Drugi genij iz Figueresa

Iako sasvim zaogrnut Dalíjevim imenom, katalonski gradić Figueres može se podičiti izuzetnim, no zapostavljenim izumiteljem Monturiolom, čije su „miroljubive” podmornice tehnički utrle put onim stotinjak godina mlađima

Kad našim ljudima spomenete Barcelonu, zacijelo će većina prvo pomisliti na poznati nogometni klub. Svaka čast i respektabilnom košarkaškom klubu, no nogomet ipak prednjači. Što da krijem – i ja volim pogledati prijenose dobrih nogometnih utakmica, pa premda ni jednu nisam odgledala uživo na nekom stadionu, legendarni barcelonski Camp Nou (Novo igralište), čak i muzej toga kluba, pomno sam razgledala.

Ranjeni Ictineo II u staroj barcelonskoj luci

Oni „kulturni(ji)“ reći će možda Gaudí, no svakako će (nepravedno) preskočiti Lluísa Domčnecha. U ovom napisu neću se baviti znamenitostima koje su već opisane bezbroj puta. Da Hrvatska ima više sluha za svoje pjesnike, pa da se, recimo, sjetila Janka Polića Kamova (umro je u Barceloni 1910. u staroj bolnici koja je bila u istoj ulici u kojoj sam i ja stanovala, a živio je u prvoj paralelnoj ulici, u kojoj danas žive uglavnom Indijci, Pakistanci i Arapi) i odlučila mu postaviti spomen-ploču, otkrila bih vam i te adrese. No budući da joj takvo što nije palo na pamet (pa ni o „okrugloj“ godišnjici smrti), neka sve ostane na novinarskoj formuli: podaci poznati autorici. Kako putovanja najčešće pamtim po ljudima, tako ću i ovim tekstom nastojati bar malo približiti jednoga katalonskoga genija hrvatskoj publici, jer je i on uvelike zaslužan za moj produbljeni doživljaj Katalonije.

Poznato je da horde turista sa svih strana svijeta hrle u Figueres cijele godine. Kao što pohode i Sikstinsku kapelu. Nema sezonalnosti. Naravno, mamac za posjet Figueresu jest muzej (službeno: muzej teatar) Salvadora Dalíja, genijalnoga slikara, koji je bio i štošta drugo, između ostaloga kipar i oblikovatelj nakita, pa i crkvenih predmeta – raspela, kaleža i sl. Ekscentrični Dalí (1904–1989), s nipošto zanemarivom Galom, svojim je građanskim ponašanjem još za života postao miljenik mondenih krugova, pa interes za njega (barem kad se čovjek nađe na tlu Španjolske, a posebno u Kataloniji) ne jenjava. Tako smo se muž i ja u smiraj ljeta 2010. uputili u Barcelonu, no put u vlastitoj režiji obuhvatio je i dobar dio Katalonije. Pripreme za putovanje obično traju mnogo duže od samoga putovanja – naravno, pritom ne mislim na pakiranje prnja, jer mi za to ne treba više od pola sata. Obuhvaćaju špartanje po vodičima, leksikonima, enciklopedijama, specijaliziranim knjigama s raznim područja, a od nekoga vremena polako puzamo i po e-mrežama (koje nam, nažalost, podastiru svu silu pogrešnih i neprovjerenih podataka). Takvi i nismo baš najugodniji turisti, jer se (bez lažne skromnosti) često događa da znamo više od (mlađahnih) vodiča (domaćih i stranih). Ako mi tko usred Pariza Bizeta izgovori Bizet (ovako kako piše), što mi taj može reći o francuskoj operi, a o njegovoj Carmen (koju na hrvatskom znam napamet) da i ne govorimo. Tako je bilo i s Figueresom.

Poveri diavoli stranieri

Najprije valja razjasniti možebitni jezični nesporazumak. Naime, taj grad na sjeveru Katalonije blizu francuske granice piše se dvojako, kako se i inače danas pišu svi službeni natpisi u Kataloniji – na katalonskom i na španjolskom jeziku. Figueres je katalonski oblik imena toga grada, a Figueras španjolski. Katalonci su i inače loše prošli sa svojim imenima. Tako sam bila iskreno iznenađena kad sam u Palači katalonske glazbe vidjela poprsje svjetski poznatoga violončelista Casalsa. Namjerno mu još ne pišem ime, jer će se otkriti da ga cijeli svijet zna kao Pabla Casalsa, pod imenom koje nije bilo njegovo. Ovdje je na pločici ispod biste pisalo Pau Casals. Pau? Da, to je katalonski oblik toga imena (Casals je bio Katalonac), no frankistička Španjolska sve je „prekrstila“ na kastiljski španjolski. Trener današnje Barcelone zove se Josep Guardiola, i ne pada mu na pamet da se prometne u Josea. Postupak „prekrštavanja“ zvuči i nama tako poznato (sjetimo se samo talijanske okupacije Istre).

Girona, grad na putu prema Figueresu, kao da je bila tek odskočna daska. Žao bi mi bilo da smo je preskočili. Stigli smo na prvu jutarnju kavu, iznenadivši još usporene vlasnike i poslužitelje u jednom obiteljskom kafiću (bolje: zdravljaku). Nenavikli na najezdu turista tako rano (sve što se vrti oko 9 ujutro njima je još zora), starija gospođa (i sama poslužujući usporeno) požurivala je svoga još starijega (i sporijega) muža da s oka s boka stvori neke tipične slastice, kako bi gosti mogli štogod staviti u kljun, a što je bolje od njihovih vidno reklamiranih specijaliteta?! Podvorba me podsjetila na negdašnje praške „cukrarne“, u kojima su mahom islužene penzionerke ostvarivale „dodatak na mirovinu“. I bile su, dakako, spore i nespretne – kakve već mogu biti dvorkinje sa 70-ak godina na leđima. No ugođaj je bio starinski, domaći, opuštajući. Rijeka Onyar oko grada s mostovima i kućama što izranjaju iz nje stvarala je ugođaj Venecije u malom. Valjda su zbog vode koja ih okružuje za gradskoga patrona i odabrali Narcisa (spomendan mu je 29. X, što u Hrvata pobuđuje neke druge konotacije) – da kao i davni mu imenjak može do mile volje gledati svoj lik u vodi. Malo se šalim (na putovanju neće nitko zamjeriti).

Ictineo I poput velikoga bucnja u Pomorskom muzeju

Približavajući se Figueresu, sve su misli bile upućene velikom Dalíju. U rijetkim trenucima šutnje u autobusu uspjeli smo pitati vodiča – gotovo svetogrdno, jer Dalí apsorbira cijeli Figueres – može li nam reći gdje je u tom gradu spomenik jednom drugom zaslužnom čovjeku, Narcisu Monturiolu. Nije znao. Nije znao ni da ima neki spomenik – o tome smo ga riječju i slikom poučili mi, poveri diavoli stranieri, na povratku u Barcelonu. A budući da ćete toga pionira u gradnji podmornica (kao i neke druge istaknute Katalonce, opet ću spomenuti izvanrednoga arhitekta Lluísa Domčnecha) uzalud tražiti i u recentnim djelima hrvatske enciklopedistike, kakvo je npr. Hrvatski opći leksikon (Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 1996) ili Opća i nacionalna enciklopedija u 20 knjiga (PRO LEKSIS i Večernji list, Zagreb, 2007), gdje o Monturiolu nema ni spomena, evo barem riječ-dvije o njemu u ovom mojem utočištu za zaboravljene (i riječi i ljude).

Preuranjene ideje, preuranjen zaborav

Narcis Monturiol rođen je 28. rujna 1819. u Figueresu. Otac mu je bio bačvar – podatak nije nevažan s obzirom na ponašanje drva u vodi, čega će se Monturiol kasnije zacijelo sjetiti. Životopis mu je, danas volimo tako reći, živopisno američki. Diplomirao je pravo, no nikada se njime nije bavio niti je imao namjeru otvoriti odvjetničku kancelariju. U nemirnim vremenima oko 1840. taj se jednako nemiran duh (no nipošto ekstravagantan, poput njegova mlađeg sugrađanina) priključivao raznim ustaničkim skupinama, što mu je priskrbilo i zatvor i progon, ali mu nije pokolebalo duh. Izučio je i razne zanate, između ostalih slovoslagarski i tiskarski, te je pomagao u uređivanju prvih komunističkih glasila u Španjolskoj (La madre de familia i La fratternidad, 1847/1848). Bavio se i prevođenjem. Promatrajući život siromašnih ribara i, osobito, koraljara u gradiću svojega progonstva – a bio je to Cadaques, koji se i opet povezuje s Dalíjem, a o Monturiolu nema ni riječi – Monturiol razmišlja o tome što bi tim ljudima učinilo život sigurnijim i tako se rađa ideja o podmornici, i to u komercijalne (ne vojne!) svrhe. Godine 1859. njegova je drvena podmornica Ictineo I (izrađena od maslinova i hrastova drva) porinuta u more u Barceloni upravo u rujnu, mjesecu kad smo i mi bili na „mjestu zločina“. Doduše, nije to bila prva podmornica u povijesti (ona njemačkoga konstruktora Wilhelma Bauera plovila je već od 1851. godine), no ova Monturiolova bila je namijenjena berbi koralja i sigurnijem životu samih koraljara. Od 1859. do 1864. zaronila je u ovom istom barcelonskom akvatoriju, što smo ga i mi gledali s Montjuica, 60-ak puta. Postizala je dubinu od 20 m, a mogla je ostati pod vodom do dva sata.

Nenametljiv spomenik genijalnom Monturiolu u rodnom Figueresu

Monturiol se nije bavio samo praksom nego i pisanjem o teoriji podvodne navigacije. No ja neću pisati o konstrukcijskim odlikama tih podmornica, jer to ne znam niti se u brodogradnju razumijem – dok sam gledala replike njegovih podmornica Ictineo I i Ictineo II, nisam shvaćala ni mnogo običnije stvari, npr. kako su se iz njih pružale ruke prema koraljima, no nekako očito jesu. Monturiolovu prvu drvenu podmornicu pokretala su četiri člana posade, a jedan je kormilario. Konstruktor je riješio uglavnom sve – dubinu, pogon, dovod zraka – no jedno nije uspio riješiti: brzinu. Koliko god za svoj izum zainteresirao mnoge (španjolsku kraljicu, španjolske kolonije, privatne mecene) i skupio veliku svotu novca, tako da je u svoju drugu podmornicu ugradio i parni stroj, nedovoljna brzina ostala je i dalje nepremostiva zapreka. Vidjevši da se novac (pozamašan; danas bi to vrijedilo oko 3 milijuna eura) brzo topi, Monturiol je 1868. prekinuo eksperimentiranje s podmornicama. Snašla ih je sudbina svih genijalnih, no preuranjenih, ideja. Podmornice su prodane, s njih su skinuti svi uređaji i oprema koji su se još mogli upotrijebiti, a ostatak je završio na otpadu. Sam Monturiol, kao nemiran duh, okrenuo se političkoj karijeri, postavši jedan od vođa Demokratske stranke. Bio je i među prvim borcima za prava žena. No polet kojim je gradio svoje podmornice (odbio je pomoć španjolske mornarice, koja bi na njih instalirala vojnu opremu) ipak ga je napustio, a s njim i prijatelji, pa je iscrpljen i zaboravljen umro, zapravo nerazjašnjeno poginuo, 1885. Nešto više od sto godina nakon toga Španjolska je pošta (a Monturiol je do siječnja 1874. bio i direktor Nacionalne tiskare poštanskih maraka) izdala 1987. poštansku marku s njegovim likom. No mi već i za tu godinu kažemo da je „davna“. Sudbina koja je snašla Monturiola prije je za takve genije pravilo nego iznimka. Ni naš Nikola Tesla nije prošao bolje. Obojica su započela nešto što će iskoristiti tek daleka neka pokoljenja. Monturiolov anaerobni pogon podmornice iskorišten je tek 1940. na jednom tipu njemačkih podmornica, a sredinom 20. st. primijenjen je na američkoj podmornici Nautilus na nuklearni pogon.

Ictineo II s flasterom na nosu

Okvirno smo s nekim znanjem o Monturiolu došli u Barcelonu. Detalje sam upotpunila kasnije. No još u Zagrebu, prije puta, zarekli smo se da ćemo potražiti njegove drvene podmornice u Barceloni, gradu ispred kojega su nekoć plovile. Gledajući jednu od njegovih podmornica na tratini iznad stare barcelonske luke (to je „vitkiji“ Ictineo II), nekako sam se sažalila nad njom. Bila je u sramotno lošem stanju. Preko „nosa“ imala je neuredno nalijepljen neki plavi flaster, drveni trup joj je na više mjesta bio oštećen. Druga, Ictineo I u dvorištu Pomorskoga muzeja, bila je u boljem stanju. Podsjetila me na golemoga bucnja (a i ictineo potječe od grč. ichthýs, riba), čudnu ribu koju su ne tako davno naši ribari uhvatili, pokazali na televiziji i pustili natrag u more. Monturiolov „bucanj“ neće nikamo iz dvorišta. Možeš ga satima promatrati iz hladovine muzejskoga kafića. I neće ti biti ništa jasnije kako su to iz njega koraljari lovili koralje.

U priču i opet uskače Figueres kao alfa (početak) i omega (kraj). Nagledavši se Monturiolovih drvenih podmornica u Barceloni, htjeli smo vidjeti kako se (i je li se) rodni grad odužio ovom genijalnom kontruktoru. Vodič nam o tome nije znao reći ništa (sreća što nas je, kao grupu, barem preko reda ugurao u Dalíjev muzej). Zato je i ostalo dovoljno vremena da Monturiola u njegovu gradu potražimo sami. I našli smo ga. Na širokom trgu / ulici, što se u svakom katalonskom gradu zove rambla. Ondje je starinski spomenik s Monturiolovim likom (bareljef), poput neke fontane. Iza njega upravo onakvi ljudi zbog kojih je podmornicu i želio kontruirati – siromašni, ali ne koraljari (njih više nema ni na Vesninu Zlarinu, kao ni spužvara na susjednom Krapnju), nego sitni prekupci kineske robe: čarapa, gaća, šlapa, igračaka. Netko prodaje svoje domaće jestvine – ili, bolje, nastoji prodati, jer šetača ima, no kupaca baš i nema. Mirno smo s još jednim pogledom na Monturiola popili kavu i uputili se prema autobusu. Nije nas obuzelo likovanje što znamo više od lokalnoga vodiča. To danas i nije teško. Možda više sjeta što smo svi postali tako površni i ravnodušni. Taj trpki okus nisu mogla sprati ni pompozna bijela kamena jaja poslagana po obodu Dalíjeva muzeja. Jedan je genij ovoga grada razvikan po cijelom svijetu, a drugi, premda renesansno živa duha, poprilično zapostavljen i u rodnoj Kataloniji (stanje njegove podmornice na otvorenom to najbolje pokazuje). Kakva li mu je to zadovoljština što glas o njemu prenosi do tamo neke male, tolikima nepoznate, Hrvatske jedan stari bračni par samotnjaka?!