Felinijevski prikaz odrastanja

Bogato životno iskustvo važan je temelj za književno stvaranje jer služi kao izvor nadahnuća, ali i informacija i znanja; u neposrednu kontaktu s ljudima pisac zaviruje u njihove živote i osvješćuje odnose u zajednici te razvija socijalnu osjetljivost, ali i sposobnost uvida u psihologiju pojedinaca. Kratka biografska bilješka s korica knjige otkriva da je šezdesetogodišnji talijanski pisac Erri De Luca u svom životu radio kao zidar, skladištar i vozač kamiona, krećući se između Italije, Francuske i Afrike te da je tijekom rata u bivšoj Jugoslaviji potrebitima dovozio humanitarnu pomoć, a danas radi kao novinar. Iako je njegov opus – koji uz prijevode s brojnih jezika broji pedesetak objavljenih naslova – dosad bio nepoznat hrvatskoj publici, njegov roman Dan prije sreće zorno potvrđuje uvodno iznesenu tezu.

Riječ je o iskričavu romanu prepunu života i ispunjenu brojnim anegdotama, izvor barem dijela kojih je svakako u stvarnim događajima, primjerice kod brojnih opisa gerilskih akcija napuljskih antifašista, koje autor u više navrata poimence predstavlja, odajući počast njihovu herojstvu u borbi protiv Hitlerove armade. Roman je uglavnom dijaloški koncipiran i putem razgovora starca Gaetana i njegova mladog prijatelja čitatelj prati dvije životne priče – starčevu, prepunu pustolovina, putovanja i različitih dogodovština, i onu mladića, koji je na početku životnog puta, ali koji će, kako se čini, biti podjednako bogat kušnjama i stranputicama. Ono što je tu dvojicu inicijalno povezalo jest iskustvo življenja bez roditelja, obojica su naime odrastali kao siročad, a svakodnevnim druženjem postupno su stvorili odnos srodan odnosu sin-otac.

Don Gaetano radi kao kućepazitelj-domar i svojevrstan je homo universalis, renesansni čovjek obdaren brojnim vještinama i znanjima – dio života proveo je u Argentini, za vrijeme rata deaktivirao je neeksplodirane mine i pred nacistima skrivao odbjegloga Židova, vrstan je mehaničar pa je u susjedstvu zadužen za sve vrste popravaka te je i vrlo vješt ribar, ali, unatoč poodmakloj dobi, i ljubavnik. Jasno, kako radnju pratimo iz očišta mladića kojemu je Gaetano zamjena za oca i životni uzor, starčeva je karakterizacija idealizirana, provedena u uvjetno rečeno hagiografskom ključu. Uza sve vještine, Gaetano je s vremenom razvio i sposobnost čitanja misli, što rukopis ipak ne odvodi u smjeru fantastike već je u funkciji dodatne mistifikacije njegova lika, koji se ispostavlja svojevrsnim dobrim duhom Napulja, pokretnim skladištem uspomena i čuvarom sjećanja na njegovu povijest, ljude i događaje. Gaetanovim posredovanjem autor tako, u nizu dojmljivih, felinijevskim humorom i nostalgijom oplemenjenih dionica, odaje počast rodnome gradu, suptilno dočaravajući mirise, boje i dojmove „najužih i najkreštavijih ulica na svijetu“.

Gaetano mladića podučava mehaničarskom zanatu, uči važnim životnim istinama, ističući važnost morala i poštivanje ljudskih sloboda, a čak mu i pomaže u seksualnoj inicijaciji upoznavši ga sa živahnom udovicom. Njih dvojica svakodnevno igraju karte (igra Skopa), a postupno mladićevo napredovanje u igri simbolizira njegovo sazrijevanje. Mladić uz Gaetana spoznaje važnost strpljenja i pomna slušanja sugovornika, a na izletima u prirodu (odlasci u ribarenje, na obližnji otočić i na vulkan) on spoznaje i međusobnu povezanost čovjeka i prirode te važnost zaštite okoliša. Uglavnom, mladić od Gaetana dobiva najbolji zamislivi oblik odgoja, a roman se postupno pretvara u apologiju ljudske individualnosti; pouka svake Gaetanove priče, naime, jest isticanje jedinstvenosti svake osobe i vrijednosti čovjeka kao samostalne jedinke, ali ne u smislu egoizma nego samostalnosti, ljudskih sloboda i humanosti, po principu „čovjek je mjerilo svega“. Istina, edukativnost rukopisa čini se pomalo banalnom i docirajućom, uz možda odveć doslovnu eksplikaciju određenih stajališta i dojam da je roman pisan po narudžbi, za potrebe srednjoškolske lektire. No vijesti kojima nas mediji zasipaju svakodnevno nas podsjećaju da ljudi upravo te osnove morala zanemaruju ako postanu prepreka njihovu osobnom probitku i boljitku.

Što se tiče mladića, njegovu svakodnevicu, razumljivo s obzirom na adolescentsku dob, obilježava zaljubljenost. No njegova je ljubavna priča neostvariva i završava tragedijom, krvavim obračunom nakon kojega mladić mora napustiti Napulj. Otvoren kraj sugerira mogućnost nastavka, koji ćemo također, nadam se, imati priliku čitati u hrvatskom prijevodu.

De Lucino pripovijedanje vrlo je odmjereno, minimalističko, ali unatoč asketskim izražajnim sredstvima rukopis nije anesteziran ni lišen osjećajnosti; autor promišljeno rabi riječi tvoreći prozu škrta, ali snažna, sugestivna i dojmljiva izričaja. Povoljnu dojmu pridonosi i odličan prijevod Vande Mikšić; riječ je o uglavnom dijaloški koncipiranu tekstu u kojemu autor kombinira razgovore u standardu i na dijalektu (ovisno o socijalnom statusu i obrazovnom stupnju govornika), a pri prijevodu dijalektalnog izričaja prepuna duhovitosti i podbadanja sugovornika prevoditeljica je posegnula za splitskom čakavicom, obogativši rukopis dodatnim šarmom.