Hrvatske vizure na romanički svijet

Tijekom više od četiri desetljeća istraživanja predromaničke i romaničke arhitekture, svojim djelovanjem u znanosti Vladimir Peter Goss (u ranoj bibliografiji Vladimir Gvozdanović) objavio je četiri knjige i sedamdesetak znanstvenih radova te je neke od njih uklopio u novu monografiju o konstitutivnom razdoblju umjetnosti Zapada, od početka 9. do kraja 12. stoljeća. Ipak, reprezentativna publikacija nije osmišljena tek kao pokušaj reobjave ranije napisanih tekstova, već je riječ o sinteznoj ediciji triju glavnih područja Gossovih istraživanja koja i čine okosnicu knjige: predromaničkoj arhitekturi, romaničkoj skulpturi i ranijoj srednjovjekovnoj umjetnosti panonskoga prostora.

Izričajna originalnost i nekonvencionalnost očituje se u rušenju ustaljene percepcije i načina elaboracije europske srednjovjekovne umjetnosti i arhitekture koja je, nažalost već uobičajeno, temeljena isključivo na primjerima zapadnih zemalja. Takav dosadašnji pristup imao je za posljedicu izostavljanje važnih djela i ostvarenja rane umjetnosti smještenih izvan granica zapadnoga svijeta te se time romaničko razdoblje nije sagledavalo kao cjelina, što je već klasična deformacija mnogih poznatih i vrijednih svjetskih knjiga.

Sadržajno su za svako razdoblje iznesene uzročno-posljedične veze između arhitekture, skulpture i slikarstva jer, kako i autor navodi, bez osvrta na sva područja likovnosti nije moguće u potpunosti razumjeti ukupnost vremena.

Svojevrsnim uvodom, naslovljenim Umjetnički oblici, Goss iznosi mišljenje o povijesti likovnih umjetnosti kao umjetnosti oblika koji poruku prenose sadržajem. Kako bi čitatelju predočio vlastita razmišljanja o toj temi te inicirao moguće drukčije shvaćanje, autor u tekst uvodi i sliku i riječ – osvrće se na Kraljevićevu Borbu iz 1912. i Feldmanovu Pjesmu o jurišu u Prvome svjetskome ratu pokazujući kako su umjetnički djela „individue koje interpretiraju individue“, i time tumačenja umjetnosti nikako ne mogu biti objektivna. Time se Goss odlučuje za mišljenje kako povijest umjetnosti i nije znanost (sic!), što možda samu autoru u oblikovanju teksta omogućava više žanrovske slobode, ali ga i štiti od mogućih, ne u potpunosti ispravnih kritičkih iskaza.

U prvome poglavlju Jugoistočna granica karolinške arhitekture Vladimir Goss navodi razlog izbora polazišne 800. godine, smatrajući je mogućim početkom predromanike (krunidba franačkoga poglavara Karla za rimskog cara). U tom kontekstu spominje se i zanimljiva anegdota vezana za profesora Milana Preloga (doktorirao je na predromaničkoj arhitekturi Dalmacije), koji je rekao kako „nema europskoga medievista koji nešto vrijedi, a da se nije prije okušao u predromanici“, što zasigurno daje dodatnu čar i pobuđuje snažnije zanimanje za temu. Postavljaju se i pitanja o barbarskoj kulturi i umjetnosti, njihovim gradovima i temama, ali i o neriješenim dvojbama, poput one – postoji li uopće predromanički stil u arhitekturi? U pokušajima definiranja stila i njegovih obilježja, autor iznosi karakteristične kriterije, formirajući natuknice o kojima raspravlja, pokušavajući ih zatim primijeniti na primjerima, no pritom ne očekuje da će se sve formalne karakteristike razdoblja nužno pojaviti na svakoj analiziranoj predromaničkoj građevini. Pozornost privlače jasne i izravno iznesene (te u šest točaka međusobno uspoređene) odlike predromanike i romanike – poput maloga zaključka ili podsjetnika na koji se možemo vratiti tokom iščitavanja knjige. Autor nailazi i na primjere kojima je u daljnjoj evoluciji oblika teško ustvrditi prvenstvo stila – pripadaju li romanici ili gotici – ostavljajući takve dileme neriješenima, ali i poticajnima u procesu budućega promišljanja.

Drugim poglavljem Romanička skulptura kao javni medij uvodno se provlače osobna sjećanja autora kako bi se razjasnilo njegovo zanimanje za tu temu, ali i definirao povod elaboriranim i daljim Gossovim istraživanjima. Osobita je pozornost posvećena majstoru Radovanu, ali i Andriji Buvini, što je potpuno razumljivo s obzirom na njihov jedinstveni prinos hrvatskoj skulpturi toga doba. Jasnom razradom i najmanjih detalja u svrhu boljega razumijevanja teksta autor zalazi i u deskripciju odnosa heretika i Crkve omogućujući time promatranje ikonografskoga programa Buvininih vratnica (izrezbarenih 1214) iz drugoga, novijeg kuta. Inicirana je i rasprava o zvoniku splitske katedrale, izneseni su kratki opisi crkava u St. Gilles-du-Gardu, Vézelayu i Leonu, a autor se dotiče i katedrale u Chartresu te kroz nekoliko rečenica ocrtava razmišljanje svojstveno čovjeku 1100. kada se križari uspoređuju s Mojsijem, Makabejcima, Karlom Velikim pa i sa samim Kristom (kroz književnu figuru metaforičke komparacije). Prema autorovu zaključku, podastrti su svi dokazi za javni karakter romaničke umjetnosti i njezine ekspresivne fasadne skulpture.

Zadnje, možda i najvažnije poglavlje, Pannonia Romanica, uvodno revalorizira ostvarenja u Panoniji demantiranjem mita o potpunom uništavanju kontinentalne romanike provalom Tatara te se u nastavku postavljaju numerirana pitanja o vrijednosti rane hrvatske umjetnosti, načinu prepoznavanja romaničke crkve i njezinih tragova te o čimbenicima koji uvjetuju specifičnost urbanih primjera srednjega vijeka. Goss iznosi komentare o ulozi skulpture i zidnog slikarstva s osvrtom na relevantne primjere.

Pri kraju knjige autor donosi prikaze zvonika, kako hrvatskih tako i stranih, te u zaključku završava važnom porukom kako „moramo naučiti što bolje proučavati, ocijeniti i zaštititi umjetničku baštinu čovječanstva“.

Monografiji je priložen iznimno opširan popis literature i ilustracija, a upravo su grafički predlošci na kvalitetan i funkcionalan način upotpunili tekstualna obrazloženja, osobito predočenjem nacrta pojedinih objekata.

Publikacija već samim naslovom poziva na iščitavanje, a cijeli tekst krasi i osobit stil sama autora (inače i pisca povijesnih romana!), koji često iznosi teze, razmišljanja i činjenice kao odgovore na pitanja postavljena samu sebi, a ponekad i nametnuta u svrhu poticanja drugih na istraživanje još nepoznatih područja srednjovjekovnoga svijeta.