Erotika i politika na pozornici

Kako je pojam art déco povezan sa svjetskom izložbom u Parizu 1925, u naslovu koje je, Exposition Internationale des Arts Décoratifs et Industriels Modernes, i sadržan naziv toga umjetničkoga pokreta ili fenomena što ga Viktor Žmegač određuje kao „derivat secesije u doba automobila i zrakoplova, modernih plesnih dvorana, jazza i modnih revija“, i kako su u konkurenciji petnaest tisuća izlagača iz cijeloga svijeta Grand Prix dobili Ivan Meštrović, za mauzolej obitelji Račić 1921. u Cavtatu, i Ljubo Babić, za scenografski rad, smjerokaz o kazalištu između dvaju svjetskih ratova okreće se analizi kazališne likovnosti. Pokretač tadašnjega kulturnoga života i promotor Appijina modernističkoga scenskoga prostora, Babić interdisciplinarnim djelovanjem, „izazovnim eklekticizmom“ ulazi u moguće artdekoovsko okruženje. Već kao dječak opremajući školske predstave, u Münchenu studira i slikarstvo i scenografiju i anatomiju na Medicinskome fakultetu. Lada Bošnjak Velagić izdvaja Babićeva scenografska rješenja za Gavelline predstave Na tri kralja, Vučjak i Michelangelo Buonarotti: „Utjelovljujući metaforu o usponu na vlast preko tuđih žrtava, Babić konstruira piramidu uz koju se vlast uspinje zlokobnim serpentinama, gazeći preko tuđih grobova. Predstava je obilovala neviđenim i neslućenim rješenjima, a iznimna glumačka postava, ekspresionistička scena i kostimi stiliziranih linija i sažete palete jake simbolike uvrštavaju izvedbu Rikarda III iz 1923. godine među naše najbolje kazališne interpretacije Williama Shakespearea.“

Osim Sergija Glumca u kontekstu artdekoovske scenografije nezaobilazan je i Marijan Trepše. Prvi se put pojavljuje 1925. u HNK-u u Zagrebu, kad osim Appijinih djeluju i Craigove i Reinhardtove zamisli o prostoru. Pod utjecajem ruske ilustratorske škole, Djagiljevljeve kazališne skupine Mir Iskusstva, Balletes Russes u Parizu, Leona Baksta i secesije, u fantastičnom okviru Trepšinih scenografija prevladavaju žarke boje. U Parizu 1920. gleda Stravinskoga, Pulcinellu u Picassovoj scenografiji. Izrađuje scenografije u dekorativnu, slikarskom stilu. Realističke elemente pojačava folklornima, što se kao znak pojavljuju i na izložbi u Muzeju za umjetnost i obrt. Trepše, predstavljen i na toj, aktualnoj izložbi, Art déco i umjetnost u Hrvatskoj između dva rata u Zagrebu (kazališni dio atraktivno je osmislila Ana Lederer), modernistički rukopis, uz utjecaj Neue Sachlichkeit, pokazuje 1928. u scenografiji Křenekove opere Johnny svira, samo godinu nakon praizvedbe u Leipzigu; artdekoovski element vidi se i u opernom spoju tradicije i jazza.

Sergije Glumac, nacrt scenografije za dramu Rotonda

Zagrebačka izložba priziva i cenzure hrvatskoga glumišta i kabaretni oblik kazališne umjetnosti. Početkom dvadesetih godina Zagreb s više od stotinu tisuća stanovnika doživljuje ključne političke promjene. Datum premijere Krležine Galicije podudara se s danom Obznane, pa je izvedba sat vremena prije početka zabranjena, i to telefonski, samo nekoliko mjeseci nakon što je Krleži zabranjen i Plamen, koji je grafički osmislio upravo Babić, vjerojatno nadahnuće za lik melankoličnoga slikara u Povratku Filipa Latinovicza. Kazalište te večeri zatvara vrata, radnici se krvavo sukobljuju s policijom, u svibnju 1921. za upravitelja je imenovan Julije Benešić, direktor Drame postaje Gavella, a Opere skladatelj Petar Konjević. Od 1921. do 1926. u HNK-u se mogu vidjeti i novoangažirani članovi Josip Maričić, Tito Strozzi, Mila Popović, izvode se Shakespeareove, Strindbergove, Shawove, Tucićeve, Donadinijeve drame.

Aleksandar Binički, član Opere, redatelj i tenor-buffo, i Irma Polak, ljubimica zagrebačke operne i operetne publike, u rujnu 1920. pišu molbu za osnivanje Pick-bar kabareta na Jelačićevu trgu, koji počinje djelovati sa samo glazbenim točkama. Prema pisanju Igora Mrduljaša u knjizi Zagrebački kabaret posjetitelji su zagrebačkih međuratnih kabareta pripadnici nižega i srednjega sloja građanstva, a najviše vole komedije i operete. Klub-Kabaret službeno je otvoren 1921. u polukatu Ilice 11, u kavani Klub, glavni je glumac i redatelj bio Ivo Badalić, u sjeni je bio Alfred Grünhut, predstave su se održavale svakoga dana s početkom između 21.30 i 22, kako bi glumci mogli stići iz HNK-a nakon predstava u dvoranu s dvadesetak okruglih stolova sa svjetiljkama, bez naplate ulaznica. Zahvaljujući postojanju tvornice gramofonskih ploča Edison Bell Penkala kabaretne su predstave fonografski zapisane i spašene od zaborava. Godine 1922. u Zagrebu je, u Novoj Pivani u Draškovićevoj 24, otvoren i Kabaret Grabancijaš. Pozornicu uređuje Sava Šumanović, kubistički slikar i Gavellin scenograf, pred odlazak u Pariz. U kabaretu su djelovali Gavella, Strozzi, Maričić, Tkalec, Julijeta Kučera..., preuzimajući spoj erotike i politike iz tad već četrdesetogodišnjega svjetskoga kabareta. U Zagrebu su ranih dvadesetih bili istaknuti i Kabaret Kasino, na Tuškancu, u Streljani, u ljetnim mjesecima, i Music-Hall u Nikolićevoj ulici 7 (dvorana Istra Zagrebačkoga kazališta mladih), s više od tisuću sjedalica za stolovima u ložama i parketu, u koji dolazi mnogobrojna publika. U teškim vremenima otvara se Kabaret Excelsior u restoranu u Gajevoj ulici 9, u kojem se izvode „male šaljive predstave sa i bez glazbe uz sudjelovanje domaćih sila“. Potkraj dvadesetih kabareti se u Zagrebu gase.

U Americi u to vrijeme, kad je Ljubo Babić 1926. pozvan na međunarodnu scenografsku izložbu u New York, nastaju pučka i avangardna kazališta; minstrel, derivat komedije dell’ arte, varijetetski je spoj satirične i političke revije. Otvaranje malih nekomercijalnih kazališta, od Santa Barbare u Kaliforniji do New Yorka, od Provincetown Players u Greenwich Village, u umjetničkoj četvrti, do pretplatničkoga kazališta Guild Theatre koje omogućuje barem trinaest tjedana repriza svakoga djela, publici na uvid nudi nova europska dostignuća, od Shawa do Pirandella, prema D’ Amicovim riječima, ali i otkriće novih američkih pisaca, Eugenea O’Neilla. Žudnja pod brijestovima iz 1924. kao da nagovješćuje pariško otkriće art décoa 1925. Babićev akvarelirani crtež Ilica 1928. s crnim zastavama u ispražnjenoj ulici kojom kruže samo naoružani vojnici podsjeća na dan sprovoda ubijenoga političkoga vođe Stjepana Radića, ali i upisuje okvire hrvatskoga i svjetskoga kazališta. „Sve se oko mene raspadalo. Jama je bivala sve dublja.”

Takvo stanje ipak ukrašavaju glumice, koje prate svjetski razvoj filmskih diva. Marija Ružička-Strozzi uživa status zvijezde. Prva je hrvatska glumica kojoj je još za života, 1932, postavljeno poprsje u HNK-u i napisana jedna od prvih glumačkih monografija, Spomen-spis Antonije Kassowitz-Cvijić, 1928. August Šenoa o njoj zapisuje da shvaća zadaću glumice „ne kao zanat, kao puko sredstvo da se prehraniš, već kao put do hrama umjetnosti“. Upravo taj put omogućuje nam snažno osmišljena i zapamtljivo postavljena izložba u Zagrebu, koja prikazuje vrijeme kad današnja središnja nacionalna kazališna kuća četiri puta mijenja ime, izložba koja zacrtava i put za nova znanstvena i umjetnička istraživanja artdekoovske umjetnosti. Umjetnosti za koju smo još nedavno mislili da u Hrvatskoj ne postoji.