Za novu doslovnost u prevođenju

Prevođenje poezije (kao najteži oblik prevođenja pa zato i uzoran za razmatranje) jest nerazdjeljiv dio i oblik života poezije, a sama prevodivost poezije, potvrđena i provođena od najranijih početaka do danas (a tako će biti i ubuduće) jest jedno od najvećih čuda poezije. Tako paradoksalno i čudnovato da neprekidno potiče i znalce i nevježe da preispituju i ispipavaju to čudo. Kažu, poezija je nešto neprevodivo, a opet svatko isti čas po čuvenju ili čitanju pjesme prevodi je na neki svoj jezik. I bez ograde čita razne prijevode poezije čak i kada zna izvorni jezik pjesme. Ili, poezija se normalno prevodi, ali svi su prevodioci u zabludi ako se nadaju uspjehu, jer su rođeni gubitnici, a samo pjesnik zna što je htio reći. I tako dalje... tradutore-traditore, prevodilac-previdilac.

Ali protresimo napokon tu vreću, da ne rješavamo problem s kojim se sv. Jeronim već sudario pa prorokovao da će uvijek biti „neprijatelja koji će neupućene okretati protiv prevođenja“, a to znači, umjetnosti, duha, kulture i tako dalje. Govoriti dakle protiv prevođenja mogu samo banauzi i žmukleri koji grade karijeru na račun kulture. Uvjeren sam dapače kako je Robert Frost mislio na „loš prijevod“ (o čemu itekako treba govoriti) kada je nazvao poeziju „onim što se izgubi u prijevodu“. Istom je logikom netko rekao i da poezije u svijetu nema jedino u „stihovima nepjesnika“. Vratimo se ipak tvrdnji iz prve rečenice: to što je svaki značajniji pjesnik u pravilu bio i prevodilac poezije, neobična je činjenica samo u suvremenom hrvatskom pjesništvu, zato što je u nas prečesto običaj da pjesnici puni silne naobrazbe i znanja svim snagama pokušavaju poništiti svako značenje jezika i kulture, unoseći u stihove samo nemoć vlastitog jezika i skepsu prema rasuđivanju i zasadama kulture i znanja. Ili pak od silne naobrazbe ništa drugo ne izraze nego mučninu i zlovolju od neprobavljene lektire, a kamoli da prevode poeziju.

Tręšnja te vreće bi se na moj prijedlog zapravo svodila na povratak dignitetu doslovnoga prijevoda. Već mi odavno smeta koliko prevodioci uzimaju slobode i sve vještije to brane kao da je s umaknućem ideologija s obzora nestalo i potrebe za prevodilačkom disciplinom. Doista je tržište izbacilo na površinu i samozvane prevoditelje koji nisu ni čuli za problem vjernosti i ljepote, odnosno točnosti i neljepote, mučeći se sa u procijepu između urednika i lektora i onda se to zove „časna koncepcija“, po onom zlokobnom neprepoznavanju „bezgrešnog začeća“ u izrazu immaculate conception. Kada sam ja započinjao, početkom osamdesetih, smatralo se da prevodiocu ne treba lektor, a sama riječ procijep podsjeća me na ono kako sam 1987. prevodio Osipa Mandeljštama za GZH: urednik Mate Maras rekao je da njega ne zanima Mandeljštam nego hrvatski stihovi, a kolega-rusist Josip Užarević da on hoće čistog Mandeljštama makar i na hrvatskom! Kroz tu se Scilu i Haribdu, čistog pjesnika u hrvatskim stihovima, provlačim i danas i ne vidim zašto bih i za milimetar proširivao procijep. Naime, Zaratustra kaže: „Što je teško, tako pita duh koji je spreman da nosi“.

Dakle, smije li prevodilac koji bi se morao udubiti u tajne stiha da mu postanu jednakozvučne u obama jezicima imati problema s ortografijom i sintaksom rečenice? Kao da glazbenik koji se sprema obraditi simfoniju za gitaru malo šteka sa sluhom. Ono sve što valja znati, prepoznati i ponovno stvoriti u drugom jeziku prevodilac ima usvojiti toliko lako i prirodno kako bi mu onda pravi posao bio na onome što mora biti doslovno: na ključnim riječima, originalnim slikama, karakterističnim sintaksnim obratima, pjesničkim idejama itd. Kada se te značajke pjesme, plus one formalne (ritam, strofika, metar po načelu „slog za slog, zub za zub“) doslovno prenesu, onda se može i prevoditi ostalo manje-više vjerno, ali to više nije za razmatranje, to je za provedbu i primjenu: školska zadaća.

Sve to prikazujem pomalo ugrubo, jer se duh, etimon pjesme može kriti i otkrivati u bilo kojem sloju, ali bitan je taj obrat, ako ne i prevrat, to prebacivanje prevodilačke pozornosti s narečene slobode i udaljavanja od izvornika na to da se nužne razlike između dvaju jezika suvereno i prirodno svladavaju – a ne čepaju već u prvom stihu – i da se istodobno što doslovnije, zrcalnije, rekonstruiraju ključni elementi artefakta: ono po čemu prepoznajemo tu pjesmu, bez obzira na kojem bila jeziku. Imao sam priliku čitati svoje prijevode ruske poezije pred ruskim čitateljima: bilo je dirljivo kako nanovo uživaju na neki novi način u onome što toliko vole i poznaju. Primjerice, osjetili bi, na temelju vlastitoga dojma i doživljaja nekog pjesnika, i čisti duh hrvatskog jezika, zato što je taj duh ono jedino što je prevodilac ugradio u svoj prijevod. Naravno da u tom kontekstu nema smisla govoriti ni o kakvu gubitku (kad ga ni nema, po devizi „ni riječ viška, ni riječ manjka“), jer u takvu prevođenju poezija samo dobiva, i to je njezin bitni aspekt postojanja, kako rekoh na početku.

Tradicija doslovnoga prevođenja vrijedila je na počecima pismenosti i književnosti, prije desetak stoljeća, kada su se nadahnuto prevodili sveti tekstovi, primjerice, u kirilo-metodskoj radionici. Da ne duljim, tek s takvim posvećenim odnosom prema pjesmi (da ne kažem – tekstu) možemo pridati značenje onome bitnome, duhu pjesme, ma u čemu se krio, a ne precjenjivati sve ono drugo što se mora poštovati i odraditi.

Donosim za uzorak slavnu Puškinovu pjesmu posvećene Anni Petrovnoj Kern, prevedenu ne hrvatski više puta (i još dvije u istom metru, Zabolockog i Šalamova). Mnogima je „u uhu“ Cesarićev prijevod s „tamnim sjećanjem“ i mnogo čime čega kod Puškina nema, a ja sam morao „prevesti“ samo riječ „genij“, jer je nemamo u tome smislu ideala, uzora. Odlučio sam se za riječ „san“, a ne duh, jer je pjesma posve konkretno ovozemaljska, kako bi prijevod ispao „san snova“ – a ostalo teži doslovnosti.

Aleksandar Puškin

***

Za A. P. Kern

Sjećam se kad u divnu trenu

ti preda mnome iskrsnu

trenutnom nalik priviđenju,

nalik ljepote čiste snu.

U muci s beznađem i tugom,

u smutnjama, kroz nespokoj,

nježni sam glas tvoj čuo dugo,

sanjao mili lik sam tvoj.

Išla su ljeta. Bura snježna

raspršila mi davne sne,

zaboravih ti glasa nježna,

nebeske tvoje crte sve.

U zabiti mog zatočenja

tiho se vukli dani svi

bez nadahnuća, uzbuđenja,

života, suza, ljubavi.

Odjednom duša mi se prenu

kad preda mnom ti iskrsnu

trenutnom nalik priviđenju,

nalik ljepote čiste snu.

I srce trepti s uznesenja:

uskrsnuli su opet za nj

i nadahnuće, uzbuđenja,

i život, suze, ljuven san.

Nikolaj Zabolocki

KASNO PROLJEĆE

Tek crijep na krovu obasjavši,

grijući bora drveninu,

sve više, više uzašavši

proljetno kasno sunce sinu.

U dimu ružičasto-smeđem

granja bez lista i bez pupa,

kosim je lučom prožet sveđer

slavuj što pjeva, krilom lupa.

Kakvo prirodno obnovljenje

napjeva lakonskih i sporih

kao da maleno stvorenje

specijalno ih za nas tvori.

O zablude mom srcu znane,

mladićkih ljeta zastranjenja!

Kad se zazelene poljane

nema mi od vas izbavljenja.

Ja, drevni Kopernik, razorih

Pitagorinih pjev planeta

pa mu u temelju razotkrih

muziku krila što klepeta.

Varlam Šalamov

KAMEJA

Ja ti pod starost i pod golet

u klisuru uklesah portret.

Tu sjekiretina i bradve

od krhkog pera bolje rade.

U ovoj zemlji leda, mraka,

muškaraca i ožiljaka,

ženske sam crte znao postić’

svim očajanjem zaludnosti.

I onda s tvojom glavom stijenu

u prstenu sam skrio snježnu.

I da se više njim ne patim

u oblake ga poslah zatim.