Nedostatak redateljskoga koncepta

Premijera Gospode Glembajevih Miroslava Krleže u režiji Jagoša Markovića, 4. veljače, prvo je postavljanje te Krležine drame na beogradskoj kazališnoj sceni nakon četrdeset godina. Zbog toga će današnja publika i kritika, a i sami akteri predstave, Glembajeve i stvarati i gledati neopterećeni tradicijom, čestim uprizorenjima, polemikama, kritikama i famom nacionalne dramske autorske veličine.

No o kakvoj je predstavi riječ? Redatelja Jagoša Markovića može se, unatoč brojnim nagradama i pozitivnim kritikama, opisati kao genijalna amatera, koji vođen intuicijom i metodom pokušaja i pogrešaka te bujicom dosjetki često dolazi do efektnih predstava. On najčešće samo invertira napisano i očekivano u ono što je suprotno od toga, izazivajući time začudnost. Ista se stvar dogodila s Glembajevima. Marković se potrudio da njegovi Glembajevi nemaju ništa s tradicionalnim igranjem Krleže. Namjeravao ih je izokrenuti i prodati kao novo viđenje. Naravno da nova čitanja ne moraju biti ništa loše ako se inteligentno i dosljedno provedu, što se ovdje ipak nije dogodilo. Scenografska zamisao (Miodrag Tabački) s plastičnim paravanima u pozadini koji su i prozor i slika i zrcalo i labirint traljavo je realizirana, jer paravani djeljuju jeftino, smetaju glumcima, pa slika na njima smeta zbivanjima na pozornici. Kostimima (Zora Mojsilović) podcrtana je univerzalnost Krležina predloška, a svi su kostimi crni, i samo mrlje krvi razbijaju taj crno-bijeli svijet.

Anica Dobra (Barunica Castelli) i Branislav Trifunović (Puba Fabriczy) u Glembajevima

Pred gledateljem se niže niz protočnih scena jako štrihanih Glembajevih u kojima je prvi čin tek kratka konverzacija polupijane nazovigospode, a najvažnija scena s Pubom Fabriczyjem. Drugi čin, čini se, središte je Markovićeva interesa i sukob oca i sina vrlo je korektan i odigran je vrlo klasično (ipak, nenadmašen će ostati drugi čin Glembajevih u režiji Ivice Buljana i izvođenju Litavskoga narodnog kazališta iz Vilniusa). Treći čin sveden je tek na utišanu konverzaciju koja ne dopire do publike, a završava Leoneovom rečenicom da su Glembajevi ubojice i varalice.

Marković pod svaku cijenu želi izbjeći buku i bijes trećega čina kako bi predstava bila drukčija, a svemu dodaje i svoju interpretaciju (primjerice, u prvom činu polupijana barunica uhvati Ignjata za spolovilo i ne ispušta minutama, baca se na njega u pola rečenice i neukusno ga dugo ljubi).

Posljedično, isti se problem ponavlja među glumcima: neki igraju u Markovićevoj estetici, a neki su se tomu oteli (Boris Cavazza, Vlastimir Stojiljković i Tanasije Uzunović – starija generacija, koja bolje poznaje tradiciju igranja Krleže – i koji su donijeli najzaokruženija glumačka ostvarenja).

Cavazza je pravi, masivni, istinski Glembay, velik kao i demon s kojim se Leone bori u sebi, odlično svladana jezika, sjajno pogođena tona, dokraja nespreman prihvatiti istinu. Leone je Nikola Ristanovski, nedvojbeno velik glumac istančana glumačkog nerva, no ovdje postaje žrtva redateljskoga koncepta. Njegov Leone ne govori na Krleži primjeren način, već tekst izgovara nabrajajući ispod glasa, bez emocija, u polusmijehu i gotovo usput, a onda ipak – u scenama s Cavazzom – njegov talent bljesne. Ipak, u tumačenju Leonea bili su dosljedniji i Šerbe-džija i Medvešek i Čokljat. Slično se dogodilo i s likom barunice Castelli, koja je kraćenjem svedena na sporednu ulogu. Žena koja je jedina tema konverzacije u prvom činu, i uzrok smrti u drugom, svedena je na skicu, običnu polugu zla u kući Glembay. Dramaturškim škarama izbačen je sav Krležin rečenični rekvizitarij kojim se izriče sućut za njezinu sudbinu te ostaju samo krivnja, grijeh i blud. Emocija niotkuda. Anica Dobra idealan je izbor za tumačenje barunice Castelli i ona uspijeva zavladati scenom odmah po izlasku, već nakon prve izgovorene rečenice vidimo točnost njezine izvedbe. Ona je prava barunica – točna u držanju, pokretu i glasu. Točna u oku, najpreciznijem glumačkom rekvizitu, Anica Dobra u prvom činu istinsko je oživotvorenje žene koju svi ogovaraju i potajno žele. No treći čin, redateljev neuspio eksperiment, onemogućio je i Anici Dobra i Ristanovskom razvoj likova u smjeru točnoga završetka komada. Ristanovski otjeran u tišinu, Anica Dobra u duboki alt nesvojstven njezinu glumačkom habitusu, nisu uspjeli treći čin prenijeti preko rampe.

Barunica je tako prije Leoneovih škara zatučena prevelikim štrihom i redateljskom palicom. Iako je u prvom činu dokazala da jest odlična barunica Castelli trebalo ju je pustiti da tako zaigra i u trećem. To ne znači da su ovo dvoje glumaca zatajili u toj sceni, već su je odigrali točno onako kako se od njih tražilo. Bio je to uzaludan trud, a ta je scena samo dokazala da se redatelj glumačkoj inteligenciji velikih glumaca ne treba suprotstavljati.

Silberbarndt Svetozara Cvetkovića karikirajući krežijanski jezik ostao je samo karikatura. Sudbinu barunice Castelli doživjela je i sestra Angelika – i od nje je ostala je tek skica. Sreća je tek u tome da ju je tumačila pouzdana i precizna Jelena Đokić. Puba Fabriczy u tumačenju Branislava Trifunovića sjajno je prikazan lik mladog i ambicioznog odvjetnika koji točno zna metode kojima se ulazi u društvo odabranih.

Od silnih Markovićevih najava što će svojom režijom prikazati i kako će katarza biti silna – ostala je tek gledljiva predstava nesipunjenih očekivanja, nepostojećega koncepta i onemogućenih glumačkih interpretacija koju su pratili i svi hrvatski mediji onako kako nikad nisu pratili ni jednu domaću premijeru.