Je li Pavo Gundulić pio sa Shakespeareom?

Krajem 16. stoljeća dubrovačke trgovačke kolonije nisu rijetkost u Londonu, i dok stariji Dubrovčani uspješno sudjeluju u poslovnom i javnom životu engleske prijestolnice, razuzdani mladići noći provode u ozloglašenim četvrtima i krčmama – stjecištima glumaca, prostitutki i rasparača

Zašto je Shakespeare za mjesto zbivanja svoje komedije Na Tri kralja odabrao baš naše krajeve? Naime, u dijalozima se čak desetak puta naglašava da se protagonisti nalaze u Iliriji, a taj naziv u njegovo doba nije fiktivan, već je uobičajen za zemlje na istočnoj jadranskoj obali. Zašto svoje brodolomce nije iskrcao, primjerice, u Veneciji ili Apuliji, u Liguriji ili Provansi, na Siciliji, Kreti ili Cipru?

William Shakespeare radnju je svoje komedije Na Tri kralja smjestio u neki od naših primorskih gradova

Shakespeare (1564–1616) je za Iliriju mogao saznati iz onovremenih engleskih putopisa. Možda i iz čuvena Orteliusova atlasa Theatrum orbis terrarum (Antwerpen, 1584) u kojem je Illyricum predstavljen posebnom kartom J. Sambucusa. No jednako je moguće da mu je o toj dalekoj zemlji pričao neki od njegovih znanaca, među kojima je moglo biti Dubrovčana i Dalmatinaca koji su tada živjeli u Londonu.

Naime, sporadične pojedinačne hrvatsko-engleske kulturnopovijesne veze datiraju još od srednjega vijeka. No trajnije i veoma plodne pomorske i trgovačke veze s Engleskom od početka 16. stoljeća ostvaruju Dubrovčani. Njihovi jedrenjaci uplovljavali su sve češće u luke Southampton i Margate (London). Pretežno su dovozili vino s Krete, a odvozili tkanine na Levant i Jadran. Sačuvan je podatak da je Henrik VIII. godine 1512. dopustio Federiku Menčetiću i Nikši Lukovu Sorkočeviću da izvezu 10.000 peča vunenih tkanina po povoljnim carinskim uvjetima. Državni arhiv u Dubrovniku čuva brojna pisana svjedočanstva iz toga razdoblja.

Prikaz prizora iz komedije Na Tri kralja: „Najbolje je odsjesti kod Slona u južnom predgrađu.“

Dakle, već pola stoljeća prije Shakespearova rođenja maštu obrazovanijih Londončana draškale su predodžbe o našim krajevima (Dubrovnik, Dalmacija, Ilirija), a pozornost pučana – osobito trgovaca, pomoraca i obalnih radnika – privlačila su uplovljavanja dubrovačkih karaka i galijuna. Zvali su ih argosy (po turcizmu Aragosa od Ragusa). Naziv koji je u početku označavao nacionalnu pripadnost broda zadržao se do danas u engleskom jeziku kao arhaizam u značenju „veliki trgovački jedrenjak“.

Bogati dubrovački Londonci

Već u prvoj polovici 16. stoljeća u Londonu se naseljavaju članovi desetak uglednih dubrovačkih obitelji koje će imati znatna udjela u poslovnom i javnom životu engleske prijestolnice. Dubrovčani su stanovali u gradskoj četvrti omeđenoj Towerom, Lombardijskom ulicom i Ulicom Temze. Neki su tamo proživjeli veći dio života, pa su čak i sahranjeni u londonskim crkvama. Kao posebno uspješan trgovac spominje se Nikša Marinov Nalješković (1515–1566), koji se doselio u Englesku oko 1537. i tu proživio dvadesetak godina. Imao je prostranu kuću (sa slugama i upraviteljem) u londonskoj poslovnoj četvrti. Na temelju njegove porezne osnovice iz 1541. možemo zaključiti da je slovio kao „veoma bogat“. Pokopan je u crkvi St. Andrew Undershaft. Brat Augustin postavio mu je nadgrobnu ploču s natpisom:

Nicolai de Nale, Ragusini Caro hoc in tumulo repulverescit. Spiritus ad Coelum reversus ressumptionem carnis expectat. Obiit die 1 Januar. 1566. A nativitate vixit an. 50. mens. 7. dies 29. Augustinus amantissimo fratri moerens ponere curavit.

U crkvi Sv. Olafa (Hart Street) u londonskom Cityju pokopan je i Matija Bobaljević, a nadgrobni natpis postavio mu je 1567. dubrovački trgovac Nikola Gučetić. U maloj dubrovačkoj koloniji baš je taj Nikša Marinov Gučetić bio najbogatiji trgovac i novčar. U Londonu je proboravio četrdesetak godina, ali je imao razgranate poslovne veze i po drugim većim europskim gradovima.

Kad je moćna Elizabeta I, uoči napada španjolske Nepobjedive armade – a da bi opremila ratno brodovlje – zatražila (1588) zajam u trideset i osam najbogatijih stranaca: dvadeset i osam ih je priložilo po 100 funti, osmorica po 200, a samo su Nikša Gučetić i H. Palavicini dali po 300! U to doba bio je to velik novac! U British Museumu čuva se i Gučetićeva vlastoručna molba upućena engleskom ministru financija u kojoj moli neka mu vrate škrinju mletačkoga zlata i srebra težine 45 funti (oko 20 kg!) koju su mu zaplijenili, jer je po dolasku iz Hamburga nije prijavio carinarnici.

Neposredno prije smrti njegovi su godišnji prihodi iznosili 43.500, a rashodi 37.500 funti. Koliki je to bio novac pokazuje podatak da su tada cjelokupni prihodi engleske države bili oko 300.000 funti! Nakon njegove smrti, u siječnju godine 1595, kraljica mu je još dugovala 30.000 funti sterlinga (oko 120.000 zlatnika!). U dugotrajnoj i složenoj ostavinskoj raspravi Gučetićeve nasljednike neko je vrijeme zastupao i dubrovački znanstvenik Marin Getaldić (1568–1626). Ne zaboravimo da se njegovo čuveno parabolično zrcalo (opsega dva metra!) i danas nalazi u Pomorskom muzeju u Greenwichu!

Raskalašeni Pavo Gundulić

Međutim, uzbudljive je pustolovne dane na Temzi provodio i mladi Pavo Gundulić. Stigao je u London oko 1590, da bi u početku radio kao knjigovođa kod bogatog Gučetića. Svojim pustopašnim ponašanjem unio je priličan nemir u inače mirnu kuću staroga neženje i škrtice. Spominje ga G. S. Gargano u knjizi Talijanska bohema u Londonu pod Elizabetom i Jakovom I. (Scapigliatura Italiana a Londra sotto Elisabetta e Giacomo I). Nije prvi put da Talijani svojataju našijence u velikom svijetu! Četvorica u toj knjizi opisanih mediteranskih raskalašenika uvelike su sablažnjavali ionako razuzdane Londonce. Autor ovako sažimlje njihove nestašluke:

„Raditi, ali ne previše, a zabavljati se što je više moguće; potpomagati i sklapati poslove, pa pohađati krčme i javne kuće; naćuliti uši da se oslušnu političke vijesti što kruže gradom, skupljati glasine o sablažnjivim zgodama, a da bi umirili vlastitu savjest, unatoč opasnosti, javno obavljati obrede katoličke vjeroispovijedi...“

Možda bi se odraz njihovih neumjerenosti mogao naslutiti i u reljefno oslikanim likovima vitezova Tobije Podriga i Andrije Groznice? U Pavinim pismima koja su pronađena u Firenci spominju se kao omiljena sastajališta našijenaca londonske gostionice-krčme K slonu i Dupin. Jedna i druga nalazile su se nedaleko kuće staroga Gučetića, a u blizini je (1597) stanovao i Shakespeare! U Na Tri kralja pod istim se nazivom spominje i gostionica u neimenovanom ilirskom gradu: „Najbolje je odsjesti kod Slona u južnom predgrađu.“ (In the south suburbs, at the Elephant / Is best to lodge.) Sve je to potaknulo našeg starijeg anglista Vinka Kriškovića (1861–1952) da pretpostavi da je Pave osobno poznavao Shakespeara. Čak da se s njime sastajao i družio u popularnoj krčmi K slonu, te da mu je baš on pričao o Iliriji.

Pave je po svoj prilici zalazio i u ozloglašenu četvrt na južnoj obali Temze – stjecište glumaca, prostitutki i rasparača – gdje su se osim kazališta, nalazile i male arene za borbu pasa i medvjeda. Tu je Shakespearova družina otvorila (1599) novo kazalište, slavnu kružnu „daščaru raskalašenosti“, remek-djelo majstora tesara J. Burbagea. Nazvana je Globe po latinskoj izreci Totus mundus agit histrionem, koju će veliki Will pretočiti u Cijeli je svijet pozornica. Zato im je zaštitni znak bio Herkules s globusom na ramenima.

Drži se da je komediju Na Tri kralja Shakespeare napisao po narudžbi dvora te da je predstavljena u čast talijanskog uglednika Virginia Orsinija Bracciana 6. siječnja 1601. baš na blagdan Poklonstva Kraljeva, otuda joj i naziv. No istim nadnevkom počinje i razdoblje karnevala, pak je možemo smatrati i pokladnom komedijom. Znamo da se Na Tri kralja zbiva u nekom od naših primorskih gradova koji je „čuven po svojim znamenitostima i spomenicima“ (With the memorials and the things of fame / That do renown this city.) Ostaje sporno je li riječ o Dubrovniku, Splitu ili Zadru. Naši anglisti (J. Torbarina, R. Filipović, M. Janković) o tome imaju podvojena mišljenja. Iako sama činjenica da se radnja odvija u Iliriji ne pridonosi umjetničkoj vrijednosti komedije, ona je za nas kulturološki veoma zanimljiva i važna. Jednako kao što su Talijanima privlačnija Shakespearova djela čije se radnje zbivaju na Apeninskom poluotoku. Zbog svega toga čini mi se da bi tu sjajnu Shakespearovu komediju pretvorbe valjalo češće izvoditi na dalmatinskim ljetnim festivalima.