Zavičaj u poetskim akvarelima

Branka Suknjaić pripada skupini Hrvata koji su se, krenuvši trbuhom za kruhom, skrasili u Njemačkoj. Nekada su ih zvali „radnici na privremenome radu u inozemstvu“. Prije četrdeset godina razvijene zapadnoeuropske države pozivale su ih i vabile radnim mjestima i deviznim plaćama, koristeći se njihovom radnom snagom za razvoj svojih gospodarstava. A jugoslavenske vlasti širom su otvarala vrata, kako bi se Hrvata što više iselilo. Jednim udarcem ubijale su više muha. Rješavale su se etnički nepoćudna pučanstva, koje će (povijest se igra ljudima kao zla maćeha!) nakon iseljavanja slati devize i tako financirati tu istu Jugoslaviju, a njezin će diktator istodobno dobivati pljesak tankoćutnih euroljevičara kao „demokrat“, eto, ne po Staljinovoj, već po njihovoj mjeri. Ti će mu ljepodusi oprostiti ne samo ideološki monizam, jednopartijski režim, progon Crkve, gaženje ljudskih prava i progone neistomišljenika nego i sva masovna ubijanja za koja je bio odgovoran. A kod naših „gastarbajtera“ u međuvremenu je „privremenost“ prešla u trajnost, koju su cementirala i prohujala ljeta. I tako su trošeni životi stotina tisuća Hrvata izvan Domovine. Njihovom marljivošću i znojem unapređivane su tuđe zemlje, dok je rodna gruda siromašila, demografski umirala i za njih postajala sve više sjećanje, santa leda u prsima i pjesničko nadahnuće. Tako je i s našom autoricom, amaterskom slikaricom i književnicom Brankom Suknjaić, rođenom i odraslom u pitomome zapadnoslavonskome gradu Novskoj.

Branka Suknjaić odlučila je darovati svome gradu knjigu u kojoj se nalaze pjesme i akvareli. Ogranak Matice hrvatske u Novskoj dar je prihvatio i objavio ga u obliku ukusno opremljene knjige. Autorica se predstavila u dvostrukoj ulozi, kao slikarica i pjesnikinja. Naslov je njezine pjesničko-slikarske zbirke Daleki horizonti. Premda kombinacije slikarskih i književnih ostvarenja kriju opasnost od prevladavanja jednoga umjetničkog izraza nad drugim, Branka Suknjaić uspjela je ravnomjerno rasporediti u oba umjetnička oblika kojima iskazuje svoj stvaralački senzibilitet unutarnje titraje prema rodnome gradu i kraju. Njih bez okolišanja smijemo nazvati mladenačkom ljubavlju i pokušajem otimanja od zaborava sadržaja iz prostora koji je te sadržaje zauvijek izgubio. Stvorila je knjigu sjećanja, ali i radosti, knjigu koja nam otkriva ljepotu novljanskoga kraja, ali i tajne ljubavi samozatajne umjetničke osobnosti. Sama sjećanja bez radosti bila bi plošna, tužna i pasatistična. Prolazeći poznatim ulicama većina Novljana užurbano kroči stazama vlastita života, tako da ne zapaža ljepotu ispred očiju. Treba napustiti rodne vedute da bi se to shvatilo. Stoga Branka Suknjaić s pravom pjeva: „sjećam se ovih starih / novljanskih mostova / u aleji kestenova, / starih i izboranih / vremenom i nadama“. Sjećanja su dio autoričine osobnosti i pjevajući o prošlome ona priča o sebi. Drukčije nije ni moguće, jer, kako sama priznaje: „u naručju nosim osmijeh / davnih dana, / dok koračam ulicama / moga grada“ . U tom naručju uspomena nosi ona „pramenove svojih snova“, „jesenske treptaje“, „skrivene uzdahe“ i „krila ljubavi“ što su je ponijela do „dalekih horizonata“. U vremenu žurbe i globalne unifikacije umilno, smisleno, potrebno i tako ljudski zvuče stihovi Branke Suknjaić, praćeni njezinim nježnim, elegičnim akvarelima. Upravo tehnika akvarela, koji u trenu hvata sunčevu zraku i suzu u oku, može s istim emocionalnim nabojem pratiti ovakvu poeziju. Ukoliko bismo smjeli staviti njezine stihove u kontekst suvremene hrvatske poezije, stavili bismo ih u oživljavajući trend neoromantizma, koji se pojavio kao reakcija na vulgarnošću i nemoralnošću istrošen postmodernizam.

Zbirku Daleki horizonti primio sam kao rukopisnu sa stanovitom rezervom, bojeći se istrošenih pjesničkih oblika i agresivne osobnosti, tako čestih u književnika uronjenih u lokalnu problematiku i vlastiti ego. Nakon čitanja ostao sam pak ozaren radošću koju nam je podarila gospođa Branka, njezinim nenametljivim i toplim reminiscencijama, nježnošću i predanošću, dobrim pjesničkim slikama i sigurnim rukopisom. Stoga toplo i iskreno preporučam Daleke horizonte svim čitateljima koji vole nježnost, dobrotu, ljubav i plemenite zanose.