Neka puše, zapisano je

Bura puše, spomin briše, knjiga priča s Bujštine urednika i priređivača Zlatana Varelije, nakon istarskih je gradova predstavljena i u Matici hrvatskoj u Zagrebu. Riječ je o devetom djelu iz male biblioteke Bujština umaškoga ogranka, u kojoj se objavljuju djela o Bujštini ili autora s Bujštine. Zlatan Varelija marno je zapisao šezdesetak priča iz usta tridesetak pripovjedača, a maštovite zgode štriga i štriguna, prepredenih bolfa, nemirnih mrtvaca i dovitljivih pastira prate i atraktivne ilustracije, izvorno kolaži, Jelene Kovačić.

Usmene su predaje drukčije od kraja do kraja, od mjesta do mjesta, i s vremenom se mijenjaju, no u kojem god obliku bile, uvijek su prisutne kao pratioci svakodnevice (cjelokupna življenja, rada, druženja, tugovanja, svetkovanja), opet bitno od svakodnevice drukčije.

Štorije s Bujštine, čuvajući tek donekle sličnu strukturu, razlikuju se od onih u drugim dijelovima Istre. Iz njih jasno progovara osobit karakter toga kraja između Mirne i Dragonje, Zrenja i mora obilježen svom silom povijesnopolitičkih, etničkih, jezičnih pa i dijalektalnih vektora, isprepletenom srednjoeuropskom i mediteranskom tradicijom, jednako ako su predaje preuzete iz vlastite sredine ili primljene od drugih pa prilagođavane.

Iako dakle nema jasnih granica među rodovima predaje, Bura puše donosi ih raspoređene u bajke (prema kriteriju pojavljivanja magijskog, mitološkog, nestvarnog), basne, pripovijetke i novelističke pripovijetke (šaljiva i anegdotalnog karaktera, s temom stvarnog i svakodnevnog) i sakralne priče (najčešće o Bogu i sv. Petru s jasnom poukom i na strani potlačenih).

Tradicijski je model zapisanih priča pod većim ili manjim utjecajem osobna pripovjedačeva postupka, što se tiče izražavanja i izbora riječi, variranja i miješanja sižea, karakterizacije likova, odstupanja od kanona i čitavoga nadjezičnog sloja, jedino glasom ostvarivoga.

Priređivač zato ističe kako nije riječ o dijalektološkoj studiji sa svrhom točna bilježenja govora govornika određenog mjesta, već je nastojao što točnije zabilježiti baš te odabire kazivača, sa svim gramatičkim, obličnim, dijalektološkim i inim odstupanjima i odlikama razgovornoga stila. Stoga ne čudi da su i o kazivačima, koliko je prostor dopustio, zabilježene barem osnovne crtice.

Upravo je nekadašnjim pripovjedačima djelo i posvećeno, kao sve drhtavijim čuvarima tradicije, šarolika dijalekta, narodnih običaja. I uspomene na bolja vremena, dakako.