Uspjeh je u mojim rukama

Vrsnih mladih glazbenika Hrvatskoj ne nedostaje, pa čak ni poligona na kojima i putem kojih bi se oni mogli predstaviti (da samo spomenemo aktivnosti i cikluse Hrvatske glazbene mladeži, Zagrebačke filharmonije, Dvorane Lisinski i studentskih projekata pri Muzičkoj akademiji), no ono što nedostaje jest da oni češće govore o sebi. Što glazbom, što riječju.

Jedan od tih vrsnih mladih glazbenika već deset godina intenzivno krči put k uspjehu. On je pijanist Aljoša Jurinić (1989), student četvrte godine klavira u klasi prof. Rubena Dalibaltayana na Muzičkoj akademiji u Zagrebu i u klasi prof. Noela Floresa na Sveučilištu za glazbu i izvedbene umjetnosti u Beču. Od 2000. Jurinić niže uspjehe prvim nagradama na državnim i međunarodnim natjecanjima.

Godina 2009, prvom nagradom na natjecanju Euroregione u Udinama, najvišom nagradom na 9. međunarodnom natjecanju Grand Prize of Piano Mendelssohn u Taurisanu i finalom 9. međunarodnog Chopinova natjecanja u Darmstadtu, čini se da je bila pripremna za još intenzivniji raspored. U 2010. Jurinić je osvojio drugu nagradu na 19. pijanističkom natjecanju Ricard Viňes u Lleili, treću nagradu na 8. Chopinovu natjecanju, Marianské Lázneě, bio je finalist 4. Chopinova natjecanja u Budimpešti, a u dva predselekcijska kruga plasirao se i sudjelovao na 16. Chopinovu natjecanju u Varšavi.

Stalni Jurinićev umjetnički uspon prepoznao je stručni ocjenjivački sud Nagrade Hrvatske glazbene mladeži Ivo Vuljević, dodijelivši mu to priznanje kao mladom glazbeniku za najistaknutije glazbeno ostvarenje u 2010. Time se i Jurinić našao u društvu nekada prepoznatih mladih, a danas čuvenih hrvatskih umjetnika, nizu koji je 1988. otpočeo hornist Radovan Vlatković. A među Jurinićevim kolegama po instrumentu dobitnici su bili Katarina Krpan, Lovro Pogorelić, Martina Filjak i Danijel Detoni.

Protekle tri godine bile su ispunjene brojnim nastupima i uspješnim natjecanjima. Mislite li da ste dosegnuli vrhunac mladenačkoga dijela života?

Nadam se da nisam dosegnuo vrhunac. Svaka dosadašnja godina bila je uspješnija od prethodne, pa se nadam da će se trend nastaviti. No možda za nekoliko godina ustanovim da je baš ovo bio vrhunac.

Prošle godine sudjelovali ste u možda najuglednijem Chopinovu natjecanju u Varšavi. Postoji li nagrada o kojoj sanjate da je osvojite?

Ne, nagrade su ionako samo korak u ostvarenju karijere. Ako išta sanjam, onda je to uspješna karijera, a nagrade su samo put do toga. Svakako nagrada na nekom od najvećih svjetskih natjecanja, kao što je varšavsko, jamči dobru karijeru.

Je li psihički teže nastupati pred inozemnom ili domaćom publikom?

Nema velike razlike između publika, razlika je ponajprije u spremnosti programa, a samim time sigurnosti i opuštenosti. Drukčiji je osjećaj svirati pred ljudima koji me poznaju ili pred onima kojima se prvi put predstavljam, ali u trenutku stupanja na scenu sve se osim glazbe zaboravlja.

Koliko u umjetničkom radu uvažavate prosudbe glazbenih kritičara?

Uvažavam svako mišljenje, posebno stručnih osoba. U svakom slučaju mišljenje je kritičara važno jer njihove prosudbe utječu na sliku u javnosti, ali ne mogu reći da se opterećujem time.

Što za vas znači virtuoznost, a što muzikalnost?

To su samo dva od mnogih bitnih elemenata za visoke domete, a o njima se najviše priča jer su specifični za glazbu. Ne mislim da su išta važniji od inteligencije, kreativnosti ili duševne stabilnosti. Sve to i još mnogo toga potrebno je da bi se ostvarila vrhunska kvaliteta sviranja.

Kada je pijanist zadovoljan svojom interpretacijom?

Kada uspije prenijeti svoje namjere i osjećaje publici i kada uspije tehnički besprijekorno odsvirati program. Odmah nakon nastupa to se ne događa gotovo nikada, ali kada se prisjećam nekih svojih prijašnjih nastupa, zaboravljam detalje kojima nisam bio zadovoljan.

U kojoj glazbi najviše uživate?

Najviše volim svaku skladbu koju u tom trenutku sviram. Dok ne sviram, mogu reći da najviše uživam u glazbi romantizma, daje mi najviše prostora za izražavanje.

Koji vam dio profesionalnoga pijanističkog života pruža najviše zadovoljstva?

Javni nastupi. Draž koju oni donose nadoknađuje sve manje ugodne trenutke.

Što vam u učenju i radu znači Ruben Dalibaltayan, a što Noel Flores?

Obojica su znanjem, talentom i trudom vrlo snažno utjecali na moj razvoj proteklih godina. Ne samo umjetnički, nego i općenito. Otvorenih su mentaliteta i različitih karaktera, što mi je pomoglo, a i dalje mi pomaže da razvijam individualnost, ali i univerzalnost.

Koji su planovi za 2011?

Napredovati k izvrsnosti i što bolje svirati na koncertima i natjecanjima. Ostalo nije u mojim rukama.