Nadopuna prolaznosti

Već je više puta ustvrđeno da je zadnjih godina hrvatska poezija razmjerno bogata i poetički raznolika s nekim vrlo visokim vrijednosnim dosezima. Njoj kao da više nije nerješiv problem vlastita refleksija, samorazumijevanje vlastitih dijakronijskih i sinkronijskih rastera. Ponekad, međutim, takva kritičarska, antologičarska i praktična zaokupljenost samom sobom suvremeno domaće pjesništvo i refleksiju o njemu čini donekle autističnim, svodi ga na igru na samo jednom terenu bez dovoljno osluškivanja što se događa na terenima drugih jezika i naroda. Činjenica je da je, uz opću tržišnu i medijsku marginalizaciju poezije, jedan od najvećih problema hrvatskoga pjesništva u tome što se sve manje objavljuju prijevodi vodećih suvremenih svjetskih pjesnika. Tako se domaća poezija u velikoj mjeri izdvaja od svoga prirodnog međunarodnog konteksta, koji joj je tijekom cijele njezine povijesti davao mnogovrsne, počesto čak i prijelomne poticaje. Još se prijevodi suvremenih stranih pjesnika i pronađu u književnim časopisima koji za to mogu naći prostora i novca, no znatno je rjeđe objavljivanje prevedenih zbirki poezije, i to najčešće zbog izostanka državne potpore za takve knjige.

Zbog takve situacije još je i vrednija svaka prevedena knjiga nekoga vrhunskog stranog pjesnika, štoviše, to je u pravom smislu kultorološka gesta povezivanja sa svijetom. Jedna takva gesta u zadnje vrijeme neslučajno dolazi od Nikole Đuretića, književnika koji je godinama živio i radio u Velikoj Britaniji te se znatno angažirao na promicanju hrvatske književnosti u svijetu, ali i stranih autora u našoj zemlji. On je, naime, nedavno u vlastitoj Nakladi Đuretić, u 1. kolu Biblioteke Erato, uredio i objavio prevedene knjige triju suvremenih svjetskih pjesnika – Autoportret sa sjetom Huga Williamsa, U središtu vode Yiorgosa Chouliarasa i Mliječnu stazu Kjella Espmarka. U ovome ćemo se tekstu zadržati samo na posljednjoj, dakle, zbirci pjesama jednoga od najvažnijih suvremenih švedskih pjesnika u prijevodu Sonje Bennet.

Uglavnom, kako prevoditeljica i napominje u pogovoru, godine 2007. izlazi Mliječna staza, knjiga sa stotinu pjesama. Knjiga je u hipu rasprodana, a švedski književni kritičari s ushitom je nazivaju Espmarkovim najzrelijim djelom, štoviše, najboljom švedskom lirikom trećega tisućljeća. Švedski pjesnik i književni povjesničar, koji je inače autor četrdesetak knjiga poezije i jedan od osamnaestoro članova Razreda za književnost Švedske akademije koji odlučuju o Nobelovoj nagradi za književnost, uvrstio je, nadalje, cjelokupnu spomenutu zbirku pjesama u svoje ove godine objavljene Izabrane pjesme pod naslovom Jedino potrebno.

Riječ je očito o djelu koje zbog iznimne recepcije kod kritike i čitateljstva, zbog svoje zanimljive koncepcije i poetske kvalitete uostalom, zaslužuje posebnu pozornost. Mliječna staza zapravo je par excellance konceptualna knjiga, u njoj Espmark donosi točno stotinu razmjerno kratkih pjesama bez naslova koje su odreda svojevrsne posmrtne ispovijedi najrazličitijih (izmaštanih) ljudi od ledenoga doba do danas, odnosno epigramski sažete pjesme kao egzistencijalni i mudrosni kondenzat pojedinih sudbina. Središnji poetički problem kojim se ti tekstovi bave svojevrsna je eliotovska isprepletenost personalnoga i impersonalnog, individualnoga i nadindividualnog; nadalje, odnos zbiljskoga i fiktivnog, izvanknjiževnog i literarnog.

Na prvi bi se pogled moglo činiti kako je riječ o visokopersonaliziranim pjesmama koje zapravo izražavaju duboko osobne doživljaje najvažnije od krajnjih situacija – smrti. Također, pjesnik kao da neprestance ima na umu posuđivanje svojega poetskog umijeća povijesno posve izgubljenim glasovima i sudbinama najčešće malih i zaboravljenih ljudi koji su se našli u raljama smrtonosnih situacija:

Kad su me pokopali jednog jesenskog dana

stavili su mi smotak papirusa u ruku

prije no što ću odlutati u tamu:

tekst koji sam nisam znala pročitati –

tŕ bila sam djevojčica od osam godina.

To je propusnica koja mi omogućava prijeći

granicu između mrtvih i živih.

Smotak je zgužvan a slova istrošena

od prsta carinika.

Ipak mi svijetli u mraku.

I pomaže da vidim vaša lica

No Espmarkovu zbirku Mliječna staza bilo bi odveć jednostavno shvaćati samo kao neku ispovjednu ili egzistencijalističku poeziju. U mnogima od tih tekstova, iako pjesnik uistinu s izrazitom empatijom navlači egzistencijalnu masku pojedinoga lika, nudi se i znatno širi, gotovo impersonalni obzor pa se, primjerice, poliloški miješaju takvi ispovjedni glasovi s izravnijim ili neizravnijim komentarima za koje je vidljivo da potječu od same autorske instance. Nadalje, osobne nesreće svagda se prikazuju i kao društvene pa i ontološke; svaka, naime, smrt ne govori samo o osobnoj tragediji, nego vrlo često i o dubinskim nepravdama i zlosilju većine društvenih poredaka tijekom povijesti, kao i o ontološki predodređenoj krhkosti, smrtnosti, često i uzaludnosti ljudskoga zemaljskog života.

Nije, napokon, Espmarku nimalo strana ni postmodernistička svijest o „papirnatosti“, konvencionalnosti, literarnosti svake moguće priče, o nužnoj fiktivnosti svakoga pisanja o zbilji. Mnogi su, naime, signali kojima on pokazuje propitivanje identiteta ne samo pojedinih osoba nego i same ljudskosti i njezine zemaljske vremenitosti, propitivanje, uostalom, svih naših tobože čvrstih spoznaja koje se nakom smrti nužno mijenjaju i urastaju u nadosobne dimenzije:

Jedna polovica kugle zemaljske

tvrdila je da ona druga laže.

Kako god da je stekla to saznanje.

Svaki list je približna vrijednost.

I svaki svjetski proglas

samo približno točan.

Mislim da sam pokušao diplomirati pravo

jer sam naginjao raspravama.

Mislim i da sam pokušao voljeti

ženu koja mi je bila čista suprotnost

te mi pošteno dala po prstima.

Život je poput pogrešne upute,

to sam konačno uvidio

U takvoj relativnosti i privremenosti ovosvjetskih spoznajnih procesa dakako da švedski pjesnik često problematizira i sam status književnoga teksta, njegovu (ne)izvornost, njegovo istodobno krivotvorenje, ali i univerzalizaciju zbilje, napokon, imanentne tekstovne mehanizme koji prije manipuliraju autorom negoli on njima.

Nema, međutim, sumnje da je u tako slojevitima i višefunkcionalnim tekstovima kao što su pjesme u Espmarkovoj Mliječnoj stazi na dobitku sama književnost. Poezija, naime, koja je našla pravu mjeru neke nepretenciozne pretencioznosti, odvažnosti da se govori o najdubljim ljudskim iskustvima i problemima, skopčane s poniznošću i utišanošću zgusnutoga epigramskog stila i dubinskom sviješću o literarnosti pa i fiktivnosti sama jezičnog medija u kojem se taj govor događa. Svojom iznimnom poezijom Kjell Espmark doista je još jedanput aktualizirao staru Aristotelovu tvrdnju da je pjesništvo filozofskije i općenitije od povijesti, ali, dodao bih, i da se do svoga univerzalizma uzdiže tek nužnom sviješću o vlastitom nepodudaranju sa zbiljom i fiktivnim udjelom kao nadopunom prolaznosti.