Otok i njegov pisac

Kako bi se dostojno obilježila deseta godišnjica smrti viškog Voltairea (1913–2001) u Društvu hrvatskih knjiženika održana je tribina U duhu Ranka Marinkovića, iako bi točniji naziv možda bio U duhu s Rankom Marinkovićem, napomenuo je Jakša Fiamengo, jedan od govornika na skupu. Uz njega, Marinkovića su se prisjećali Miroslava Vučić, Špiro Guberina i Lada Žigo -– neuobičajeno za događaje te vrste, ponajviše kao čovjeka, prijatelja i kolege, izvanliterarnoga Marinkovića, ukoliko je on to uopće i mogao biti.

„Svaki je čovjek otok, a svako napuštanje otoka odisejevska pustolovina“, citirao je Marinkovića Jakša Fiamengo kao uvod u govor o odnosu pisca, otočanina i kozmopolita, i Visa, o otoku i zaotočenosti kao iskonu čitava njegova djela i života, o nijekanju i bježanju s otoka i konačnom povratku njemu, o Visu na taj način trajno upisanu na kartu književnosti. Spomenuo se i projekata kojima otok iskazuje hvalu svojemu otočaninu, znanstvenoistraživački bijenalni skup Dani Ranka Marinkovića u Komiži, memorijalnu dvoranu koja bi trebala narasti u centar, knjižnicu, kazalište, ne mogavši sakriti poštovanje, ali ni dozu sentimenta.

Miroslava Vučić objasnila je, istaknuvši svoju fascinaciju Marinkovićevim djelom takoreći od djetinjstva, koliko joj znači objavljivanje njegovih Sabranih djela u izdanju Školske knjige, veliki i prvi cjelovit takav projekt (u ona prije dvadeset godina objavljena u izdanju zagrebačkog Globusa i sarajevske Svjetlosti nisu bile uvrštene Nevesele oči klauna i Never more) oko kojega su pregovori počeli dok je Marinković bio još živ (dovršen 2008).

Iako se Marinković jednoglasno smatra vrhuncem modernističke proze sa snažnim utjecajem na postmodernizam, cilj je ovoga izdanja ponuditi nova čitanja njegova opusa utemeljena na spoznajama suvremene znanosti o književnosti. Pogovore pojedinim svescima, redom nove tekstove pisane upravo za tu priliku, napisali su poznati povjesničari književnosti, književni teoretičari i teatrolozi Krešimir Nemec, Boris Senker, Dubravko Jelčić, Morana Čale, Pavao Pavličić i Nikola Batušić.

U sklopu Sabranih djela objavljeni su romani Kiklop, Zajednička kupka i Never more, knjiga Glorija i druge drame, Ruke i druge novele, Pod balkonom, knjiga kritika i eseja posvećena dramskoj književnosti i kazalištu Geste i grimase te knjiga eseja Nevesele oči klauna, u koju su uvršteni i eseji s temom filma. U knjizi Geste i grimase, za koju je pogovor napisao Nikola Batušić, uvrštena su i četiri ranije neobjavljena Marinkovićeva teksta: Teatarske marginalije uz Puškina (1937), Žene Bože Lovrića (1938), Naš Moliere – Držić – Fotez i Dundo Maroje (1938) i Baron Tamburlanović, Kajkavska komedija od neznanog crnog dijaka (1940).

Miroslava Vučić na kraju je posebno upozorila na tiskane intervjue s Marinkovićem, koji ih je nerado i rijetko davao, a mogli bismo ih nazvati svojevrsnim esejima.

Špiro Guberina skromno se ispričao da ne zna ništa reći o Marinkoviću, jer, pola stoljeća opsjednut njegovim likovima, zna govoriti samo kroz njega. Zato je odlučio pročitati esej-nekrolog Marinkoviću Žorža Para te podijelio nekoliko osobnih doživljaja i anegdota. Intimizam i bliskost nastale atmosfere osjetila je i publika, iz koje su se javili Pajo Kanižaj i Nada Subotić kako bi podijelili svoja sjećanja i zgode s Marinkovićem.