Ogoljeni luksuz

Kada je 1908. u Beču otisnut esej Ornament i zločin Adolfa Loosa, nisu se ni slutile promjene koje će taj tekst unijeti u arhitekturu za petnaestak godina. On oduzima arhitekturi pravo na ornament, koji je kao trodimenzionalni historicistički štuko ili plošni secesijski uzorak vladao tada suvremenim fasadama, i propagira estetiku funkcionalnosti. Ta su načela primijenjena na bečkoj zgradi tvrtke Goldmann i Salatsch 1909. istog arhitekta, anticipirajući velike dizajnerske škole početka prošloga stoljeća. Novo shvaćanje arhitekture, koje su potaknuli Bauhaus i De Stijl, promijenilo je projektiranje zgrada, između ostalog svodeći ih na čista geometrijska tijela bez ornamentalizacije ili raščlanjivanja površine. Arhitektura dvadesetih godina 20. stoljeća težila je dinamičkom rasporedu volumena kao osnovnom načelu gradnje i čišćenju od ornamenta, čak u tolikoj mjeri da su recimo po Zagrebu dvadesetih skidani tada ni dvadesetak godina stari secesijski ornamenti.

Egon Steinmann, Gimnazija, Križanićeva 4-4A, Zagreb, 1932.

Izložba u Muzeju za umjetnost i obrt, svjesna gotovo nemogućeg definiranja jedne tako popularne (i tako zvučne) složenice – art déco, u prikazu arhitekture dvadesetih u katalogu, uz (odveć) opsežan vremenski kontekst, koncentrira se na zgrade u kojima se očituju sastavnice art déco dizajna: geometrizacija (za razliku od secesijske organičnosti ornamenta), ogoljavanje, totalni dizajn životnoga prostora.

Sam pojam nastao je retrospektivnim sagledavanjem mode u oblikovanju i gradnji, posebice u vezi s pariškom izložbom Expo 1925. Gledano povijesno, geometrizirani ornamenti u dizajnu mogu biti estetizirani odjek funkcionalizma Bauhausa ili De Stijla, posljedica svođenja svega na geometriju, bilo u kubističkom smislu Cézanneova fasetiranja, bilo u smislu „povratka redu“ neoklasicizma, „euklidovskog slikarstva“, kako je u nas pisao A. B. Šimić. Uz pravokutnost u nekim oblicima, art déco obilježuju i stilizirane krivulje, takozvani „streamline dizajn“ (amblematski je primjer vrh Chryslerove zgrade u New Yorku Williama Van Allena), što se može tumačiti nasljeđem secesije. Zajedničko ornamentaciji koja pripada pod naziv art déco bila bi pravilnost, čistoća oblika.

Problemi su konkretni: postoje tako, primjerice, dva akvarela Vilka Gecana iz 1930. (imenom: Gitara i Uz ocean) koji na prvi pogled djeluju kao kubističke slike: motiv gitare, zacijelo preuzet od Picassa, oplošnjavanje kao princip slikanja, nelogična perspektiva, plohe u intenzivnim bojama, pa je Maleković ta dva akvarela nazvao jedinim čisto kubističkim ostvarenjima u hrvatskoj umjetnosti prilikom izložbe Kubizam i hrvatsko slikarstvo (1981). Ipak, u monografiji Vilka Gecana Maković polemizira s takvom ocjenom tvrdeći da je zbog izvijenih linija i elongacije likova te akvarele bolje čitati kao art déco. Ali, što je art déco u slikarstvu? Kako u čistim umjetnostima primjenjivati formulu primijenjenih umjetnosti i je li dovoljno opravdanje sličnost u oblikovanju?

Ako je moda dvadesetih godina prošloga stoljeća težila geometrizaciji, pravilnosti, to se svakako može shvatiti kao posljedica širega fenomena. Nazovimo ih konstruktivističkim tendencijama početka 20. stoljeća, jer sve tematiziraju konstrukciju: bilo da je riječ o crtežu kao konstrukciji slike, naglašenu u kubizmu, pravilnih geometrijskih tijela kakve su u arhitekturi zagovarali bauhausovci, Mondrianovih platna koja su složena od raspoređenih pravokutnika, Maljevičevih slika tog razdoblja koje naglašavaju plošnost i geometričnost (u sastavljanju likova, kada je apstrakcija proskribirana). Zajednička obilježja tih tendencija uzmimo da su: geometriziranost, ustrajavanje na dojmu plošnosti, dinamička ravnoteža (dojam pokrenutosti u statičnom). Art déco bi u toj konstelaciji bio stil (često luksuzna) oblikovanja građanskoga života dvadesetih godina koji ima sva obilježja konstruktivističkih tendencija. Poznatije zgrade u Zagrebu koje podliježu spomenutoj estetici su brojne: gimnazija u Križanićevoj (Egon Steinmann), zgrada Osiguranja Generali na Jelačićevu trgu (Marcello Piacentini), robna kuća Kastner & Öhler, danas Nama (Alfred Keller), Meštrovićev paviljon na Trgu N (danas Trgu žrtava fašizma), kuća Stern (Peter Behrens), Gradska štedionica s Gradskom kavanom (Ignjat Fischer), obje na Jelačićevu trgu. Vidljiva je i primjena tradicionalnih elemenata arhitekture (primjerice kolonade u Piacentinija ili forme kružnog hrama u Meštrovića) potpuno oplošnjena i lišena svih ukrasa.

Izložba u Muzeju za umjetnost i obrt ne zadržava se na stilskim odrednicama, već pokušava dati širi opis vremena, dvadesetih u Hrvatskoj. Zato se na njoj može naći i mnogo primjera koji više imaju veze s vremenom art déco, poznatim iz mnogih filmova, negoli s pokušajem uspostavljanja nekih strogih stilskih odrednica.