Vrijedna teatrološka knjiga

Prva knjiga od najavljenih dviju u cjelini pod naslovom Kazalište u svom okruženju autora Darka Lukića, naslovljena Kazališni identiteti, a podnaslovljena Kazalište u društvenom, gospodarskom i gledateljskom okruženju, prostire se na tri stotine trideset i četiri stranice prožete malim, rjeđim ilustracijama bogata tekstualnoga sadržaja. U predgovoru plodan i uspješan autor, dramaturg, teatrolog, dramatičar, prozaik, prevoditelj, kazališni pedagog, znanstveni istraživač, sveučilišni profesor, producent... naglašava da je knjiga rezultat njegova tridesetogodišnjega bavljenja kazalištem (prvu kazališnu kritiku objavio je prije trideset godina) i da je napisana iz istodobno teleskopskoga i mikroskopskoga, hermeneutičkoga i fenomenološkoga, transdisciplinarnoga i interdisciplinarnoga gledišta kako bi se povijest kazališta otvorila interaktivnom načelu i teatrološkoj hipertekstualnosti. Premda je namijenjena prije svega studentima drame i kazališta, i odobrena kao sveučilišni udžbenik, ova knjiga može, prema autorovu mišljenju, biti podsjetnik kazališnim profesionalcima i poticaj teatrolozima i znanstvenim istraživačima.

Edukativna svrha vidljiva je i u kompoziciji cjeline i poglavljâ: osim čvrsto, trojno, strukturirane i pregledne knjige, s numeriranim poglavljima, autor nakon svakoga dijela nudi studentima i pažljivim čitačima pitanja za razmišljanje, ključne pojmove, sažetak i literaturu, a svako poglavlje započinje temeljnim sadržajno-koncepcijskim smjernicama, uokvirujući dijelove preciznoga silaba i nastavne jedinice, sveučilišne „lekcije“, predavanja. Na kraju knjige navodi se Kazalo imena i Kazalo pojmova (izradu kazalâ, lekturu i korekturu potpisuje Neli Mindoljević).

U prvom dijelu autor se posvećuje detekciji, analizi, interpretaciji i sintezi fenomena postojanja kazališta u društvenom okruženju, tj. izvedbama u društvenoj zajednici, naglašavajući nužnost nelineranoga razmatranja, da bi takvo načelo primijenio u trima tipovima okruženja. Pišući o kazalištu u povijesnom okruženju, započinje dokazima o neprekinutu postojanju kazališta u svim dijelovima svijeta, pokazujući ritmove nastanka kazališta u različitim kulturama, ističući posebnosti europskoga kazališta, teatra islamske kulture, razdvajanje profesionalnoga i pučkoga izvedbenoga tipa, uspoređujući kazalište s ritualima i obrednim praksama te s nastankom jezika i pisma. Razbijajući stereotipe i konvencije, autor, stalno se referirajući na dokaze iz bogate literature i raznovrsne građe, upućuje na moguće izvedbene oblike starije i od čovjeka, a zatim demitologizira status zapadnjačke kulture i priču o grčkom kazalištu koja često počiva na nedostatnim dokazima. Za čitatelje navikle na eurocentrične povijesti kazališta autorovo uvođenje u igru azijskoga, afričkoga, američkoga, australskoga, oceanijskoga kazališnoga života bit će zanimljivo osvježenje, kao i studija koja dovodi u pitanje temeljni položaj Aristotelove Poetike i nepostojanje pouzdanih dokaza o Shakespeareu. Pišući o kazalištu i društvenim strukturama, autor pozornost posvećuje antropološkoj dimenziji, europskoj dominaciji verbalnog elementa izvedbe, kazalištu u kontekstu društvenih istraživanja i novoj teatrološkoj disciplini: arheologiji izvedbe. U potpoglavlju o kazalištu i gospodarstvu mapira točke financiranja kazališta, kazališta kao gospodarske djelatnosti, znanstvenih istraživanja koja se bave suodnosom kazališta i gospodarstva, studije utjecaja, teorije i mjerenja kulturnih vrijednosti, problem državnih subvencija, da bi poantirao primjerima iz kazališne prakse.

U drugom dijelu knjige, koji će posebno privući kazališne praktičare, sociologe i povjesničare, ali i političare i politologe, autor se posvećuje analizi kazališta u političkom okruženju, interpretirajući izvedbene prakse kao oblike prikazbe političke moći u ocrtu suživota kazališta i vlasti, pišući o kazalištu i ideološkim (zlo)rabljenjima, o medijima i ideologijama u kazalištu, o kazalištu i političkom angažmanu.

U trećem poglavlju autor se bavi analizom kazališta i publikâ (naglašavajući množinski oblik te riječi). To poglavlje, koje predočuje jedno od, s obzirom na kontinuitet i starinu postojanja paradoksalno, najnovijih teatroloških područja, bavi se strukturom i naravi neizvođača, ali osoba i skupina bez kojih kazalište ne može postojati, započinje citatom „Ne postoji Hamlet na pozornici: on je tek u umu promatrača, pomoću prizora koje predstavlja izvođač“ (Willmar Sauter). Završetak knjige nudi neke statističke zanimljivosti o kazališnim publikama i tržištu u svijetu. Tako, npr., prema istraživanju iz 2000. godine, u Kanadi 60% stanovništva nikad nije vidjelo nijednu dramsku predstavu, 53% nikad nije gledalo komediju, a 90% nikad nije vidjelo ni predstavu eksperimentalnoga kazališta ni operu. Na ovom mjestu za čitatelja se otvara i problem istraživanja hrvatskoga kazališta i hrvatskih kazališnih publika.

Druga knjiga dvosveščane cjeline Kazalište u svom okruženju autora Darka Lukića trebala bi izaći u proljeće 2011. Naslovljena je Kazališna intermedijalnost i interkulturalnost, a obrađuje „medijska okruženja kazališta, globalizacijske procese, kao i nove kazališne teorije i suvremene pristupe kazališnim istraživanjima“. Već prvom knjigom nakladnik Leykam international postigao je pun pogodak. U očekivanju druge, ovoj prvoj, ambiciozno zamišljenoj i pedantno ostvarenoj knjizi koja poziva na kazališnu i teatrološku pustolovinu, predviđam popularnost i veliku čitanost u studenata i čitatelja zaljubljenih u kazalište.