Falšanje u aleksandrincu

„Velika je sreća što se praizvedba Tartuffeerie dogodila baš splitskoj Drami“, uvjerava nas programska knjižica nove splitske premijere nastale po tekstu Sanje Ivić, a u režiji Gorana Golovka. Kad se na kraju praizvedbe ugasio mlaki, kurtoazni, pljesak onaj dio publike koji je uopće ostao u gledalištu do kraja sigurno nije dijelio sreću Uprave tim tekstom, a još manje samom produkcijom. Jer, Tartuffeerie (ili t.ART.UF!FEERIE, kako se naslov predstave pretenciozno navodi u programu) radikalan je repertoarni promašaj i predstava koja će s repertoara nestati jednako brzo kao što se na njemu i pojavila.

Nenad Srdelić, Filip Radoš i Vicko Bilandžić u prizoru iz predstave

Nakon dva dramska naslova naslijeđena od prethodnog intendanta, ovo je prvi premijerni dramski potez nove v. d. Uprave koji jasno pokazuje da oni koji kazalište vode nemaju pojma u kojem bi smjeru trebala ići splitska Drama. Tartifirija je naime drama kojoj ni Nagrada Marina Držića ne može pomoći u otkrivanju smisla i svrhe, dosadan, nemaštovit i posve papirnat komad koji ima ambicija zvati se komedijom. Priča o glumcima koji pripremaju Moličrevu komediju u jednom kazalištu – i koji pritom i privatno govore u nekakvu lošem aleksandrincu banalnih rima – niz je općih mjesta o životu u kazalištu u kojem nema ni dramskog ni komediografskog elementa. Osim što iritira i samom pomisli da glumci i privatno raspravljaju nekim pojednostavnjenim Moličreovim jezikom, komad ne nudi baš ništa, čak ni kad pri kraju napusti larpurlartizam i navodno počne dvojiti nad sudbinom kazališne umjetnosti u današnjem konzumističkom svijetu. Jer, saznajemo nakon neka dva sata drame u kojoj se ništa ne događa, Uprava hoće zatvoriti kazalište. Paradoksalno, jedino što je ta strašna vijest u publici izazvala jest ironičan komentar: nakon ovakve predstave, nitko ne bi suzu prolio nad zatvaranjem kazališta koje ju je produciralo!

E sad, to poigravanje stihom navodno ima strukturalističku svrhu, pa nakon nekog vremena shvatimo da glumci u stihu govore kad raspravljaju o kazalištu, dok su bliži prozi kad izgovaraju opća mjesta o životu izvan kazališta. No takva strukturalistička ideja nimalo ne pomaže da cijeloj predstavi nađe neki smisao i objasni zbog čega se tako nešto uopće našlo na repertoaru.

Režirajući ovaj komad Goran Golovko potrudio se napraviti ga prije svega vizualno lijepim, u čemu posebne zasluge imaju razigrani kostimi Marije Žarak koji se poigravaju i s Moličreovom epohom kako je tretira kazalište i sa suvremenošću. Marin Gozze scenografiju je začinio kazališnim elementima, prije svega predimenzioniram stolcima iz gledališta, pa su kostimi i scenografija dio predstave koji zna zašto postoji i čime se bavi. Ostale segmente koji bi trebali činiti ozbiljnu kazališnu predstavu nikako ne možemo dokučiti, a prije svega nepoznanicom, bez obzira na iskazanu sreću nove Uprave ovim izborom, ostaje zašto se ovaj tekst našao na repertoaru i o čemu uopće govori?

Kako je upravo Golovko redatelj koji je ranije ove sezone na malu scenu splitskog HNK postavio duhovitu, inovativnu i kazališno kreativnu Perecovu Povišicu, suštu suprotnost t.ART.UF!FEERIE, promašaj se doima još drastičnijim i teže razumljivim.

Dojam je da se Golovko posvetio vanjskim elementima, uključujući i naglašenu koreografiju, kako bi pokrio potpunu unutarnju ispraznost nepostojeće drame. Glumci su se u takvu kontekstu našli na vjetrometini papirnatih karaktera, nepostojeće radnje i ubitačnog falš-aleksandrinca. Iz toga se rodilo nekakvo recitiranje, koje nije bilo uvijek razumljivo, a kako iza svih tih riječi ne stoji nikakav smisao ili dramska radnja koja bi nečemu vodila, sve se skupa pretvorilo u noćnu moru otužne produkcije koja ne zna ni komu je namijenjena ni zašto se tu našla. Glumce se onda može tek nabrojiti, bez obzira što se svaki od njih individualno dovijao kako naći smisao u drami koja ga nema i stvoriti karakter koji bi bio više od papira i imao neke unutarnje razloge djelovanja. Dakle, glumili su: Goran Marković, Ksenija Prohaska, Robert Kurbaša, Filip Radoš, Nenad Srdelić, Arijana Čulina, Anastasija Jankovska, Vicko Bilandžić, Tajana Jovanović, Nikola Ivošević, Marko Petrić, Josip Zovko, Bruna Bebić i Nives Ivanković. Što su i zašto glumili, pitanje je na koje je teško naći suvisao odgovor, pa je otužno bilo gledati ansambl za koji je očito da bi mogao odigrati nešto kvalitetno ili duhovito, nešto što bi se uopće dalo gledati, kako luta besmislom ove produkcije.

Ovako iza svega ostaje zijevanje, niz neodgovorenih pitanja, publika koja razmišlja kako što prije napustiti kazalište i sreća Uprave koja u programskoj knjižici ekskluzivno otkriva kako je duša svakoga kazališta – repertoar. E pa splitski bi se HNK nakon t.ART.UF!FEERIE morao dobro zamisliti nad svojom dušom!