Eseji s mudima

Duda kao malotko u našoj kulturi ruši mitove, mitologije i mitomane, piše o „priznavanju razlika i njihovu potiranju“, ironizira, parodira i ismijava veličine, prokazuje ulizice i čankolisce, političke i kulturne, osobito kulturne koji političkima pomažu i tako što prečesto štite pajdašiju umjesto inventivnosti, kreativnosti, kvalitete i znanja

Imati stav, precizno artikuliran, kritičan, bez navijanja, u nas je rijetka pojava. Rijetka je čak i kao mogućnost. Jer u nas se smatra uljudnošću i građanskim odgojem ne zamjeriti se nikomu, ničim nikoga ne uvrijediti, čak ni činjenicama koje ukazuju na uzroke i posljedice svega lošega što nam se događa. Ipak i takvoj revnosti promakne poneka iznimka kakva je knjiga eseja Deana Dude, Hrvatski književni bajkomat, koja je prošle godine dobila nagradu Zvane Črnja, za najbolju knjigu eseja.

U sakupljenim tekstovima pisanim posljednjih deset godina Duda se bavi često svjesno prešućivanim i „zabranjenim” temama; rastvara, analizira i razlaže našu učmalu književnu, kulturnu i životnu svakidašnjicu, ukazuje na negativnosti koje i kada su sitne proizvode krupne posljedice. Apostrofira medije i književnost kao proizvođače kaosa, lošeg ukusa, upitnih kriterija, ne samo u kulturi nego i društvu. Kao malotko u našoj stvarnosti koja traje – itekako umorna od kaotičnosti, podaništva i sluganstva prema jačemu, a represivnosti prema slabijemu, prepuna virtualiteta, konstrukcija, zavođenja i laži – Duda traži i pronalazi uzroke stanju osiromašene kulture iznurene teletabičnim, GMO-ukusom, mentalnom tiranijom, trendovskom opsjednutošću, kriterijima bez kriterija, koji se sve više svode na liberalnu isključivost, hedonizam i manipulaciju. Secira mentalitet hrvatskog društva, zaljubljena u svoje kulturne navike i gotovo kastinski organizirana, rastvara modele koji se ni pod koju cijenu ne žele odreći svoje koterijske, klanovske, generacijske, cehovske, zavičajne i ine narcisoidnosti. Narcisoidnosti koja se divi svemu što je „moje“, a zgraža nad svime što dolazi odakle se ne očekuje ili ne smije očekivati, jer tamo su oni koji nisu „naši i mi, uzori i modernost“ i njih se mora prokazati, odstraniti, eliminirati, istrijebiti kako se trijebi kukolj od sjemena.

Naličje našega književnog lica

Svrstani u četiri cjeline; Sluškinja u novom ruhu, Potrošačka zajebnica, O miševima i ljudima i Moj dom i zavičaj, najbrojniji su ogledi o književnim temama i književnosti, o čemu piše bez straha da se komu ne zamjeri, iscrpno i duhovito, cinično i ironično, a opet jednostavno i malokomu nerazumljivo. Teško da je ikomu nerazumljiva rečenica: „Dakle, izdanje je pouzdano u svojoj promašenosti“, napisana u povodu izdanja Djela Miroslava Krleže (Naklada Ljevak, MH i HAZU, Zagreb 2000) koje su uredili Velimir Visković i Vlaho Bogišić.

Duda ni po čemu nije jedan od naših uvaženih štrebera i kompilatora koji svoje originalne ideje prepisuju od stranih uzora, iz teksta u tekst, mijenjajući samo raspored teksta – ono što je naprijed stavi se otraga, u sredinu ili obratno – nego ukazuje na hrvatske književne recepture koje su često protežirane, nametnute i prihvaćene ne samo kao velika vrijednost, nego i kao konačni sud. Ima stav i kriterije, o svemu. Ne podnosi neznanje, glupost, malograđanštinu, laž, ništa iza čega stoji Ništa.

Njegov ideal književnosti ne pati od medijske eksponiranosti, stoga poput kirurškog skalpela probija čir hrvatskih književnih zabluda koje se često vješto kamuflirane frazama, pomodnošću, institucijama, nagradama, titulama, profesurama... Književnost ne shvaća kao područje lišeno svake stvarnosti i eskluziviteta, pa njegova kritika hrvatskoga književnog bajkomata nije tek elitističko i stručno razglabanje ili blebetanje o kompetencijama, nego je ozbiljno, promišljeno i utemeljeno sagledavanje uloge i funkcije književnosti u vremenu i prostoru njezina života.

Iako postavlja načelno pitanje „ je li procvala književnost ili se razmahala književna industrija?“, Duda ne dvoji, jer mu je više nego razvidno da tu dvojbu proizvodi medijska manipulacija, odnosno „veliki cirkuski simulakrum prožet svim vrstama sveopćeg relativizma s transparentnim financijskim učinkom“. Zato će itekako argumentirano i točno zaključiti da “sveopća upregnutost književnosti u medijsko-estradni interesni jaram proizvodi dvije ključne posljedice. S jedne strane vodi mentalnoj provincijalizaciji jer se u dogovoreni i zapišani prostor ne pušta gotovo ništa što ne pripada sistemu, a s druge sužava definiciju književnosti na njezinu dominantnu medijsku formu, prepuštajući tako životno važan kulturni kapital posvemašnjoj kontroli.“

Svjestan je da su neupitni i rigidni kriteriji prisilili književnost na mjesto „koje joj je vladajući mehanizam proizvodnje svijeta dodijelio“, zbog čega se uspostavila nova hijerarhija koja nije vrijednosna ili, kako piše, „dogodila se estradizacija književnosti kao stanje duha, medija i novčanika koje nužno pretpostavlja mentalnu otupjelost, pretpostavlja nekritičku konzumaciju...“ Zbog „književne industrije“ književnost se svodi „na potrošačku psihoterapiju“, a tako „pripotomljena književnost definitvno će zadobiti status papučarske, cool, lajfstajl institucijice“.

Duda se ne ustručava identificirati kaverne hrvatske književne kaljuže, matoševskom strašću dijagnosticira njezine bolesti. Ne boji se, poput mnogih, otkriti glavne uzroke trivijalizacije i banalizacije književnosti, ne suzdržava se niti kalkulira, za razliku od instrumentalizirane većine, ukazati na pogubnost lošeg ukusa kojemu začetak prepoznaje i u fakovskoj, tzv. stvarnosnoj, epehaovskoj manipulaciji kriterijima, u bratiji koju predvodi nekolicina kadija, istodobno tužitelja i presuditelja.

Sveopćoj estradizaciji pridonosi, upozorava Duda, i „slatka nekonfliktnost razgovora o recentnoj književnosti“, koja „podsjeća tek na isplativo zborsko pjevanje o novim imenima“, zbog čega je književnost „posve prepuštena medijskoj sapunici kojom dominiraju mjehurići estradne sociologije ekspertnih timova, mondena sociopatija i hobističko opinionmejkerstvo enološkog usmjerenja“.

Premda je najbolji u svojem dvorištu, u književnosti, kojoj poznaje lice, vidi naličje i naslućuje dosege, ne može mu se zanijekati ni dobro oko i instinkt kada piše o kulturološkim fenomenima, kulturnim metaforama i sitnicama koje su često tek mikroskopski uočljive. Osobito je senzibiliziran na kulturu i općenite kulturne probleme „hladnopogonske kulture“. O politici u kulturi misli ponajprije kao o području polarizacije pa će napisati da: „Umjesto kulturne politike ideološkog isključivanja, koja, naravno, sputava temeljne nacionalne interese u kulturi, zaživio je model uključivanja suprotstavljenih opcija.“

Tekst Umukla kultura vrsna je analiza kulturnog stanja, kulture koja „radi u korist vlastite štete“, koja „zdušno prozvodi svoju društvenu nevažnost“, koja je „lišena velikih tema i problema“, koja „jednostavno traje, resorno organizirana tako da se ne vidi i ne čuje. Svaki kotačić u pogonu oplemenio je prazninu vlastitim doprinosom. Kulturni pogon se povukao na relativno udoban rub, suočen s dubokim uvidom da buka koju bi mogao proizvesti više nije dobrodošla, jer se uspjeh po najnovijem mjeri nevidljivošću i tihim glasom.“ Na djelu je, očevidno, „novi odnos snaga, neko novo stanje“, na djelu je „činovnička kultura, kultura bez muda“, koju je vlast poticala, a osobito odgovorni u kulturi, ustrajavajući na proizvodnji „nekonfliktne jednodušnosti“.

Sve to, sav taj kaos – književni, kulturni i društveni – posljedica je iz javnosti gotovo izgnane kritike. Osobito književne, od koje je čak i postojeća problematična, „glupa i nelogična, teorijski nepotkovana, malo ili nikako razumije teorijske finese“, prepuna narcisoidnosti. Zaključuje da je „kritičnost suspendirana“, da nema „kritičke pismenosti“ te da uz „kritiku neobjektivnih medija“ ne postoji književna kritika kojoj ne bi bilo važno „lijevo-desno blebetanje koje bi se zbog rasne, nacionalne, naraštajne ili ideološke čistoće moglo odmah diskvalificirati“.

Uz mnoštvo lucidnih i argumentiranih eseja ima među Dudinim tekstovima i retoričkog iživljavanja, samoljubiva razmetanja, nategnutih zaključaka, pa i isključivosti koja se poput desničarske petrificira u obliku žala za nekim boljim prošlim vremenima, koja se unutar lijevog svjetonazora još ne podrazumijeva i ne prihvaća kao konzervatizam. Naprosto i stoga jer su u nas umrle i propale lijeve ideje još i zauvijek avangardne, a ne lijevo konzervativne.

Istina o književnoj laži

Unatoč svemu, Duda kao malotko u našoj kulturi ruši mitove, mitologije i mitomane, piše o „priznavanju razlika i njihovu potiranju“, ironizira, parodira i ismijava veličine, prokazuje ulizice i čankolisce, političke i kulturne, osobito kulturne koji političkima pomažu i tako što prečesto štite pajdašiju umjesto inventivnosti, kreativnosti, kvalitete i znanja. Imajući dobar osjećaj ili kako bi to pomodni Hrvati napisali timing, parafrazira i neke stare svetinje dajući im novi smisao u instaliranoj industriji kulturne laži i „nekonfliktne jednodušnosti“ pa će, sjećajući se komunističko-socijalističke, titovske općenarodne obrane i doktrine o naoružanom narodu, sarkastično napisati da današnja književnost počiva „na načelima doktrine o narodu naoružanom knjigom koji kupuje kao da će sutra izbiti rat, a čita kao da će vječno biti mir“.

Knjigom Hrvatski književni bajkomat Duda je u najboljoj matoševsko-krležijanskoj maniri protresao našu književnu laž i njezinu temu – stvarnost, pokazavši da se o tome ima itekako što napisati ako autor zna o čemu i zašto piše, ako piše bez fige u džepu i bez karijerne računice.