Na valovima noći

Doista nitko neće reći da se nešto u glazbi, osobito onoj umjetničkoj, može označiti kao art déco. Primjeri dekoracije u umjetničkoj glazbi stoga su vrlo nategnuti. No možda se u to može ubrojiti nedavni primjer. Svoj koncert iz ciklusa u dvorani Lisinski, posvećen isključivo glazbi prošlog i ovoga stoljeća, ansambl Cantus počeo je Kaiser-Walzerom Johanna Straussa mlađeg, ali u obradi Arnolda Schönberga. Doduše, obrade zabavne glazbe prošlih vremena kojoj nitko nije odrekao kvalitetu, obrade koje dolaze iz pera velike trojke Druge bečke škole – Schönberg, Berg, Webern – nastajale su iz čisto praktičnih razloga kako bi privukle publiku ozbiljnim umjetničkim glazbenim ostvarenjima toga vremena velikih previranja. Uz visoke profesionalne standarde ne može im se zanijekati stanovit dekorativni element pa i komentar postignut isključivo glazbenim sredstvima. Kao kad Straussov Kaiser-Walzer u najvećem dijelu kod Schönberga zadržava svoj tijek, ali se razmrvljen između flaute, klarineta, gudačkog kvarteta i glasovira pojavljuje u drukčijim duginim bojama zabavne, katkad i karikaturalne sličice. Moglo bi se to nazvati nekim lakim dodirom art décoa.

Džepni gramofon Mikiphone, Švicarska, 1930-tih

Ipak dekorativnost ili ornamentiranje posve su sporedni kolosijek umjetničke glazbe. Glavna struja podijeljena je između neoklasicizma ili neobaroka i postulata dodekafonije. Ali otac dodekafonije, i u predodžbama javnosti strogi Schönberg, znao se zaigrati sasvim osobitom dekoracijom starih dobih valcera. U Hrvatskoj su gotovo svi skladatelji, izuzevši Papandopulov neoklasicizam, bili zauzeti uporabom i pretvorbama glazbenoga folklora i njegovom integracijom u umjetničko stvaranje. Od Odaka, Cipre, Baranovića do Slavenskog. Koliko i što se od te uporabe može razumjeti kao namjerni postupak dekoracije, teško bi bilo potvrditi.

Kako je art déco ponajviše prisutan u likovnosti, primijenjenim umjetnostima, dizajnu, tadašnja je glazba njime okružena. Bilo da je riječ o kazališnoj scenografiji ili kostimografiji. Art déco bio je podatan podjednako avangardističkim tendencijama kao i nacionalnom stilu u glazbi. Tako se njegovi oblikovni elementi bilježe u scenografijama za Konjovićev Vilin veo, Baranovićeve Striženo-košeno ili Imbrek z nosom, Gotovčeve Moranu ili Eru s onoga svijeta. Osim scenskih elemenata dekora, još ih je više u kostimografiji, osobito za balete: Šeherezadu, Polovjecke plesove u operi, Sadka, Orašara, Žar-pticu. Osobito su tu istaknuta imena likovnih umjetnika poput Tomislava Krizmana, Ljube Babića, Marijana Trepšea ili Léona Baksta. Ako glazbeni sadržaj i ne sadrži artdekoovske elemente, korice niza notnih izdanja koja se čuvaju u knjižnici Hrvatskoga glazbenog zavoda opremljene su na način art décoa, o čemu će posvjedočiti skorašnja popratna izložba u predvorju Zavoda.

Zlatno razdoblje art décoa dvadesetih i tridesetih godina u glazbi se prije svega vezalo uz džez i plesnu glazbu, osobito zarazni čarlston, koji je ime dobio po američkom gradu u Južnoj Karolini, ples za koji je bila nužna posebna odjeća. U Zagrebu se osnivaju škole suvremenoga plesa i ritmike, ali čarlston, bilježi se, nitko nije plesao poput Josephine Baker, koja je u Esplanadi odsjela punih pet dana. U noćnim se klubovima slušao smoky jazz, blues, swing. Imena poput Billie Holiday, Gillespiea, Ellingtona, Petersona i mnogih drugih postaju dijelom klupskih scena. Prijenosu preko velike bare pridonijeli su novi mediji poput radija. Raširila se uporaba aparata ne samo zbog najnovijih vijesti nego i zbog glazbe. Zagreb godine 1926. osniva radiopostaju pa su učestali izravni prijenosi. Gramofon koji omogućuje reprodukciju snimljene glazbe također je novi hit, čije oblikovanje osim onoga standardnog s velikom zvučnicom u obliku trube ima i šarmantnu artdekoovsku inačicu. Pravi mali gadget poput današnjih MP-a. Švicarski primjerak džepnoga gramofona (na slici), Mikiphonea dimenzija 11,5 x 4,7 cm iz tridesetih godina zacijelo bi svaki vjerni tadašnji sljedbenik trendova rado stavio u džep.