Nepodnošljiva lakoća diktature

Kroz igre politike i književnosti promišljamo o prijateljstvima, interesima, diktatorima, nesvrstanima... i koliko smo stvarno udaljeni od Južne Amerike.

Strast – seksualna, politička ili umjetnička, prema ženi, umjetnosti ili moći, ista je: rušilačka ili stvaralačka

Kolumbijac Gabriel García Márquez (Aracataca, 1928) više je od pisca – on je fenomen! On je globalna metafora za Južnu Ameriku, za strahove i nade cijeloga jednog kontineta koji tek čeka svoj veliki iskorak na scenu svjetske povijesti. On je tvorac mitova koji je postvario i sama sebe! Milan Komnenić, srpski prevoditelj velikih političkih ambicija, jednom davno precizno je odredio veličinu problema: „G. G. Márquez je slavan pisac. Toliko slavan, kažu zlobnici, da nesrazmjer između djela i slave već prerasta u tajnu. Toliko slavan, uzvraćaju pristalice, da tajne nema: nekom piscu sreća se osmjehne te književnu pravdu dobije za života. Márquez je vješt pisac. Takvom ocjenom ne baca se sjenka na njegovo djelo. Time još gotovo ništa nismo objasnili. Ne manju vještinu iskazuju brojni pisci našeg doba, ali ona im nije prokrčila put do slave... Márqueza je na svjetsku pučinu iznio moćan val. Književni val, ali i val društvenih previranja. Latinska Amerika u našem vijeku grčevito otkriva sebe...“ (Komnenićev pogovor Márquezovu romanu Jesen patrijarha, Beograd, 1979).

Márquez je druženje s Castrom započeo 1959, nakon Castrova nasilnog preuzimanja vlasti

Tri njegova ključna djela su romani: Pukovniku nema tko da piše (1961), Sto godina samoće (1967) i Jesen patrijarha (1975). Prvim je navijestio ozbiljnost svojih namjera, trećim dosegnuo vječnost, no fenomen je postao s drugim. Roman Sto godina samoće do danas je prodan u deset milijuna primjeraka! To je toliko nevjerojatna brojka za ozbiljnu književnost da se u meni javlja crv sumnje da li je zaista riječ o ozbiljnoj književnosti?! Márquez je dobar dio novca zarađena tom knjigom darovao ljevičarima u Angoli, Argentini, Kolumbiji i Nikaragvi, a pomogao je i pri osnivanju organizacije HABEAS – koja nastoji spriječiti zloporabu vlasti i radi na oslobađanju političkih zatvorenika u Latinskoj Americi. S kratkim romanom (duljom novelom?) Pukovniku nema tko da piše Márquez je navijestio Sto godina samoće, no pritom je dao jednostavnu žestinu i oporost kakvu nikad potom nije dosegnuo na stranicama svojih djela. Uobličio je savršenu, ritmiziranu priču o beznađu – punu jobovskoga trpljenja. Ta žestina rođena je iz njegova vlastitog siromaštva – tijekom pedesetih godina živio je vrlo teško, izdržavajući se novinarstvom. Grozničavo je čitao Kafku, Hemingwaya, Joycea i Faulknera, tražeći suzvučje svog talenta s nekim već poznatim glasom.

Márquez – miljenik sreće

Sto godina samoće saga je o sedam generacija obitelji Buendia, njihovoj kući, ali i cijeloj Južnoj Americi. Mit je pitak i bujan, svidljiv i vrckav, nema intelektualnu, ali ima emocionalnu dubinu... S Jeseni patrijarha sve postaje jezivo, inkvizicijski barokno, u neumoljivu kovitlacu beskrajnih rečenica i suludih slika... I potom slijedi uživanje u dosegnutom, dorađivanje stila, brušenje rečenica, no nema više one prave strasti. Uspjeh je progutao strast... Pisce treba čitati dok se uspinju na Olimp, jer tada se može doživjeti snaga čiste Umjetnosti. Potom sve postaje nekako prigušeno i puno razumijevanja, jer besmrtnici među sobom komuniciraju odveć oprezno i uviđavno, a prave emocije prepuštaju lomnim ljudskim bićima. Netko je jednom davno opazio da se pri susretu velikih pisaca uglavnom ne događa ništa više od uljudne razmjene banalnosti.

Ipak, Márquez ni jednoga trenutka nije bio sam, on je samo bio miljenik sreće. Niz južnoameričkih pisaca ugrabio je barem ponešto reflektorskoga svjetla na svjetskoj književnoj pozornici, zahvaljujući raširenosti zavodljivoga španjolskog jezika.

„Manje i veće razlike nisu spriječile gotovo jednoglasnu popularnost tih pisaca; štoviše, potakle su je i doprinijele njihovoj sve većoj slavi dok ih nisu pretvorile u predstavnike današnje latinoameričke književnosti. Manje više kronoški, ovaj proces bit će malo prerano obilježen pojavom djela Dolina u plamenu i Pedro Paramo Meksikanca Juana Rulfoa (koji datiraju iz 1953, odnosno 1955. godine). Pridružuju se i drugi naslovi: Aura koja potječe iz 1962; Zrak je čist iz 1958; i Smrt Artemija Cruza iz 1961. Meksikanca Carlosa Fuentesa. Mario Vargas Llosa dobiva 1961. nagradu Mala biblioteka izdavačke kuće Seis Baral za roman Grad i psi: to je pravi književni događaj (i zamalo gubi nagradu Formentor 1963. iako je to bio jedini rukopis na španjolskom jeziku).

Julio Cortázar je poslije priča Tajno oružje, 1959. i romana Premije, 1960, objavio odličan roman Školice, 1963. Posebnu draž ovom pregledu (koji ne pretendira da bude iscrpan već samo indikativan) dat će Sto godina samoće Kolumbijca Gabriela Garcíje Márqueza. Djelo se pojavljuje 1967. i postiže četiri izdanja te godine, šest iduće, održavajući sličan ritam sljedećih godina, tako da se u razdoblju od tri i pol godine prodalo blizu pola milijuna primjeraka, te je i dan-danas najpoznatija knjiga u svijetu od onih što su nastale na našem kontinentu.“ (Prenz, J. O. – Goloboff, G. M. Istorija hispanoameričke književnosti, Beograd, 1982).

Kontinent zanosa i izdaja

Što je zapravo Latinska Amerika? Spoj džungle, Anda i Amazone, prekrasnih obala i dvaju oceana, spoj potomaka malobrojnih okrutnih konkvistadora i podjednako okrutnih, no znatno prostodušnijih Indijanaca, spoj plamenog kršćanstva i teško spojivih krhotina davnašnjih vjerovanja Inka, Maya i Azteka! Taj kontinent koji se duhovno europeizira, a ekonomski amerikanizira, čeka svoju pravu priliku da uzme što veći dio budućnosti. Na tom putu često su tražili prečice i obično bi, usred prašume u kojoj magličasta vlaga guši, našli vodiča u liku više ili manje osebujna diktatora. Povijest Južne Amerike povijest je državnih udara i diktatura, veličanstvenih proslava i diskretnih pogubljenja, zanosa i izdaja. Veliki pisci moraju dati odgovore na izazove vremena, čak iako im to može donijeti ponešto neugodnosti u podneblju sirovih strasti u kojem je nemoguće razdvojiti život od telenovela. Godine 1967. prilikom susreta Carlosa Fuentesa, Aleja Carpentiera, Julija Cortázara i Miguela Otera Silve, Fuentes je predložio niz biografija južnoameričkih diktatora pod radnim naslovom Očevi domovine. Svi oni su tada bili u naponu kreativne snage, duhovno superiorni neobičnim likovima koji su upravljali njihovim životima. Taj niz knjiga nikada se nije realizirao prema izvornoj zamisli, no 1974. pojavilo se Carpentierov Oslonac u metodi te Ja, Vrhovni Augusta Roe Bastosa, a 1975. Jesen patrijarha G. G. Márqueza. Svi ti romani bave se konkvistadorskom svijesti, koju su donijeli beskrupulozni španjolski pustolovi. Mogu se spomenuti oni vrlo rani poput Juana Poncea, koji je osvojio Portoriko, ili Diega Velázqueza, koji je zauzeo Kubu, no znatno su poznatiji – i zloglasniji! – Hernán Cortés, koji je uništio carstvo Azteka i uspostavio Novu Španjolsku na tlu današnjega Meksika, te Pizzaro, koji je uništio carstvo Inka. Obojici su bitno pomogli konji, oklopi i smrtonosne bolesti koje su darovali Novom svijetu! Njihova malobrojnost, krvoločnost, opčinjenost zlatom i vlašću, tijekom vremena izrodili su znatno fantastičnije nasljednike koje bi Borges, u svom Priručniku fantastične zoologije, vjerojatno smjestio pod ihtiokentaure: glava i torzo čovjeka, tijelo i prednje noge konja, a rep i peraje ribe!

D'Annunzio u Rijeci

„Roman o diktaturi ima u našoj književnosti dugu tradiciju: neki od njegovih najvažnijih i najpoznatijih eksponenata u 19. stoljeću su: Fakundo (1845) Dominga Faustina Sarmienta i Amalija (1851) Joséa Mármola. U 20. stoljeću to su: Tiranin Banderas (1926), Španjolca Ramóna del Valle-Inclána i Gospodin predsjednik (1946) Miguela Ángela Asturiasa. Međutim posljednjih godina objavljena su barem tri izuzetno značajna romana s tom temom: Oslonac u metodi Kubanca Aleja Carpentiera, Jesen patrijarha Kolumbijca G. G. Márqueza i Ja, Vrhovni Paragvajca Augusta Roe Bastosa...

Ja, Vrhovni ima motiv: doživotna diktatura Joséa Gaspara Rodrigueza de Francije od 1814. do 1840. U njemu se pojavljuju precizno iznesene poteškoće s kojima se morao suočiti vladin projekt nacionalne autonomije, kao i uspjesi koje je postigao. (Jedinstven slučaj u Americi tog vremena.) A sve to diktirano apsolutnom voljom jednog čovjeka, obrazovana na francuskim enciklopedistima, čija surovost nije poznavala granice kad se radilo o obrani moći. No Ja, Vrhovni je, nezavisno od podataka, nesumnjivo literaran tekst. Iz njega ne govori De Francia već jedna mrtva osoba kojoj je, u zamršenom procesu modeliranja, uzurpiran glas. Što se tiče povijesnih događaja, roman je mnogo više zabavljen demaskiranjem današnjeg Paragvaja no njegove jučerašnjice.

Pretpostavljeni beskonačni Diktatorov monolog sadrži tekstove dokumenata, ali i Paragvajaca koji i danas žive i govore, kao i tekstove Pascala, Lautréamonta i De Sadea. Naracija je pod utjecajem Joycea, Faulknera, Borgesa, talijanskih realista, pojedinih ruskih pisaca i francuskih objektivista.“ (Prenz – Goloboff, Istorija hispanoameričke književnosti).

Diktator sa stilom

Nama, Hrvatima, južnoamerički diktatori nešto su prilično daleko i slabo razumljivo. Teško nam je zamisliti čudake u bijelim uniformama otežalim od odličja koja su dali sami sebi, s lentama, epoletama i zlatnim lovorovim ili hrastovim lišćem na rukavima, s bezbrojnim rezidencijama, zrakoplovima, jahtama i blindiranim automobilima. Čudake koji svoju političku moć pokazuju proganjajući mlađahne tajnice ili pogubljujući ostarjele političke protivnike. Kako smo, srećom, bili pošteđeni takvih osobnosti, onda nam je najzanimljivija i najbliža povijesna figura Gabriele D’Annunzio, legendarni Pjesnik-Vojnik koji je svjetsku slavu dosegnuo u Rijeci. Ne iznenađuje da ga u više prigoda spominje Carpentier u svom Osloncu u metodi – uglavnom kao rasipnika tuđega novca. Europa je od Starog, postala Starački kontinent. Birokratizirani dom umirovljenika ispred kojeg se okuplja gnjevno, izrazito vitalno stanovništvo iz nekadašnjih prekomorskih posjeda. U 20. stoljeću Europa je svjetsku povijest obogatila dvama ozbiljnim, namrštenim diktatorima – Hitlerom i Staljinom – no oni su, u osnovi, posve nezanimljivi psihopati. Treći, Mussolini, znatno je slikovitiji, no bio je diktator bez prave moći. Bogati je luđak ekscentrik, a diktator bez moći klaun. No D’Annunzio je pravi dragulj!

Koji potez povući za povezivanje Jugoslavije s Egiptom: Miroslav Krleža, Gamal Naser i Josip Broz

Najbolju knjigu o riječkim danima Poete-Soldata napisao je Michael Ledeen. Ledeen je, i u sedamdesetoj godini, jedan od najmoćnijih ljudi na svijetu, iako relativno diskretan, savjetnik za ovo i ono u Sjedinjenim Državama, član agencije ove i one, poznat i po izjavama tipa: „Amerika mora svakih desetak godina dohvatiti neku malu usranu zemlju i baciti je u zid, tek toliko da se vidi da misli ozbiljno!“ Tijekom terenskog obavještajnog rada rušio je razne vlade diljem svijeta, a znanstveni rad započeo je proučavanjem Gabrielea d’Annunzija i ranoga talijanskog fašizma – o čemu je napisao inspirativnu knjigu Prvi Duce, D’Annunzio u Rijeci (talijansko izdanje 1975, englesko 1977).

Jedna je od najuočljivijih razlika između fašizma i komunizma u tome što je fašizam sexy, a komunizam aseksualan! Gabriele d’Annunzio odabrao je svoj fantastičan pseudonim (Arkanđeo) Gabrijel od Navještenja ponesen vizijom novoga doba, ali i nesputanom i nezasitnom seksualnošću. Za razliku od većine diktatora on je bio zaista hrabar (lud?!) čovjek koji je jurišao samo s pištoljem na neprijateljske rovove, uplovljavao tijekom rata u neprijateljske luke (Bakar!) i letio u dvokrilcu nad Bečom i Trstom, bacajući malo letke, malo bombe. Zauzeo je Rijeku 12. rujna 1919. u posve novom crvenom kabrioletu Fiatu 501. Na automobilu je bila naslikana Sveta kućica iz Nazareta, ona koja je, prema legendi, od 1291. do 1294. bila na Trsatu, prije no što su je anđeli prenijeli u Loreto. Prvi razlog za takvu dekoraciju bio je što je arkanđeo Gabrijel u toj kući navijestio Bogorodici da će roditi Krista, drugi u tome što je Gospa Loretska bila zaštitnica talijanskih pilota, a treći pohod na Fiume (i Trsat!). U riječkoj Guvernerovoj palači uspostavio je svoju diktaturu, protofašističku državicu, povezujući južnjačku anarhičnost, pseudokršćanske obrede i totalitarne vizije. Iako vrlo sitan i ružan čovjek, posjedovao je snažan seksualni magnetizam, no za razliku od većine diktatora birao je kao partnerice žene čija je ljepota bila neupitna, no koje su bile i sjajne umjetnice: Eleonoru Duse, kao najveću europsku glumicu svoga doba, Tamaru de Lempicki kao izrazito darovitu slikaricu te Luisu Baccara kao vrhunsku pijanisticu.

Za zastavu Talijanske regencije Kvarnera uzeo je zviježđe Malog medvjeda te Borgesu dragog Uroborosa, zmiju koja grize svoj rep. Simbolika je bila jednostavna: Italija je od vremena Rimskog Carstva i Mletačke Republike vladala Mediteranom, a u plovidbi su se hrabri pomorci orijentirali po Sjevernjači, najsjajnijoj zvijezdi u Malom medvjedu. Vremensku dimenziju tih prava zaokružio je Uroboros kao simbol Vječnosti! Ledeena, kao ljubitelja apsolutne moći, taj ekscentrični latinodiktator i latinoljubavnik toliko je očarao da mu je do danas ostao nepresušni izvor inspiracije.

Otmica kao predstava

Márquezov Patrijarh nijansu je manje profinjen. Zatječemo ga u razgovoru s Dvojnikom, još jednim od uobičajenih statusnih simbola moćnih i paranoičnih vlastodržaca: „...Patrizio Aragones će mu na to, ni govora, moj Generale, ljući je otrov kapnut u moju dušu, prošle subote sam okrunio kraljicu karnevala i s njom otplesao prvi valcer, pa je sada ne mogu izbaciti iz glave, jer je to najljepša žena na svijetu, jedna od onih što nisu za ološ s ulice, Generale moj, da ste je vidjeli, a ovaj je na to odmahnuo s olakšanjem, e jebi ga, priko, te ludosti obuzmu čovjeka ako nema neku žensku da je ozbiljno naguzi, pa mu predloži da je otmu, kao što je već postupio s tolikim koketnim ženicama koje su se prvo nećkale, a potom mu postale ljubavnice, silom ću ti je baciti u krevet, a četiri vojnika će joj držati ruke i noge dok joj ga budeš gurao, jebo te Bog, da znaš da se one uske najprije otimaju i bijesne, da bi poslije preklinjale i molile, ne ostavljaj me ovako moj Generale...“ (Márquez, Jesen patrijarha, Beograd, 1979).

U slučaju D’Annunzija otmica dobiva posve drukčiji oblik. Naime Luisa Baccara, kao lijepa i hirovita žena, imala je veliki utjecaj na Komandanta. Zabranjivala mu je plovidbu torpednim čamcima, vjerujući da bi tako mogao stradati. To je sputavalo širenje revolucije. Guido Keller, podrijetlom švicarski barun, pilotski as i kokainski ovisnik, vrlo obrazovan i odan sljedbenik Božanskog pjesnika, poželio se otarasiti D’Annunzijeve ljubavnice na bizaran način. Predložio je Komandantu da se uprizori Zamak zaljubljenih, spektakularna predstava pri kojoj bi Luisa Baccara bila zatočena na impresivnom austrougarskom kupalištu Quarnero, podignutom na stupovima iznad riječkog lukobrana. Dok bi je arditi oslobađali, Keller je planirao da njemu odani vojnici odvuku pijanisticu na brzi torpedni čamac i odvezu je u Veneciju. D’Annunziju je sve prikazao kao raskošnu renesansnu predstavu. Nakon dulje nedoumice D’Annunzio je odbacio prijedlog kao odveć danuncijevski!!!

Od D’Annunzija do Pokreta nesvrstanih

Jedna od ideja koje globaliziraju Pjesnikov kvarnerski pothvat pokušaj je stvaranja Riječke lige početkom 1920. Iza te neobične zamisli stajao je, zapravo, Leon Kochnitzky, belgijski pjesnik, zadužen za vanjske poslove. Plan je bio jednostavan: okupiti sve svjetske nezadovoljnike – što je tada značilo sve protivnike kolonijalne dominacije Engleske i Francuske – od Indijaca i Egipćana, preko Hrvata, Crnogoraca, Mađara, Albanaca, Turaka, Flamanaca, do Iraca i svih ostalih. Tijekom pregovora hrvatske interese u Guvernerovoj palači zastupao je političar Ivan Frank, tada predsjednik Hrvatskog emigrantskog komiteta sa sjedištem u Budimpešti. Pri pokušaju stvaranja tog pokreta nesvrstanih, Kochnitzky je smatrao da je nužno osigurati podršku Lenjina i Rusije – i time se krajnja desnica našla ideološki s krajnjom ljevicom na ideološkom vrtuljku! Rijeci najbliži zastupnik lenjinskih ideja u tom strašnom času bio je Miroslav Krleža, koji je održao niz agitatorskih govora za komunističku partiju u proljeće 1920, pa tako i podno ruševina frankopanskoga, hreljinskog grada 18. travnja: „…Bacite pogled na ovu našu plavu Učku, na ovaj naš Kvarner, na ove glagoljaške otoke Krk i Cres, na onu nesretnu Rijeku tamo pod našim nogama, sjetite se da tamo dolje na Rječini onaj majmun D’Annunzio izvodi svoje fanfaronate pred licem čitavog našeg naroda i vi ćete, u jednom trenutku, imati pregled preko čitave naše političke i međunarodne situacije! Sam fakat, da ona rulja ardita urla po tom našem od pamtivijeka hrvatskom gradu, govori vam čitava poglavlja, više od toga, čitave knjige!

Naša gospoda, beogradski kraljevski ministri, predali su Zadar i Rijeku da dobiju Skadar, a umjesto Skadra oni su neodgovorno proigrali Bojanu i Jadran, i sve vanjske otoke od Lošinja do Lastova!…

Naši lenjinski barjaci, pod kojima smo se sastali ovdje nad našim Kvarnerom, pod slavnom historijskom gradinom hreljinskom, za bulumentu kraljevskih agenata i pandura znamen su nasilja i krvi, a ja vam kažem, da nad ovim Kvarnerom ne će biti tako dugo slobode dok se od Trsta do Učke i od Rijeke do Brseča i Pule ne zavijore isti lenjinski barjaci!” (Krleža, M., Govor pod hreljinskim gradom, Dometi, 1969).

Kako se iste 1920. iz Rusije vratio Josip Broz, a kako su se, između dva svjetska rata, Krleža i Broz susretali i dugo razgovarali o politici, bilo bi zanimljivo precizno ustanoviti kojim je vjetrom bilo nošeno D’Annunzijevo sjeme Riječke lige na putu do Tita, gdje je napokon donijelo ploda. Pokret nesvrstanih polagano se oblikovao od 1954. u suradnji Josipa Broza i Indijca Džavaharlala Nehrua. Prva konferencija održana je u Beogradu 1961. Na njoj su bili predstavnici 25 zemalja – po jedanaest iz Azije i Afrike te Jugoslavija, Kuba i Cipar. Generalni tajnik od 1961. do 1964. bio je Josip Broz, a njega je naslijedio Egipćanin Gamal Abdel Naser. Povezivanje Jugoslavije s Indijom i Egiptom realizacija je na tragu izvornog D’Annunzijeva koncepta! Na konferenciji Pokreta nesvrstanih 1979. u Havani, pod vodstvom Fidela Castra, raspravljalo se o prednosti prirodnog saveza sa Sovjetskim Savezom. Premijer Jamajke Menli održao je dobro primljen prosovjetski govor. Među ostalim rečenicima koje je rekao nalazi se i ova: „Svi antiimperijalisti znaju da je ravnoteža snaga u svijetu nepovratno promijenjena 1917, kada je postojao pokret i čovjek u Oktobarskoj revoluciji, a Lenjin je bio taj čovjek.” Menli je također odlikovao Castra za ojačavanje snaga posvećenih borbi protiv imperijalizma na zapadnoj polutki.

Nobelova nagrada za ljevičarenje

U razgovoru s Claudijom Dreifus, u danima nakon što je dobio Nobelovu nagradu za književnost 1982, Márquez je objasnio da je njegovo prijateljstvo s kubanskim diktatorom zasnovano na sličnim književnim interesima, jer je on iznimno obrazovan. Prijateljstvo s Castrom započeo je po njegovu nasilnom dolasku na vlast 1959. Potaknut kubanskim događajima Márquez je pomogao pri osnivanju ureda Castrove izvještajne agencije Prensa Latina u Bogoti, a zatim i u New Yorku. Svojim ljevičarskim stajalištima izazvao je priličnu sumnjičavost kod Amerikanaca, pa su mu sve do 1971. zabranjivali ulazak u zemlju. O tom kontroverznom prijateljstvu tiskana je i knjiga pod intimističkim naslovom Gabo i Fidel (2004). Fidel Castro predvodio je Pokret nesvrstanih od 1979. do 1983. i ta koincidencija budi određene sumnje da je Márquez zahvaljujući tomu dobio Nobelovu nagradu, na sličan način kao što se to zbilo s Ivom Andrićem, zbog uloge Josipa Broza 1961! Nobelova nagrada za književnost kao posredna nagrada za glavne tajnike Pokreta nesvrstanih?! Neobavezno globalno ljevičarenje švedskog odbora za Nobelovu nagradu odveć često budi sumnje u principe kojima se vodi prilikom dodjeljivanja priznanja – kod kojeg je zaista neosporan tek dojmljiv novčani iznos. Inače, prvi Južnoamerikanac koji je dobio Nobelovu nagradu za književnost bio je Miguel Angel Asturias 1967. To je bilo priznanje za njegov tada već slavan roman o diktatoru:

„Godine 1946. Gvatemalac Miguel Angel Asturias (1899–1974) objavljuje roman Gospodin predsjednik, možda prauzor za čitav niz djela koja obrađuju temu latinoameričkih diktatora. U njemu se isprepleću socijalne i političke borbe, i Asturiasovo pisanje poprima svu vatrenost optužbe. Djelo govori o ubojstvu pristaše gospodina predsjednika, zbog čega cijeli aparat diktatorskog pravosuđa spletkari s namjerom da zločin pripiše dvojici nedužnih ljudi koji ništa ne mogu napraviti za svoju obranu. Premda Asturias uzima za model ličnost diktatora Estrade Cabrere, on u književnoj obradi prelazi realne okvire i postaje jedan od najbolje prikazanih likova hispanoameričke literature. Neljudska hladnoća diktatora prema ostalim bićima, čak i prema onima koja ga okružuju i koja mu služe, definitivno daju sliku čovjeka koji ne oklijeva žrtvovati svoje podanike kada su u pitanju njegovi osobni ciljevi. Sve socijalne mane eksploatatorskog sustava oslikane su u ovom romanu. Jezik je raskošan, nadasve zvučan, s jasnom usmenom osnovom.“ (Prenz – Goloboff, Istorija hispanoameričke književnosti).

Nobelov komitet potom je nagrade dijelio po prilično jasnu ključu: 1971. Pablo Neruda (Čile); 1982. G. G. Márquez (Kolumbija); 1990. Octavio Paz (Meksiko); te 2010. Mario Vargas Llosa (Peru)! No da se vratimo Márquezovu pogledu na diktatora, i to kroz bolnu iskrenost njegova iscrpljena, no jezičava dvojnika:

„...moj Generale, znajte već jednom da vam nikada nitko nije rekao ono što zaista misli, nego vam govore u lice samo ono što želite čuti, dok se pred vama duboko klanjaju, iza leđa vam rade o glavi, zahvalite sretnoj zvijezdi što sam čovjek koji vas najviše sažalijeva, jer samo ja sličim vama, samo sam ja toliko iskren da vam kažem u oči ono što svi o vama uokolo šapuću da ste ničiji i nikakav predsjednik, da prijestolje ne dugujete svojim topovima već Englezima koji su vas tamo posjeli, da bi vas kasnije štitili Ameri, podržavajući vas svojim teškim topovnjačama, očima sam svojim gledao kako ste bezglavo jurili lijevo-desno ne znajući u strahu kako biste počeli vladati, pa kad su vam Ameri doviknuli, ostavljamo te s tvojim crnačkim jebalištem, pa ćemo vidjeti kako ćeš, priko, dalje, niste otada sjahali s te stolice niti ikad namjeravate maknuti dupe ne zato što ne želite, već zato što ne možete, jer vam je posve jasno da bi se na vas bacili poput bijesnih pasa istog trena kad bi vas ugledali na ulici odjevena u odjeću običnog smrtnika, da vam naplate pokolj kod Santa Maria del Altara i što zatvorenike bacate u opkop oko lučke tvrđave kako bi ih kajmani žive rastrgali, što im živima derete kožu pa tu istu kožu šaljete obiteljima kao upozorenje, govorio je, izvlačeći iz bezdanog bunara svojih bezbrojnih zaostalih jada mnoštvo okrutnosti njegova nečasnog režima, sve dok više nije mogao govoriti...“ (Márquez, Jesen patrijarha).

Márquez, I love you!

Svaka tiranija počiva na moći i okrutnosti, na osamljenosti i paranoji. To su četiri izrezbarene lavlje šape monumentalnog, crvotočnog prijestolja. S ruku svakoga tiranina cijedi se krv, samo što su neki od njih na taj ljepljivi trag pobacali latice ruža, ne bi li zavodljiv miris prikrio zadah smrti. D’Annunzio je iznimna pojava u masi operetnih generala jer je bio pismeniji, rafiniraniji i hrabriji. Osim toga zbačen je s vlasti uz minimalne žrtve. Ostatak života proveo je uređujući svoju (otetu!) vilu, u mjestu Gardona na jezeru Garda, kao neku vrstu fašističkog zabavnog parka. Tek nakon što je ostao bez vlasti on je podignuo svoj Vittoriale. I naravno, najvažnije, umro je 1938. i nitko ga nije mogao optužiti da je kriv za Drugi svjetski rat, koji je započeo potkraj 1939. Već spomenuti Milan Komnenić, u pogovoru Jeseni patrijarha, sažeo je ključne dileme Márquezova stvaralaštva, i na razini stila i na razini teme: „Slava ovog Kolumbijca zasjenila je mnoge sebi ravne. Zašto? Ne osjećam se pozvanim da razriješim tu zagonetku. Neoprezno je i ovo što ću reći: koliko god da je povremeno na vrhuncima artizma, Márquezov duh je, u osnovi, obilježen narodskim, populističkim shvaćanjem književne umjetnosti kao umijeća pripovijedanja...Napisao je, potom, Jesen patrijarha. Mnoge je, odmah, zbunio narativni postupak. Što znači ispisati šestinu romana u samo jednoj rečenici od šezdesetak stranica? Kakvo je to kružno ili spiralno vreme? Hir književnog harlekina, svevlast tehnike? Je li to prozna mitopoema ili parabola, groteska ili rasprava o vlasti i samoći? Ovo djelo je izazov, potpun, bezumno hrabar, ali koristan. Teško je u ovom trenutku suditi koliko će ono utjecati na razvoj proznog izraza... U liku patrijarha, generala koji se održava na vlasti mimo svakog smisla, kao što i živi preko svih ljudskih mjera, Márquez je predstavio primitivnog diktatora tipičnog za Latinsku Ameriku.“

Književnost iznad tiranije

Poznavajući kasniju Komnenićevu karijeru – s Vukom Draškovićem utemeljio je čedni Srpski pokret obnove, a obnašao je i časne dužnosti ministra informiranja Jugoslavije te ministra kulture Srbije – postoji određena sumnja da je pišući posljednju rečenicu imao pred očima tada još živa Josipa Broza. No vratimo se Márquezu...

Prije nekoliko godina, u stanci ozbiljnoga književnog skupa u meksičkoj Guadalajari, mlađahna riječka poetesa zaskočila je velikoga Kolumbijca i rekla mu, na ne odveć uvjerljivu engleskom jeziku: I love you! Možda je upravo to odgovor na sve dileme koje budi njegova nevjerojatna slava. Treba čitati srcem Sto godina samoće, Kroniku najavljene smrti, Ljubav u doba kolere, O ljubavi i drugim nečistim silama, Sahranu Velike Mame, Zlu kob, Dvanaest hodočasnika i Sjećanje na moje tužne kurve – iako ova posljednja knjiga opasno klizi k pedofiliji! Pukovniku nema tko da piše treba uzeti u trenucima najdubljih sumnji u smisao postojanja, a Jesen patrijarha u smiraj vlastita života kao veličanstvenu posvetu borbama s ludostima i okrutnostima svih onih velikih i malih diktatora koji su nam zagorčavali život u ovoj čudesnoj dolini suza...