Fem-pop ili malo artizma i premalo aktivizma

Izložba nudi mogući prikaz umjetnosti na granici feminizma i pop-arta

te revidira njihov odnos sa stajališta da je pop-art izvrstan medij za tematiziranje ženskog položaja u društvu

Pop-art je medij, ideologija je feminizam. Ta je teza središnje mjesto izložbe Power Up: ženski pop-art, koja se bavi osnaživanjem pozicije umjetnica u razdoblju 60-ih i 70-ih godina. Motivi, teme i sadržaji izloženih djela jesu potrošačka popularna umjetnost i kultura, svijet znakova, slogana, brendova i ambalaže, promatrani kroz prizmu feminizma. Oscilirajući između apstrakcije i figuracije, visoke i niske umjetnosti, često namjerno naginjući prema kiču, radovi umjetnica u velikoj su većini aspekata podudarni onima muških kolega. To se odnosi i na primijenjeni materijal, stilsku determiniranost ili način produkcije. Izložba osvjetljava utjecaj i važnost umjetnica u inače dominantnom žanru pop-arta, širi definiciju pop-arta i opet ispituje njegovu kritičku percepciju. Ponovno otkriva neke umjetnice i revalorizira njihove pozicije unutar korpusa suvremene umjetnosti, a publiku potiče na revaloriziranje vrijednosti razdoblja 60-ih i 70-ih. Plastika, jake boje, reducirane forme i jasni obrisi najvidljivije su estetske odlike prezentiranih djela. Iako njezin rad nije predstavljen na izložbi, zanimljivo je spomenuti Chryssu – grčku umjetnicu čija se životna situacija lako može promatrati kao simbol čitavoga feminističkog pop-arta. Pravim imenom Chryssa Vardea Mavromichali (djelovala je isključivo pod imenom Chryssa) umjetnica je 1961. imala samostalnu izložbu u Guggenheimu. Do sredine 80-ih imala je određenog uspjeha, no tada je zaboravljena. Slična sudbina zadesila je u većoj ili manjoj mjeri i ostale feminističke pop- umjetnice. Problem je selekcije radova i autorica dakako njihova popartistička ili feministička dosljednost. Iako su se neke od njih feminizmom bavile samo rubno, ta činjenica ne umanjuje njihovu važnost u korpusu rodno angažirana pop-arta.

Evelyn Axell, Ice Cream, 1964.

Neke od devet autorica zastupljenih na izložbi kustosice Angele Stief nisu se bavile isključivo pop-artom, već su uz taj žanr bile vezane u pojedinim razdobljima života i stvaranja. Jedina je strogo pop-art-umjetnica Evelyne Axell. Rođena 1935. jedna je od rijetkih predstavnika pop-arta u Belgiji. Njezini radovi, iako formalno jednostavni, nose vrlo jake karakteristike vremena u kojima su nastali. Axellova je većinu slika naslikala u razdoblju od samo sedam godina – od 1965. do 1972, kada je poginula u prometnoj nesreći. U prethodnom životnom razdoblju – do sredine 60-ih godina, ta se umjetnica bavila glumom, a tada je upoznala Jeana Antoinea, redatelja koji je poslije postao njezin muž. Antoine je snimio film s Axellovom, no na drugi je način bitnije utjecao na njezinu slikarsku karijeru – upoznao ju je s Magritteom. U braku s Antoineom Axellova je imala sina, a druženje s Magritteom rezultiralo je činjenicom da je postala jedna od najvažnijih europskih pop-art-autorica 60-ih godina. U trenutku kad se počela baviti slikarstvom kulturna globalizacija dosegnula je vrhunac. Pop-art je bio u središtu umjetničkih zbivanja – pop-pjesme počele su osvajati top-liste, kokice, hamburgeri i traperice postali su globalno prisutni. Kao što je američka kultura postajala sinonim za globalnu kulturu, tako je i američka umjetnost postala globalni fenomen. Slika Sladoled koja se nalazi na plakatu izložbe Power Up: ženski pop-art, iako nastala vrlo rano, u opusu umjetnice iznimno je važan rad.

Iz postava izložbe

Marisol Escobar i Niki de Saint Phalle vjerojatno su najpoznatije umjetnice izložbe Power Up. Početkom 60-ih na Marisol su jako utjecali Andy Warhol i Roy Lichtenstein – u dva Warholova filma, The Kiss i 13 Most Beautiful Girls, umjetnica se i pojavila, a njezini su radovi iz tog razdoblja ironični, duhoviti i kritični. Niki de Saint Phalle veći je dio karijere stvarala duhovite skulpture u kojima se poigravala kako stereotipima ženskog tijela, tako i relacionirala suvremenu umjetničku praksu prema prethistorijskim prikazima božica plodnosti. Dio radova Niki de Saint Phalle realizirala je s mužem, kinetičkim umjetnikom Jeanom Tinguelyjem, s kojim je dijelila sklonost humoru. Film Daddy zanimljivo je istraživanje odnosa otac – kći, u kojemu kombinira fikciju i realnost. Rad Kiki Koglenik, austrijske umjetnice rođene 1935. Bombs in Love nastao je sredinom Vijetnamskog rata – 1962. Tema mu je tek rubno feministička, usmjeren je poglavito na kritiku militarističke politike.

Biografija Sestre Corite, pravim imenom Frances Elizabeth Kent, vjerojatno je najzanimljivija. Do 1968. bila je u samostanu ženskog reda Sestre bezgrešne djevice Marije, no od početka 60-ih bavi se serigrafijom i sitotiskom. Njezina serigrafija nazvana Power Up imenovala je i čitavu izložbu u bečkom Kunsthalleu. U izvrsnom eseju o umjetnici autorica Glori Simmons duhovito je napomenula da je rad Sestre Corite na granici pop-arta i agitpropa! U nizu devet umjetnica slijedi Njemica Christa Dichgans, koja svakodnevne predmeta transformira u prevelike kič-skulpture. Rosalyn Drexler ispituje granicu popularnosti u radu Marilyn Pursued by Death iz 1967. Promatraču isprva nije jasno tko je muškarac iza Marilyn Monroe, prizor upućuje na lovca ili paparazza. Istina je mnogo jednostavnija – muškarac je zapravo tjelohranitelj koji korača iza glumice. Jann Haworth istaknuta je predstavnica britanskog pop-arta, a njezine Soft Sculptures ironiziraju kako dominantne socijalne prakse 60-ih tako i samu skulpturu kao medij. Dorothy Iannone se u psihodelično erotičnim figurama, donekle poput Niki de Saint Phalle, bavi stereotipnim prikazima ženskog tijela.

Izložba Power Up u mnogočemu je samo podsjetnik na razdoblje umjetnosti 20. stoljeća. Izloženi radovi danas se čine naivni, jednostavni i nedovoljno angažirani, a kustoska koncepcija Angele Stief nije ih ni pokušala kontekstualizirati nekim novijim djelima ili idejama. Ipak – izložba nudi vrlo dobar pregled feminističkog pop-arta ponovno dovodeći u žarište izjavu Dorothy Iannone: „Sljedeći veliki trenutak u povijesti je naš!“ Činjenica da je većina prezentiranih umjetnica i danas u sjeni umjetnika koji su djelovali u istom vremenu ovakve izložbe čini važnima, ma koliko se radovi na prvi pogled činili zastarjeli i naivni. Ratoborne i kritične, autorice na izložbi Power Up zaslužuju izlazak iz drugog plana!