Lijepo i grubo

Kad se Splićanin ženio Zagrepčankom, malo je falilo pa da zbog sitnoga jezičnog nesporazuma dođe do ozbiljna incidenta. Svadba je bila u Zagrebu, pa su iz Dalmacije doputovali ženikovi roditelji i sestra. I, problemi su počeli još na ulici, pred kućom mladenkinih roditelja: stojeći pred ulazom, mladoženjin otac izjavio je da je kuća smišna. I, već to je bilo čudno. Ali, kad su ušli, ženikova sestra ugledala je mladenkinu vjenčanu haljinu, pa je uzviknula kako je ta haljina puno smišna. Tu je već počelo zaprepašteno zgledanje. A kad je mladoženjina majka i za samu mladenku (koju je tada prvi put susrela) rekla da je smišna, domaćini su se narogušili i činilo se da će izbiti svađa. Stvar je spasila upravo mladenka, koja je tu bila najprisebnija, pa je svojima objasnila da su gosti zapravo željeli pohvaliti i kuću i haljinu i samu mladenku. Jer, kad Dalmatinci kažu da je nešto smišno, onda to znači da je zgodno, simpatično i da im se sviđa.

Ukratko rečeno, smišno nipošto nije isto što i smiješno. Stvar bi se mogla u zaoštrenom obliku ovako formulirati: za Dalmatince je smišno isto što i lijepo. Za kontinentalce je pak smiješno isto što i ružno. I jedno i drugo odnosi se i na osobe i na stvari: smišno je ono što bez napora uspijeva biti dopadljivo i ljupko, a smiješno je ono što se trudi da ostavi dojam, ali mu to ne uspijeva.

A iza toga bi se mogle – ni manje ni više – razabrati dvije različite estetike. Jer, jedno je shvaćanje ljepote karakteristično za obalu, a drugo za unutrašnjost. Treba samo stalno držati na umu da su smišno i smiješno zapravo jedna ista riječ, i da je ta riječ izvedena iz imenice smijeh. Smijehom pak čovjek izražava svoj odnos prema onomu što se oko njega događa, pri čemu taj odnos može biti jednom pozitivan, a drugi put negativan. Ako pak smišno opisuje nešto lijepo, a smiješno nešto nelijepo, onda je očito da je riječ o dvama različitim značenjima koja se smijehu namjenjuju.

Jer, doista, smijeh može biti izraz radosti. Pa ako za nešto što je lijepo kažemo da je smišno, onda to znači da se toj pojavi (osobi, stvari) veselimo, jer smo zadovoljni njezinim izgledom, pa bismo onda toj svojoj radosti najradije dali oduška smijehom. Iz toga slijedi da nam ljepota priskrbljuje dobro raspoloženje, a ružnoća loše, pa da ćemo se i smijati samo onomu što je lijepo, dok će nas ružnoća prije oneraspoložiti. Tako postupaju južnjaci, ili je barem to načelni temelj njihove uporabe riječi smišno.

Obratno je na kontinentu. Ondje se polazi od pretpostavke da smijeh izaziva nešto što je nezgrapno i groteskno, pa da se zato njime može komentirati samo nešto ružno, a ne i nešto lijepo. Ono što je lijepo – prema toj koncepciji – ne izaziva veselost (pa time ni smijeh), nego prije ganuće, čak i strahopoštovanje, pa zato tu grohot i nije najprimjerenija reakcija. Zato će kontinentalci za ono što im se čini da je lijepo reći da je krasno ili divno.

Dalmatinci neće. Njih ćete teško čuti da za nešto kažu da je lijepo (ili lipo), a za neku osobu da je lijepa (ili lipa). Za lijepu osobu kazat će da je šesna, a za lijepu stvar kazat će da im je draga. Ukratko, pokazat će tendenciju da se o estetskoj dimenziji stvari i osoba izražavaju vrlo rezervirano, pa da riječ lijep čuvaju samo za iznimne prilike, recimo, za najsentimentalnije ljubavne pjesme, koje se pjevaju pod balkonom i u mraku. Kontinentalci, kao što svatko zna, postupaju drukčije: kod njih je pretjerivanje u estetskim procjenama prije pravilo nego iznimka. Zato im ni riječ lijep nije dovoljna, nego kažu prekrasno, predivno i još to više puta ponavljaju.

A to je, priznat ćete, prilično neobično. Dobro je poznato da se južnjaci inače razbacuju riječima i da im nijedna nije dosta teška, pa zato sipaju najteže izraze i gdje treba i gdje ne treba. A sad odjednom ispada da upravo oni – govoreći šesno i smišno – važu riječi i paze što tvrde. Isto je tako poznato da su kontinentalci s riječima mnogo oprezniji i da ih ne rasipaju lako, a sad se pokazuje da su u jednoj sferi života – u estetskoj – upravo oni skloni pretjerivanju. Gdje je tomu uzrok?

Meni se čini da bi on mogao biti u ulozi što je ljepota igra u svakodnevnom životu, s jedne strane na jugu, a s druge strane na sjeveru. Što jest, jest: na moru čovjeka okružuje mnogo više ljepote nego na kontinentu. Ondje je more tako zanosno, nebo tako blizu, zvonici tako elegantni, a ulice tako skladne, te čovjek ima osjećaj da živi u vrtu, u muzeju ili u raju. Upravo zato, njegovi kriteriji rastu i on oprezno rabi riječi kojima opisuje svijet oko sebe: uvijek se može pojaviti nešto još ljepše, pa je za tu prigodu potrebno imati u rezervi one najteže izraze. Nasuprot tome, sjevernjaci, koji žive u drukčijem krajoliku i gradovi im drukčije izgledaju, susreću se s ljepotom samo u iznimnim prilikama, pa su tada svjesni da se događa nešto ozbiljno i nije im do smijeha, i skloni su upotrijebiti najjače izraze da bi svoj doživljaj opisali.

I zato je, i kad slušate jedne, i kad slušate druge, potrebno stanovito preračunavanje: kad govore sjevernjaci, morate znati da predivno zapravo znači zgodno, a kad govore južnjaci, morate shvatiti da smišno zapravo znači vrlo lijepo. To nisu znale one dvije obitelji, zagrebačka i splitska, i zato je umalo došlo do nesporazuma.

Naravno, vas sad zanima kako se sve to završilo. Ne morate se brinuti, završilo se sretno: Splićanin i Zagrepčanka i danas su u braku i imaju troje djece. I, mogu vam reći da su ta djeca puno smišna.