrvatskoj, pa i u svjetskim okvirima, teže naći pjesnika posvećenijeg moru od vas. Što je to u moru što vas očarava, pogotovo u onom njegovu dijelu gdje se dodiruje s obalom?

Tonko je najdublje ušao u moju poeziju u cijelosti i na tome mu zahvaljujem. Osim što je vrstan znalac čitanja stiha, on je i sam pjesnik i otočanin pa su valjda i te bliske koordinate djelovale na to da moju poeziju prihvati iznutra. Drago mi je da nije jedini. I on je prepoznao more kao jedan od četiri empedoklovska graditelja mediteranskog svijeta, a tim počelima staroga grčkog pjesnika i filozofa od početka rado se utječem, gotovo kao evanđelistima ovog ozračja i kulture koja me iznjedrila, pogotovu moru, čije struje njišu moj otok i sve što je na njemu živo i neživo, a jednako živo i pričljivo. Meni se sada čini da nisam ja izabrao more kao sugovornika i metaforu, već je ono izabralo mene u svijetu u kojem se antička kultura i kršćanstvo na tako sjajan način nadopunjuju stvorivši osebujan civilizacijski kod i znakovlje kojima i da hoćeš ne možeš odoljeti. A što je dječarac poput mene, šetajući onda uz more („Ima nešto u tom moru i u meni što ga pratim“) mogao nazreti doli tu silnu nepoznanicu mora iza koje se otvaraju nove i nove nepoznanice?

Nastanak poezije u europskom kulturnom krugu u vremenima antičkih Grka povezan je s morem. Osjećate li se baštinikom takve tradicije? Ili je pjesnik uvijek svoj i neosjetljiv na utjecaje drugih poeta?

I da neću, moram biti na tom tragu, to je u genima i ponaša se prema načelu aksioma. Pjesniku je dano da od nečega krene i sam probije svoj put do stiha, koji uvijek nekako izmiče. To je kao u onom Zenonovu paradoksu o Ahilu i kornjači. Nikad je Ahil neće sustići jer uvijek samo na polovicu smanjuje razdaljinu od nje. Ali razdaljina, makar izražena najmanjim mjernim veličinama, uvijek između njih postoji i postojat će, ona se ne ukida već samo smanjuje, prepolovljuje. Tako je valjda, po istoj teoriji, i s odjekom nečijega glasa: kad ga pustiš iz sebe, glas se sve više smanjuje i ostaje uvijek negdje do u beskonačnost sve tiši i tiši, koju ljudsko uho i ne čuje. Možda bismo se trebali upitati gdje završavaju te riječi, koje izgovorimo, a koje potom nestaju ili su u nestajanju. Znate, ja riječ tretiram kao autonomno živo biće, puno metafizičkih isijavanja.

Bitno vas određuje Dalmacija, vaš otok Vis posebno. Koliko je insularnost imanentna pjesniku, koliko je svaki pjesnik otok koji pokušava komunicirati s dalekom obalom?

Neka mi bude dopušteno opet citirati velikoga Marinkovića: „Svaki je čovjek otok, a svako napuštanje otoka odisejevska avantura.“ Insularnost nije samo zemljopisna oznaka već i sudbina otočanina, osnovna inicijacija, početna pozicija, njegov svjetonazor. Tu se najintezivnije osjeća susret kopna i mora, njihov sudbinski dodir, dramatičan i smiren, pribran. Kad pišem, uvijek osjećam snagu arhetipskih situacija i paradigmatskih scenarija, egzemplare za vječnost, rastere dobrote, pramjere od kojih smo. Ne trebam se posebno truditi, sve se to samo od sebe ulijeva u moj rukopis. K tomu, ne zaboravimo, pripadam sljednicima slavne antičke Isse, otoka bogate duhovnosti, prirodnih ljepota i tradicije, osobito one ribarske i vinarske.

Pripadnost otoku osjeća se i u vašoj poeziji pisanoj tim dijalektom. Koliko njegova različitost u odnosu na standard hrvatskog jezika određuje samu poeziju, služi li dijalekt možda za drukčije teme ili jezična različitost ne definira sama po sebi i vaše teme i poetiku?

Hölderlin kaže da je jezik jedno od najopasnijih dobara. Treba dakle oprezno s njim, njime se izražava osobnost, on nikako nije instrument pisanja i govora, već subjekt. Iz njega pišemo, on je naše stanje. Doduše, ja ne pišem često u idiomu u kojem sam rođen, jer ne mogu više u svakom trenutku na njemu i misliti. Ipak, ponekad posegnem za komiškim idiomom, on mi zna otvoriti posve nove vizure, zna zavesti, opiti zvučnošću i – ma koliko zvučalo kotradiktorno – udaljiti nas od biti. Ipak često posegnem za čakavicom, onom srednjodalmatinskom, usred koje živim. Čakavica je moj integralni zavičaj premda sam rođen u cokavici, njezinoj inačici. Kad me pitaju odakle sam, rado kažem da sam iz cijele Dalmacije jer gdje god se zateknem svuda imam ponekog znanca ili prijatelja: Šibenik, Hvar, Supetar, Blato, Omiš, Kostanje, Trogir... Sve sam te topose ja izabrao da mi budu prijatelji, a jedino je Komiža izabrala mene pa sam joj dužan najveću počast. Tu sam rođen, tu ću jednom zauvijek uz svoje i počinuti.

Godinama ste se bavili novinarstvom, bili ste sudionikom promjena u novinarstvu od vremena socijalizma, preko tranzicije pa do današnjega grubog kapitalizma. Što se dogodilo hrvatskom novinarstvu?

O novinarstvu danas nerado govorim jer su se dogodile neke stvari s mojom Slobodnom, u koju smo se kleli. Valjda će doći vrijeme kad će se izaći s istinom na stol. Dalmacija sa Slobodnom i bez nje nije isto, čak ni u onim malim vremenskim odjeljcima kao što je redovito jutarnje listanje novina uz prvu kavu. Bio sam dugo godina urednik kulturne rubrike, a u to doba to nije bila samo čast, već i važno mjesto u profiliranju i usmjeravanju kulturne politike grada i regije. Ne mislim time samo na svoje urednikovanje, nego svih kolega prije i poslije mene u tih 35 godina koliko sam u novinama proveo. Zašto je Slobodna morala iseliti iz Splita, komu je to odgovaralo?

Koliko je teško bilo biti novinar nekom tko je pjesnik u duši i po pozivu?

Ja sam iz literature uletio u novinarstvo s namjerom da to bude privremeno, a trajalo je cijeli moj radni vijek. Nisam jedini u tomu, pa ni u Splitu – sjetimo se da je i jedan od najvećih prošlostoljetnih hrvatskih pjesnika Tonči Petrasov Marović do kraja života bio novinar na Radiju Split. No ima i drugi put: iz novinarstva narasti do pisca kao što je to učinio splitski krug suvremenih pisaca Tomić, Baretić, Pavičić, Senjanović, Ivanišević... Ja sam pak uvijek razlikovao pisanje za novine i pisanje literature – prvo računa s činjenicama, a drugo s iluzijama. Ja sam svaki dan, na povratku s posla, isključivao jednu i uključivao drugu sklopku jer samo je pomagalo, nekad u olovci i pisaćem stroju, a danas u računalu, različito, a sve drugo je, kako zna reći Maroević, polje mogućega.

I vas osobno i vašu poeziju bitno karakterizira optimizam, dobrota, nada, vjera u bolje koje dolazi. S druge strane jedna vaša zbirka zove se Oteto iz tmine. Kako gledate na metaforički odnos svjetla i tame u poeziji i životu? Postoji li strana na kojoj pjesnik mora biti? I što s mračnim pjesnicima?

Ne znam jesam li po naravi takav, ali ja se lako oduševim viđenim i sve mi dobiva dimenziju atrakcije pored koje ne mogu proći hladne glave. Da nema toga, život bi mi bio jako pust, sterilan. Sve oko mene zrači energijom, čak i mrtve, anorganske stvari žive nekim svojim latentnim životom, a posao je pjesnika, prije svega njih, da ih taknu, probude, ožive. Poezija zapravo i nije nego alkemijsko buđenje mrtvih stvari, poseban vid, govor drugoga, semantičko poigravanje. Ukratko, sve ima pravo na život, a poezija je posebno, naročito disanje riječi, koje u tome ima presudnu ulogu. U svemu, zar ne, postoji taj janusovski pogled na svijet, svjetlo koje traži sjenu, sjena koja je najslikovitiji dio svjetlosti. Riječ u poeziji nikad ne pokriva jedino samu sebe već i niz drugih riječi, pronalazi i izmišlja riječi poput kakvih su-bića, grana se svemogućim stoznačjima. Nije riječ samo o pukoj retorici, nego o nečemu čemu su imanentna raznolika svojstva, primjerice ovremenjavanja prostora i oprostoravanja vremena na kakvu trgu u neko podne, na mediteranskoj pozornici koja je jedinstvena, na kojoj se sve nudi kao metafora. Pritom valja znati da riječ u poeziji nije zato da objašnjava onu susjednu, već da je od nje same razlikuje. U suigri svjetla i tame sve je oteto iz neke tmine i u nju se vraća – čovjek svojim životom osvjetljava dio vremena koji mu je zadan, a sve je ostalo nepoznanica i pitanje vjere.

Kakvom se iz vaše perspektive čini suvremena hrvatska poezija? Može li se govoriti o krizi? Koliko se financijska, društvena pa i kriza morala reflektiraju u temama suvremene poezije? I jesu li se teme poezije bitno promijenile u posljednjih tridesetak burnih godina ili je poezija svoja, bez obzira na društvene promjene?

O poeziji je danas teško govoriti, nema dominantnoga pravca koji bi zapovijedao pravila ponašanja, prošlo je vrijeme velikih generacija pa danas svaka poezija ima svoj sustav i ključ, više ili manje prepoznatljiv i poseban. Čemu dati prednost, stvara li to zbrku ili valja vjerovati onoj Pavletićevoj „neka cvjeta tisuću cvjetova“? Poezija nije da zaustavlja ratove, ona ih možda čini podnošljivijima, poezija ni dan-danas ne može nešto bitno promijeniti, ona se ne propisuje kao aspirin ili toplice. Ona samo kao u šalicu kave gleda svijet oko sebe i stvara zaključke. Stvarnost oko nas u svim segmentima možda i jest idealno polazište poezije, ali poezija traži više. S druge strane, loše je ako pisac poput noja zabije glavu u pijesak. Pitate o materijalnom statusu poezije? Ja ne znam što bi se moglo promijeniti oko poboljšanja materijalnih uvjeta pisanja, književnosti. Kod mene se u posljednjih tridesetak burnih godina tehnički ništa nije promijenilo, poezija raste iznutra, a... karavane, zar ne, prolaze.

Osvojili ste velik broj domaćih književnih nagrada, zapravo gotovo sve ugledne. Mislite li da je nagrada previše u nas ili mislite da ta količina nagrada koristi, možda jer potiče mlade pjesnike na pisanje. Što vama osobno znače nagrade?

Nikad ništa nisam pisao s namjerom da osvojim neku nagradu jer znam da, ako nešto vrijedi, to uglavnom bude i honorirano. Možda ne uvijek, ali to nije bitno. Bitno je da si napisanim osobno zadovoljan. Ako nisam zadovoljan, nikad pjesmu neću pustiti u optjecaj. Nagrada nije točka, već zarez, muka novoga dokazivanja. K tomu, znamo da nagrade stvaraju nevolje, zlu krv – ljudi su osjetljivi, tašti, častohlepni, neki će se ispisati i iz književne udruge jer im ego nije namiren, a pomislit će i na svojevrsna perfidna podmetanja. Besmislica! To se lako da prepoznati. Takvi i nisu dostojni biti udruženi u asocijacije jer ne poštuju ničije mišljenje osim svoga. Iskreno, ja nikada nisam nekomu zavidio na nagradi, čak i ako se ne bih složio s izborom laureata. No nagrade prolaze, a poezija – zar ne? – ostaje!