Ferije i festivali

Pišući u prošlom broju Vijenca o pučkim svečanostima – feštama, festama, kirbajima / kirvajima i godovima – navukle su me one i na srodne riječi – festival i ferije – a onda su neka davna sjećanja prokuljala tolikom snagom da ih nisam mogla zaustaviti. Istini za volju, nisam ni htjela. Digla sam sve ustave, jer tko se ne bi rado sjetio tih bezbrižnih mladenačkih dana uz sapore di sale, sapore di mare! I mnogi naši festivali odigravali su se u prvo vrijeme najčešće ljeti. To je bilo i razumljivo. Ljeto je bilo vrijeme (dužih) godišnjih odmora, pa su ljudi s kulturnim potrebama (jer bilo je i takvih), pošto bi namirili tijelo morem i suncem, odvajali večeri i za pokoju kulturnu priredbu. Naime, ljetni su festivali nakon Drugoga svjetskog rata bili smotre opera, drama, baleta i koncerata klasične glazbe. Za divno čudo, gledališta su uvijek bila rasprodana. Ne kažem da je nagrnuo samo domaći svijet: kako glazba ne poznaje granice, tako su i stranci istih kulturnih potreba dolazili na svoje. Danas je mnogo više filmskih festivala, pa na svoje dolaze i filmoljupci, ali i mnogi pomodari, jer gdje je filma, ima i šušura. Da odmah bude jasno: ja nisam nikakva šminkerska festivalska publika. Uvijek sam bila isključivo promatrač(ica) iz najdublje sjene. Taj mi je položaj bio i ostao najdraži. Ne ubrajam se ni među one „uglednike“ i nabiguzice koji su svakom loncu poklopac, pa sam tako bila na otvorenju samo 2–3 izložbe, kad su izlagali naši prijatelji. Ne volim gužvu na tim otvorenjima izložaba, na svečanim projekcijama i sl., jer ono što želim vidjeti bolje se vidi kad snobovske ekipe nema.

Festivali su se, osobito filmski (u sva četiri godišnja doba), dobrano razmahali, istjeravši pritom iz hrvatskoga jezika i jednu njegovu prepoznatljivu kategoriju – pridjeve – jer se od nekog vremena zovu ovako: Zagreb Film Festival (ni pisanje velikih i malih početnih slova nije još svladano, premda se to neznanje već u prvom razredu osnovne škole „honorira(lo)“ jedinicama), Motovun Film Festival, Tabor Film Festival itd., a čini mi se da i dobri stari pulski festival sve slabije odolijeva „ofriškavanju“ u liku Pula Film Festival. To, naravno, ne diktira zločesta Europa, ogrezla u globalizaciji; tomu hrlimo pred rudo mi sami kad to od nas nitko i ne traži. Poznati filmski festival u Berlinu, recimo, ne zove se Berlin Film Festival, kao što se ni glazbeni festival u Firenci nije posramio svojega talijanskog imena (Maggio Musicale Fiorentino) ili Pražské jaro (Praško proljeće) češkoga. Uopće, veliki svjetski glazbeni festivali nisu se baš podanički prostrli pred sveprisutnom globalizacijom (koja mnogima služi kao izgovor za sve i sva), što kod nas znači ustrajanje na američkom (uglavnom razgovornom) stilu, pa mi je drago što su se Dubrovačke ljetne igre, nakon kratkoga intermeca (Dubrovnik Festival / Festival Dubrovnik), vratile imenu koje nose od 1950. godine. Kapa dolje i Splitskom ljetu, Osorskim glazbenim večerima i svim sličnim priredbama koje su zadržale (i) hrvatska imena.

Sama riječ festival (njem. Festival, engl. festival, fr. festival) vuče korijen iz lat. festivalus, što znači svetkovina, svečanost, prvotno velika glazbena svečanost. Danas se značenje proširilo i na druge periodične kulturne priredbe (kazališne i kinematografske) u velikom stilu. Ukratko, danas je to smotra umjetnosti, nerijetko i slavljenje umjetnosti. Naravno da festival mora biti povezan s festama, feštama, jer u svima njima spava lat. pridjev festivus, radostan, veseo; lijep, pristao; srdačan, drag; šaljiv, praznički. Sjetimo se samo kako se ljudi o svečanostima ophode jedni prema drugima srdačno, dobrostivo, ljubazno i kako nastoje biti dragi. Nekoć su se o važnim svetkovinama prekidale sve svađe i sporovi, baš zato da svetkovina ne izgubi svoj izvorni smisao. Ljudi su do općega dobra držali više nego do osobnih razmirica, pa zašto da ja upropastim komu tradicionalno veselje ili da ga tko drugi upropasti meni?! Mudre odluke. I danas tako potrebne – a nema ih.

Mnogi se festivali, već sam rekla, održavaju ljeti, kad većina ljudi ima ferije. Još i danas osjećam žaljenje (1960-ih je, naravno, prevladavao bijes i razočaranost) što mi omamina sestra Fanica (molim, ne čitati „kako se to danas hrvatski uvriježilo“ Fanika, jer da sam htjela takav izgovor, tako bih i napisala), koja je živjela u Splitu, nije htjela ustupiti ni dva metra poda u svojem stanu da na njemu rasprostrem luftmadrac, čime mi je onemogućila posjet Splitskom ljetu (i žuđenoj Aidi na Peristilu). Budući da je izostala tetičina logistika, i omama je ostala tvrda srca i nije me pustila „na te ludorije“, premda sam ja potanko razradila i svoj transfer s Brača (onomad „vaporom“) i kvartir u Splitu. Tako je peristilska Aida prošla bez mene, a ja sam se u Povljima osjećala kao u završnom prizoru te opere – nada mnom se zatvorilo nebo, no barem mi in questa tomba oscura društvo nije pravio naivan, zapravo priglup, vojskovođa Radames, kakvima su mi se onomad na temelju priča hvalisavih vojnika i viceva o milicajcima činili uglavnom svi iz vojno-redarstvenog aparata.

Ferije su u hrvatskom jeziku imenica ženskog roda u množini – i u latinskom, feriae – a prvotno znači praznici, duži odmor. No danas sve više prevladava jednina srednjeg roda (ovo ferije), ja sam na feriju, umjesto na ferijama. U poletno doba socijalističke obnove i izgradnje postojala je organizacija koja je nastojala pomoći srednjoškolcima i studentima (i -kama i -icama) da se bar malo namoče u lijepom plavom Jadranu. Bio je to Ferijalni savez, popularno zvan ferijalac (ljetujem u ferijalcu), a tako su se zvali i njegovi članovi (ferijalac / ferijalka). Imao je nekoliko ferijalnih odmarališta na Jadranu (znam za ono u Puntu na Krku i u Trpnju na Pelješcu), no ja se nisam okoristila uslugama toga saveza (kao ni onoga drugoga, moćnijega SK), jer nisam bila članica nikakvih saveza (osim kratko planinarskoga zbog tarifa u planinarskim domovima). Svoju „masovku“ odslužila sam ljetujući s đačkom kolonijom (do kraja osmogodišnje škole) – Medulin, Baška. Za to nije trebalo nikakvo učlanjenje.

I u njemačkom jeziku rabi se izraz Ferien (uz neke druge) za praznike, školski odmor. U talijanskom to su vacanze (doslovno, vrijeme ispražnjeno od rada; lat. vacuus, prazan, ispražnjen, slobodan; vacare, biti prazan, nepopunjen, vakantan), fr. vacances, a u engleskom (koji također crpi iz latinskoga) vacation, brit. holiday(s). Danas se izraz ferije u značenju školskih praznika rabi samo u hrvatskom i njemačkom, a množinski se oblik zadržao u talijanskom i francuskom. No i u starom Rimu rabili su izraz feriae za dane kada se nisu obavljali javni poslovi, sudske rasprave, za dane počinka, praznike. Imenica Ferien počela se u njemačkom u 17. st. odnositi na sudove, a u 18. st. i na škole. Upravo se taj krak značenja, preuzet iz njemačkoga, ugradio u već spomenute ferijalne kolonije (njem. Ferienkolonie, (Kinder)ferienlager, tal. colonia estiva, fr. colonie de vacances, razgovorno colo, brit. engl. children’s colony, kasnije summer camp), kada u njih idu školska djeca. Zanimljivo je kako su prvi kršćani shvaćali feriae. Oni ih već od Tertulijana (oko 100–oko 220) upotrebljavaju za sve dane u tjednu, „jer svaki dan moraju praznikovati i služiti Bogu“ (J. Šetka). Poslije je u crkvenom jeziku imenica feriae značila sve dane u tjednu, osim nedjelje i blagdana. Tako i danas tal. giorno feriale znači radni dan, dok je fr. jour férié blagdan ili praznik. Međunarodni praznik rada, 1. svibnja / 1. maja, u Italiji je giorno festivo (a ne feriale). Ipak, i kod nas vrlo popularan talijanski kolektivni godišnji odmor u kolovozu – ferragosto – koji nam je često turistička slamka spasa u zadnji čas, izmamljuje na talijanske lokale cedulje s natpisom Chiuso per ferie (Zatvoreno zbog godišnjeg odmora). Vidi se da je došlo do polarizacije: Francuzi slijede rimsko značenje ferija, a Talijani crkveno. Kako bi drukčije i moglo biti kad im u dvorištu sjedi vrhovni katolički poglavar?!