Najveća novija hrvatska laž

Načelno postoje dva individualizma: prvi, koji se ne lišava tradicije i vezan je uz kolektiv, ali nije o njemu ovisan i ne podilazi mu. Drugi nastaje iz oponiranja institucijama, buntom demontira stvarnost, ali često i sam skreće u krajnosti

Devedesetih godina 20. stoljeća stvarala se neprirodna podjela na ruralno i urbano u hrvatskome društvu. To se često manifestiralo samo na najpovršnijoj razini: ruralni tipovi slušali su Thompsona i hrvatske narodne pjesme ili etnoglazbu, a urbani rock, domaći i(li) strani. Naravno, pozitivci su bili urbani tipovi, a negativci ruralni. Koliko je podjela na ruralno i urbano neprirodna, moglo bi se pokušati pokazati na primjeru književnosti hrvatskih književnika. No ne samo na primjeru toga, jer to je općeprihvaćen kanon, nego baš na primjeru rock-glazbe, s kojom se uspostavlja ta opozicija. Nisu rijetki autori koji su inspiraciju pronalazili u narodnoj, izvornoj glazbi, i to iz samih vrhova rock-glazbe, s kojima se identificira rock, strani, ali i domaći. Na primjer, kada se spomene Johnny Štulić (Bijelo dugme, npr., nije potrebno spominjati), kao simbol urbanoga, zagrebačkoga zvuka, onda ta neprirodnost dolazi do izražaja.

Kolektivni individualizam paradoksalna je suvremena pojava

Od stranih spomenut ću samo Boba Dylana i skupinu Led Zeppelin. Snobizam urbanih tipova došao je do izražaja u slučaju grupe Led Zeppelin, tj. kada je njihov dvojac – Jimmy Page i Robert Plant – imao povratničku turneju, pa su gostovali u Zagrebu. Večer-dvije prije nastupa slušali su sastav Gazde i kako im se to činilo zanimljivim, bliskim onomu u čemu su oni nalazili inspiraciju za svoju glazbu, odlučili su ih pozvati da budu predgrupa na koncertu. Užasnuti, mnogi rockeri u dvorani počeli su im zviždati.

Nerijetko je takav neki konceptualni urbanizam, pa i u spomenutome primjeru, sličio malograđanštini. Ako se usporedi seoski tip i malograđanština, poželjniji je seoski jer je iskreniji. Malograđanština i nije ništa drugo nego zakrabuljeno selo.

Selektivni individualizam

U teškim vremenima stvaraju se grube podjele, koje umanjuju ionako malen prostor slobode. Otprilike usporedno s tom podjelom javio se zaziv, donekle povezan sa spomenutim, zaziv za (hrvatskim) individualizmom, donekle također kontrapunktiran – kolektivizmom, „dosadnim kolektivizmom“. Zazivatelji individualizma, uglavnom „oponenti“ socijalizmu u njegovu sumraku, zazivaju individualizam samo s nekim njegovim obilježjima, samo neki im elementi individualizma odgovaraju, pritom. Po mojemu viđenju, čini mi se da postoje načelno dva individualizma – prvi izrasta iz tradicije i nadograđuje se (svaki izrasta iz tradicije, ali ovaj je se ne lišava), vezan je uz kolektiv, društvo, ali nije ovisan i ne podilazi masi, osim u onim stvarima koje nisu podilaženja nego suglasja. Na osnovi tradicije i kolektiva gradi svoju misao, ali ne lišava se okvira iz kojih je krenuo, nego ih širi, ostavljajući ono pozitivno. Nazvao bih ga osobnost. Takvi su pojedinci i predvodnici. Društvo ih prihvaća, a i oni prihvaćaju društvo, bez obzira na to što znaju da to društvo zna biti priglupo, trivijalno i sl. Svojstveno im je i da budu autoriteti. Drugi je pak vid individualizma onaj koji nastaje iz oponiranja nakaradnostima institucija (pa i onih novouspostavljenih, medijskih). To je buntovnički, ranjeni individualizam, koji demontira stvarnost (ali pritom može sam skrenuti u krajnost ako se kezi nad time). Dobar je primjer iznio Ivo Frangeš u Povijesti hrvatske književnosti za stariju književnost – Gundulić nasuprot Držiću.

U nijedan od tih tipova ne uklapa se individualizam koji zastupaju ti pojedinci, kolektivi. Individualizam koji oni zastupaju svodi se na uski, fahidiotski individualizam, koji je ograničen na funkcionalnost, da je osoba sklona samorealizaciji, odnosno da uspijeva sebe realizirati u poslovnome, tj. stvaralačkome, smislu. Možemo slobodno reći američki individualizam. U nekim područjima, npr. u visokome obrazovanju, to je i nemoguće izbjeći, s obzirom na bolonjski sustav. U takvu nekakvu individualizmu, funkcionalnome društvu, predvodnici individualnoga društva tepaju, primjerice, studentima u prosvjedu – „Tako, tako, buci-buci, samo vi prosvjedujte... Ali to ne, pec-pec...“ Istina je da civilno društvo ima svoje parametre funkcioniranja, ali esencijalni individualizam, usudio bih se reći (pa onda i onaj utkan u tradiciju življenja; divljina duha, što mi se čini zgodna parafraza naslova posljednje Supekove knjige: Tragom duha kroz divljinu), ne poznaje takve ograde i dirigiranja. Riječ je o organiziranome, svjesnom (ne spontanome) buntu koji se podešava unutar sustava.

No što je s individualizmom kada je riječ o raznim traženjima, gubljenjima, emotivnim i duševnim posrtanjima, ponorima i uspinjanjima? Što je i s izgubljenošću, i to je dio individue, itekako (onaj koji nikada nije bio dezorijentiran ili laže ili je išao dobro utrtim stazama, ali i društvo se izgubi). Gdje su traženja i nalaženja raznih individua, intelektualaca, književnika tijekom povijesti? Što je s raznoraznim devijacijama, kaljužama? Takav individualizam nije im mio. Što je sa šegedinovskim pojmom individualnosti lišene bilo kakva, izravna, utjecaja institucija (pa i medijskih)? Kreatorima, čak ne ni moderatorima, društva stran je takav individualizam, kao i onaj u Kubrickovu filmu Paklena naranča (knjigu nisam, još, čitao, pa ne znam ima li razlika, stoga se pozivam na film), reći će da je to sociohulno, u kojemu i njihov oponent – Crkva, pokazuje barem koji nije ispravan put. Što je sa samoučenjem, samoodgojom? Čovjek je i religiozno i političko biće, pa je njegov individualizam okrenut i tim sferama života i ne mora biti primarna stvar što su podudarne s kolektivom. Čovjek nije samo gola individua. Moraju li nam nove institucije nametati svoj put, kao i institucije pojedinaca, koji se k tomu zalažu za individualizam i slobodu mišljenja. Plasiraju individualizam, paradoksa li, kao kolektivnu dogmu. Ne bi li individualizam trebao biti lišen bilo kakvih nametanja – da se slobodnom voljom, na osnovi viđenoga, ponuđenoga dođe do rezultata. Društvo ne poznaje slobodu (osim kao utopiju, ono je uvijek nečim „okovano“, makar konvencijama), poznaje je jedino, najviše, pojedinac. Slobodu ne može propovijedati netko tko nema slobode u sebi. Sloboda se uopće ne propovijeda. Sloboda se ili išće ili se bori za nju ili se živi. Sloboda se ne nameće; jednako kao što se ne nameće ni istina ni ljepota; nameće se jedino glupost.

Trivijalizacija i zaborav

Još donedavno je zbilja izgledala, a ni danas nije mnogo bolje: puna usta slobode govora, a zapravo vrijedi – što on misli da može pisati što god hoće.

Nije produktivno i proturječno je zagovarati individualizam ako nije bitno mišljenje pojedinca ili, eventualno, drugoga pojedinca, nego je bitno što društvo misli, i to u danome trenutku, i što društvo od pojedinca očekuje. Na što su upozoravali neki europarlamentarci – „nedostatak elementarnih poštovanja ljudskih prava“ – u nas je izraženo i tako što će se pojedinac dobro promotriti tko je i što je, a onda će se prihvatiti ili ne, odnosno neće se prihvaćati kao pojedinac nego prema nekim kalupima, interesima. U takvim slučajevima pojedinac će se automatski, ako se ne prihvati kao individua, namještati kako društvo dirigira, ili će mu, rjeđe, oponirati. U prvome slučaju pojedinac je izgubljen, a ne znamo što je mogao dati, ali veći je problem (za njega) što je izgubio sebe.

Zagovornici individualizma istodobno zagovaraju individualizam i organiziraju kolektivne trivijalne akcije o obnavljanju Hrvatske. U priču o hrvatskome individualizmu uklapa se i pismo teatrologinje Sanje Nikčević dramskomu piscu, među ostalim, Mati Matišiću, da napiše i štogod „dobro“. Riječ je o zadiranju u individualno stvaranje, bez obzira na namjere. Neki pak kolumnisti dnevnih novina komentiraju tuđu privatnu rastrošnost, jer daju loš primjer u krizi. Postoji li privatno vlasništvo?

Trivijalizacija ili ujednačenje (iako je to općesvjetska pojava), odnosno izostanak elitizma (kao potrebe, nastojanja dijela pojedinaca), vidljivo je i u tiskanome dnevnom novinstvu, gdje je stanje iznivelirano. Dobivena su dva jednaka lista, samo drukčije svjetonazorski obojena, s time da je jedan žući. Neki su pak govorili da je jedan za plac, a drugi za birtiju. To bi značilo da je jedan frajerski, a jedan bapski. Zašto nemamo ozbiljnoga političkoga dnevnika, kakvi su u regiji Delo i Politika, a kakav je nekoć bio Vjesnik, s jakim kulturnim prilogom? Znači li da nemamo potrebe za tim (a znam da postoji sloj ljudi) ili zanemarujemo takvu potrebu, okrećući se tomu gdje je tko koga izvikao (možda i to treba katkad), tko je komu smjestio itd.

Sva društva navezana su na društvenost – no nijedno, čini mi se, kao hrvatsko. Već čujem kako govore: „Pusti, strpi se, nemoj sad, nije sad vrijeme, pričekaj malo... vidiš da je sad to i to...“, dok se ne pronađe novi način, ili: „Govore da će sad biti to i to, govore da će sad ovo, govore da će sad ono...“ U Hrvata je jednostavno malošto individualno – jer su i neke najosobnije tajne povezane s društvenošću, sve prije ili poslije završi na kakvoj sjedjeljci uz piće. Postoje valjda područja u svijetu koja su podnebljem, mentalitetom (ili čime drugim) sklona „olovnim sustavima“, ma kakav taj sustav bio – monarhija, fašizam, socijalizam – pa bio i među najboljim sustavima – parlamentarna demokracija – on jednostavno počne olovnim uvođenjem, odnosno kolektivno i nesamovoljno, ili barem nepostupno. To zorno pokazuje sadašnji trenutak preobrazbe hrvatskoga društva – naglost, odrješitost, kolektivnost. Dok nisu svi počeli mijenjati stvari i tražiti promjene, toga nije ni bilo. Gadljivo je gledati Hrvate koji su se jučer bahatili i razmetali kako se danas natječu u solidarnosti; borbi protiv korupcije; dojučerašnji platiše pića u bircuzu: „Pa nismo Nijemci!“ tj. neće valjda svatko sam sebi plaćati, praćeno balkanskom razmetljivošću davanja dobra bakšiša, danas paze na svaku lipu; kako je zavladala kolektivna amnezija; kako se slade na sudbinama predvodnika takva ponašanja; kako su danas mirni. Kako je jučer najveći frajer bio onaj koji je bio najbahatiji, tako je danas onaj koji je uzoran poštovatelj pravila. Kako su jučer zaboravili da su se bahatili, tako će sutra zaboraviti da su proganjali. (I što su dobili oni koji se batinom bore za demokraciju – to da će rulja sutra opet promijeniti gaće kada bude trebalo.)

Parole otrovana društva

Signali za prodaju strancima dolaze upravo odande gdje se o tome najviše govori. Mobinzi, bulinzi i sl. devijacije društva i pojedinaca dolaze iz najviših državnih institucija i medijskih kuća. Državna televizija zakida mlade studente u honorarima (valjda tako štedi na proračunu), te postaje privatni zahod pojedinaca; razni državni instituti plaćaju honorare svojim suradnicima preko tuđih studentskih ugovora; tvrtke u državnome vlasništvu imaju instalirane ilegalne softvere; u medijskim kućama preuzimaju tuđe ideje, pa ih poslije realiziraju na najvišoj državnoj razini; u znanstvenim ustanovama kradu se ideje, radovi i doktorati (na što pojedinci kažu da je to normalno); mladi pripravnici u školi trebaju odslušati 30 sati mentorstva, mentor održi samo deset (valjda ga plaćaju za svih 30), a mladi pripravnici bi još; doajeni hrvatskoga novinarstva, i to kulturnoga (valjda se tako postaje doajen), uče mlade novinare stavljati riječi u usta intervjuiranima; ili: jedan naš fotograf (valjda isto doajen) koji je godinama radio s djecom spojio me s potencijalnim prodavačem objektiva i kada sam ustanovio da objektiv ima „manu“, mislio sam da je prodavač možda kriv i to rekao tomu fotografu, na što mi je on odgovorio da ću ga sad ja prodati nekomu drugom, a jedna moja kolegica, sad već afirmirana kazališna kritičarka, rekla mi je isto to (ako je tko zainteresiran, objektiv je još kod mene); borci za ljudska prava – koji prokazuju na ulici ljude; povratnici iz inozemstva postaju ćulinovići. Da su intelektualci moralne vertikale (a mislim da nisu, prije moralni kalkulanti; dobro je to predočio i njemu suprotstavio sasvim drukčijega čovjeka Borislav Pekić u romanu Kako upokojiti vampira, a takav čovjek zapravo odgovara Petru Kefi; dakle za prvoga čovjeka Crkve Isus nije uzeo intelektualca nego običnoga čovjeka), oni bi otkazali suradnju nakladničkim kućama na koje se žali više suradnika (na Zapadu bi to možda i napravili). „Kako, kako oni mogu raditi za njih?!“ govorila mi je jedna kolegica, da bi na kraju sama završila kod njih, kod bahatih, umišljenih (i zavidnih) urednika.

Čudni neki novinari, koji se bore za demokraciju čupanjem kose, grebanjem i guranjem prstiju u oči, koji se bore za demokraciju primitivnim i niskim metodama. Pa čak i sami novinari priznaju da do informacija dolaze barem na nelegalan način. Mašu batinom, boreći se za demokraciju. Podsjećaju me na nastavnike u nekadašnjoj osnovnoj školi, koji mašu batinom: „Odgojit ćemo mi vas!“

Hrvatsko društvo inače je puno parola. Parola je i tzv. mali čovjek. Svi se pozivaju na tzv. maloga čovjeka, a oko sebe vidim samo predatore i iskompleksirane i isfrustrirane tipove, koji su te spremni raščerečiti te ako si im što ostao dužan, a u tramvaju ti neće reći ni pardon kad ti stanu na nogu. Male ljude vidim uglavnom u starijim trgovkinjama, ili kada je riječ o kakvu stečaju, i još pokojega na cesti. Parola je i društvo znanja, ne samo zbog smanjenih mogućnosti studiranja nego i kad se hoće još studirati, onda ljudi govore: što će ti sad to, ali i starije akademsko osoblje, nadređeni u sustavu visokoga obrazovanja, gledaju sa skepsom ili pak zavišću (!) na to.

Nije stvar u tome koliko ćemo ružnoće doživjeti u životu, nego koliko ćemo ljepote natrag primiti, ili hrvatskim rječnikom rečeno: nije važno koliko ćemo potrošiti, nego koliko ćemo proizvesti; a ljepota je pogled na svijet, dakako, i ružnoća; ništa tako ne nagrđuje kao ljudski pogled. U nas biti otvoren nerijetko znači biti izigran, prevaren, omalovažen. Ako ne postanemo otvoreno društvo, bit ćemo ono što već jesmo, u čemu prednjače zagovornici otvorenoga društva, ostat ćemo otrovno društvo.