Don Juan našega doba

Premda je nakon praizvedbe 1665, u Palais Royalu u Parizu, Moličreov Don Juan nakon petnaest predstava bio zabranjen zbog slobodoumlja i ateizma, ipak pisac nije mogao predvidjeti da će njegov neumorni zavodnik i bogohulnik ikada pokleknuti. Veliki komediograf vjerojatno ni u snu nije pomislio da će njegov rebel jednog dana odustati od zavođenja i bogohuljenja, da će mu se zgaditi društvena hipokrizija te da će shvatiti kako je njegov nemoral moralniji od morala ljudi koji ga okružuju. Upravo je takav Don Juan u najnovijoj izvedbi Gradskoga kazališta u Virovitici i režiji Dražena Ferenčine, koja je premijerno izvedena 4. veljače.

Reprezentacija našeg doba: Don Juan Mije Pavelka s onu je stranu života

Predstava započne sučeljavanjem Moličreova doba s današnjim. Na scenu, čiji je jedan krak modna pista koja se sredinom gledališta prostire u publiku, ulazi gitarist u kostimu 17. stoljeća i počne svirati baladu koje nježnost nadjača agresivna današnja glazba iz zvučnika s čijim taktovima počinje modna revija u kojoj su manekeni glumci s maskama na licu – likovi predstave, obučeni u suvremena odijela – kostime, s etiketama i cijenama.

Scena podsjeća na skladište megaprodajnog centra u raspadu; u sredini, gdje se nekada vrtio stroboskop, vise svjetlucave najlonske trake, na desnoj je strani kafić, naokolo su lutke iz izloga, panoi s oglasima o rasprodajama, razni neprodani eksponati, a u dubini kulise u kojima će se manekeni prepustiti orgijanju, iz kojih će se čuti dahtanje i stenjanje, vriska i cika, suvremena Sodoma i Gomora. Sve to nezainteresirano promatra pozamašni sredovječni muškarac u crnom – Don Juan, uvaljen u stilsku fotelju ispred kafića.

Fotelja i Don Juan do kraja predstave neodvojivi su (i pomireni) dio dvaju svjetova, Don Juanova – odustajućega, i suvremenoga – konzumističkoga. Fotelja je mjesto na kojem se završava mit o zavodniku i bogohulniku, provokatoru licemjernoga društva, koji prepušten ravnodušju mirno čeka kaznu, Smrt koja svakoga stiže, samo je on čeka bez straha, kao spasenje, a ne kao neizvjesnost.

Ferenčina Don Juana (glumi ga Mijo Pavelko) stavlja u suvremeni kontekst, u prepoznatljivu stvarnost koja je gora od imaginarne Don Juanove stvarnosti. Pojašnjavajući svoju redateljsku ideju u kazališnoj knjižici piše: „U svijetu seksualnih sloboda njegovo zavodništvo prestaje biti bogohulno. Sve je na rasprodaju i svakoga se može kupiti, moralni su kriteriji izokrenuti, autoriteti izmišljeni, sve je relativizirano pa i sam Don Juan prestaje biti važan, a to njegova taština ipak ne može podnijeti. Razočaran je svijetom u kojem se nalazi.“

Cijeli svoj život potrošio je na „izazivanje Boga i provjeravanje njegove strpljivosti“, a sada se odjednom našao u vremenu koje je potrošilo smisao njegova života. Sve što ga je motiviralo, što je bilo njegov raison d’ętre, postalo je nevažno, pretvorilo se u talog, u civilizaciju smeća koja živi da bi se što više zatrpala vlastitom ambalažom.

U vremenu koje se samo sa sobom dogovorilo da nema Boga, kojemu je prkosio, Don Juan se nema čemu nadati. Tek možda sjećanjima iz kojih proplamsa plamičak ljubavnih uspomena koje ga na trenutak otmu Smrti koja uvijek dođe. Zato „jedva čeka napustiti svijet u kojem ne može ispuniti svoje poslanje, jer kako narušavati red stvari u svijetu u kojem reda nema“. Stoga „sve više odustaje, ne traži prepreke, ne ide u susret događajima nego ih pušta da prođu u očekivanju kraja“.

Ferenčinin (i Pavelkov) Don Juan više nije od ovoga svijeta, nego je s onu stranu života. A može li drukčiji i biti u vremenu i svijetu koji je sve više karneval živih kadavera? Gdje je čovjek koji misli, nepomodarski rečeno, sveden na funkciju, a ne na osmišljavanje života, u kojem je ljubav izgubila svaki razlog, gdje je ženstvenost opterećenje, a iščekivanje ljubavnoga truda dosada koja se taži alkoholom, drogom i bezosjećajnim seksom. Zato na kraju predstave ostaje kip sličan Don Juanu, „koji može poslužiti kao beživotna lutka u izlogu nevažnih stvari“.

Ferenčina je osmislio i izrežirao predstavu koja itekako reprezentira naše doba, koja rastvara njegove grijehe i ukazuje na zablude, čak i tamo gdje se umješno skrivaju. Upozorava na sve čemu se pripisuje bezazlenost koja se skriva u iluzijama stvarnosti očiglednoga zla, ali i u prostoru metafizičkoga.

U lucidno mišljenu predstavu izvrsno su se uklopili scenografija i kostimi Ive Matije Bitanga i Lea Vukelića, glazba Mate Matišića i koreografija Maje Đurinović. Također se potvrdilo da je dobra podjela glumačkih uloga pola predstave. To ne vrijedi za sve uloge, ali i one kojima nedostaje kreativnosti i dorađenosti ne nedostaje želje i slijeđenja redateljske zamisli. Pun je pogodak uloga dodijeljena Pavelku, koji je do kraja i koncentrirano slijedio redateljsku ideju, čiji se Don Juan pretvorio u meso koje samo što se nije raspalo. Pavlekovu kreaciju potpomogli su mladi: Mladen Kovačić (Sganarelle), osobito kada je koncentrirano bdio nad Don Juanovim odustajanjem i Mirna Medaković (Elvira), kojoj je nedostajalo temperamenta u branjenju časti, čime bi bolje predočila razliku između zaljubljene časne sestre i trgovkinje ljubavlju, što je postala. Živopisne karakterne kreacije obojene lokalnim govorom ponudili su Draško Zidar (Przzo) i Vlasta Golub (Katarina).