Mnogolatičan rascvat unutarnjeg zrenja

Četrnaesta pjesnička zbirka Ante Stamaća, Sabrane pjesme, predstavljene su u Matici hrvatskoj 8. veljače. Dupkom ispunjenoj velikoj dvorani obratio se glavni tajnik Matice Zorislav Lukić, ne krijući zadovoljstvo što među okupljenima može pozdraviti i novoga predsjednika Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti Zvonka Kusića, člana Glavnog odbora Matice hrvatske, književnika i saborskog zastupnika Petra Selema te ravnatelja Nacionalne i sveučilišne biblioteke Tihomila Maštrovića. Katedru je ipak ubrzo prepustio dramskim umjetnicima Suzani Nikolić i Jošku Ševu, koji su recitirajući Stamaćeve pjesme stvorili ugođaj kakav takvu događanju i priliči, toliko izvrsno da je i (re)citirani Stamać zaključio da drugih govornika ubuduće i ne mora tražiti.

Ante Stamać / Snimio Mirko Cvjetko

O suradnji Ante Stamaća i nakladničke kuće Alfa, koja je djelo objavila, govorio je Božidar Petrač, istaknuvši važnost Stamaćevih prijevoda za tu kuću. Sabranih pjesama što se tiče, naglasio je da uz izbor iz ranije objavljenih zbirki one sadrže osam prvi put objavljenih pjesama i tako čine luk od ranih pjesama preko ključnih golootočnih do kasnih. Upravo u tome leži opravdanje izdavanja ovakvih zbirki, objasnio je: one prokazuju pjesnikov rast, nude opus pojedinoga autora dostupan u cijelosti, praktički ga otvaraju i daju na nova čitanja i nova vrednovanja.

Milan Bešlić upozorio je na skoro pedesetogodišnju, okruglu, Stamaćevu prisutnost u hrvatskomu pjesništvu. Vraćajući se iznova na njegovu prvu zbirku Rasap, ali sagledavajući i današnji rad i rezonantne odjeke i u suvremenosti, bitnim značajkama Stamaćeve poetike određuje traženje smisla postojanja i smisla (svog) pjevanja, transcendentalno i uronjenost u jezik kao bit pjesničkoga stvaranja.

Igor Zidić prijateljski je optužio Stamaćev nemiran duh koji se ispunjava radom i zbog kojega je u Stamaćevu vrednovanju pjesništva postavljen strog zahtjev – bez snovitih muza, i samodolazeće inspiracije – tajna je u radu... i još rada. Sabrane pjesme, smatra, uvid u pjesništvo koje raste i akumulacijom znanja i iskustva, i sve istesanijim i raskošnijim jezikom, ali i referencijama na nove sadržaje, čime potvrđuje samo jedno – da je pjesnik koji sve može pretočiti u pjesmu, točnije – osonetiti. Ipak, zaključuje, Stamać je više nego poeta ductus, svakako i to, i ne samo učen, već na najsjajnijim primjerima učen, ali ključ je njegova pjesništva upravo u onoj tajnovitoj, neprepričljivoj, neizračunljivoj ljepoti.