Kabaretska poslastica

Najavljeni kao cabaret noir, atrakcija The Tiger Lillies to uistinu i jesu. Tri glazbenika na sceni Kina SC, pred gotovo punom dvoranom, 31. siječnja izvela su dva glazbena seta od po četrdeset i pet minuta sa stankom između njih. Skladbe su se nizale u furioznom tempu, a tema svih njih bila je idetična; prostitutke, lopovi, ubojice, probisvijeti naseljuju stihove kojima je uglavnom autor pjevač i utemeljitelj The Tiger Lillies, Martyn Jacques. I, iako je riječ o koncertu, publika je ipak mogla dobiti dojam da sudjeluje u fantastičnoj predstavi. The Tiger Lillies u Zagrebu su nastupili u okviru njihove europske turneje koja se nastavlja u Austriji, gdje će izvesti svoju predstavu Freakshow. Iza grupe koja danas uživa kultni status gotovo je trideset studijskih albuma, nekoliko knjiga i tri DVD-a na kojima se nalaze njihovi rani radovi, snimka uspješne kabaretske predstave Shockheaded Peter kao i snimka Mountains of Madness, njihove suradnje s Alexanderom Hackeom iz Einstürzende Neubauten. The Tiger Lillies su i dobitnici nagrade Olivier 2002. A njihova glazba, koju neki nazivaju i nadrealističkom pornografijom, nominirana je i za nagradu Grammy. Sve to bio je dovoljan razlog za odlazak na njihov nastup, pa makar zagrebačka publika ostala zakinuta za performativni dio njihova rada.

Martyn Jacques s jednom od njegovih talijanskih harmonika

The Tiger Lillies, koje je 1989. osnovao pjevač Martyn Jacques, kojem se pridružio perkusionist Adrian Huge (Huges), dok su današnjega trećeg člana, basista Adriana Stuarta, kooptirali na Edinburškom festivalu 1995. Iako se glazba cabaret noira temelji na brehtovskoj tradiciji ustanovljenoj u Operi za tri groša te temom, ali i izborom glazbenih fraza, uistinu snažno podsjeća na njemački kabaret, The Tiger Lillies ne zaustavljaju se samo na toj tradiciji. U skladbama miješaju i druge utjecaje. Zvuk harmonike koju Jacques bravurozno svira u nevjerojatno brzu tempu pridaje njihovoj izvedbi melankoličnost ciganske glazbe, a njegov način pjevanja u falsetu naglašava elemente gotičkog, gotovo viktorijanskog prizvuka, koji pak ironično razaraju ponekad uistinu blasfemični stihovi pjesama. The Tiger Lillies dugo su vremena živjeli svoju glazbu te, unatoč kultnom statusu, nastupima nisu zarađivali niti su komercijalizirali projekte, ušavši tako u uzak krug britanskih umjetnika koji zaziru od komercijalnog uspjeha. Sam Martyn Jacques živio je iznad bordela u Sohou, crpeći iz vlastite svakodnevice nadahnuće za svoje najsnažnije poetske slike. Nakon nastupa po pubovima i sumnjivim klubovima pojavili su se u Edinburghu na Fringeu, kamo su se s velikim uspjehom vratili 2009. dobivši u The Scotsmanu nekoliko iznimno pohvalnih kritika.

Neprekidno objavljujući jedan do dva albuma godišnje (po čemu mogu podsjetiti na hrvatskoga Francija Blaškovića) The Tiger Lillies istodobno sudjeluju u nekoliko kazališnih projekata, a jedan od posljednjih, Cockatoo Prison, realizirali su na australskom otoku Cockatoo u svibnju prošle godine. Njihove su predstave svagdje dobro posjećene, a trenutno su na europskoj turneji s predstavom-koncertom Freakshow u kojoj, miješanjem raznih glazbenih utjecaja, od agitatorskog folka, preko punka i gothic-rocka te, neizostavno vodvilja i njemačkog kabareta (baš kao i na zagrebačkom koncertu), pripovijedaju priču o nakazama stvarajući pred gledateljima putujuću izložbu deformacija. Sudeći prema tekstovima pjesama, za Tiger Lillies ne postoje tabui. Njihove su pjesme okrutne, izazovne, ponekad patetične, ne prezaju od psovke, govora o silovanjima, ubojstvima, prostituciji i svim ostalim opačinama suvremenoga društva, u kojima se razotkriva brutalna nesavršenost svijeta u kojem živimo. Čudesnu izvedbenu energiju koju je zagrebačka publika imala priliku osjetiti bilo bi uistinu vrijedno vidjeti i u njezinoj performativnijoj, kazališno uobličenijoj varijanti, ovako ostaju tek dvije, tri simpatične slike kao što je ona u kojoj Adrian Huge razbije svoj, u odnosu na njega, minijaturan set bubnjeva izvodeći Banging in the nails plastičnim čekićima ili teatralni trenutak kada Adrian Stuart kontrabas zamijeni glazbenom pilom. Sjajan koncert mnogima bi bio još bolji da je publika ranije shvatila da grupa svira i na zahtjev. Ipak, neki su gledatelji uspjeli ispuniti svoje glazbene želje.