Umjetnost pokreta otpora

Prije Božića Muzej suvremene umjetnosti proslavio je prvi rođendan na novoj adresi u Novom Zagrebu. Što je dobio za rođendan? Koristan savjet za uspješno organiziranje svog fizičkog i intelektualnog osobnog prostora glasi da sve glupe ili neukusne darove koje dobijemo za rođendan (šalice, plastične ukrase, knjige s fotografijama životinja i slično) već sljedeći dan bez žaljenja bacimo u smeće. Bez sentimenta prema možda dragoj osobi koja nam ih daruje, bez malograđanske pristojnosti koja zahtijeva da cijenimo namjeru. Sagledajmo nove izloške Muzeja s takvim kriterijima: zanemarimo proklamirane namjere (opravdanja) umjetnika i zapitajmo se kakva je umjetnost pred nama. Što nam govori i na koji način?

Bosnian girl Šejle Kamerić bio je izložen na pročelju Muzeja, a sada je dijelom stalnog postava (fotografija iz svibnja 2010)

Već pri ulazu udara nas Bosnian girl, Šejle Kamerić, a skupo plaćen Dimitrijević sada je maknut s visokog stajališta na niže, i netko bi mogao postaviti pitanje o lišavanju smisla toga rada tom promjenom položaja (jer Dimitrijević je radio na glorifikaciji svakodnevnog), ali ovdje se nećemo baviti njime niti drugim već bezbroj puta prožvakanim i proživljenim akterima hrvatske umjetnosti. O radu Šejle Kamerić i njegovoj izravnoj poruci pisali smo u Vijencu od 6. svibnja prošle godine. Na prvom katu otkriven je dio Kožarićeva atelijera, koji je tek sada profunkcionirao kao zanimljiva ambijentalna instalacija. U njemu možemo vidjeti radni prostor skulptora: od njegovih najintimnijih predmeta (šešir, papuče), preko niza zbijenih skulptura, koje možemo međusobno uspoređivati i shvatiti nešto o htijenjima umjetnika, pa sve do smeća na podu atelijera. Očekujemo odmatanje ostatka radova, vjerojatno odgođeno kako bi se očuvao dojam noviteta za posjetitelje.

Klopke izravne umjetnosti

Stalni je postav obogaćen i prošlogodišnjim pobjednikom T-HT-ova natječaja, videoinstalacijom Igora Grubića East side story. Problematiziranje nasilja izvedeno u najbanalnijem i najjednostavnijem mogućem obliku reklamira se pompoznim natpisom na plakatu ispred sobe u kojoj se rad projicira: „ u primitivnoj zajednici koja brutalno reagira na različitost, mala grupa kreativaca, poput nekog pokreta otpora, ritualom plesa pokušat će promijeniti svijest ljudi...“. Iritantno apriorno proglašavanje cijelog našeg (podsjetimo, kako sam naslov kaže: „istočnog“) društva „primitivnim“, i samoproglašavanje sebe „grupom kreativaca“, nositelja „pokreta otpora“, kao da naše društvo tlači do neviđenih granica umjetnike koji progovaraju o problemima, i ne daje sve moguće nagrade i ne sprema njihove radove u velike muzeje! Licemjerje u svjetonazoru toga rada klati se od komično-apsurdnog do gadljivog. Svjetonazor na stranu, rad je jednostavno banalan. Osim glasne etike, idejnosti kojom para uši, on ne pokazuje ni likovnu ni filmsku kvalitetu, uz vrlo malo koreografske. Jedino što želi jest prenijeti poruku: to čini jednostavno, nimalo fascinantno, nimalo suptilno. Teži postići suosjećanje, ali na tako izravan način da to rezultira patetikom.

Svojim tonom citirani natpis podsjeća i na ona slova s početka Ratova zvijezda koja se gube u svemiru (ta vrsta ekspozicije, uz druge formalne i fabularne značajke, jedan je od Lucasovih citata starijih znanstvenofantastičnih filmova B-produkcije) i na početku četvrte epizode (iz 1977) obavještavaju da su: „pobunjenički svemirski brodovi [...] prvi put dobili bitku protiv zlog Galaktičkog Carstva“. Ili je autor toliko naivan da vjeruje u crno-bijelu podjelu našeg primitivnog društva s dobrim pobunjenicima na jednoj i zlim Carstvom na drugoj strani, ili je naprosto dobro promišljen, znajući da naše institucije aplaudiraju tobožnjoj kritici društva. Kažemo tobožnjoj, jer nasilje prema drukčijima i homofobija svakako su nešto za osudu, ali jesu li to baš glavna obilježja našega društva, kako bombastično tvrdi ovaj rad? A čak i da jesu, da smo mi svi ljudožderi i mrzitelji svega drukčijega, da „jedemo djecu“ (kao što su govorili za Hrvate u Šenoinoj šaljivoj pjesmi o Trenku), ne bi li se o tome problemu moglo progovoriti malo suptilnije, malo inteligentnije negoli samo supostavljanjem dokumentarnih snimki jednog, svakako lošijeg, dijela društva koji provodi nasilje naspram homoseksualaca i prilično jednostavne moderne koreografije koja oponaša kretanja aktera te parade? Ne bismo željeli previše spekulirati o tome zašto je Galerija Tate otkupila taj rad, no nikako se ne možemo oduprijeti pomisli kako je civiliziranom Zapadu iznimno zanimljivo gledati kako se ponaša barbarski, primitivni Istok (zato se i zove East side story), a ovaj rad mu predočava upravo to. On tematizira Drugoga, na razini patetičnog suosjećanja s homoseksualcima žrtvama nasilja, ali istovremeno vrlo promišljeno i napadno predstavlja svoju sredinu kao reprezenta istočnog (balkanskog) Drugoga kako ga vidi Zapad. Britanci (primjerice) vide nas kao primitivce, ksenofobe i homofobe, pa im sukladno toj viziji mi dajemo rad u kojemu sami sebe predstavljamo kao takve uz kritički odmak, koji sugerira da barem autor teži biti kao oni, kulturan, tolerantan, uljuđen. Priča s Istoka je ona koju Zapad želi čuti, oni se žele zgražati nad našom nekulturom i njima laska da ih smatramo uzorima civilizacije. Je li u Grubićevu mentalnom univerzumu zaista tako da on sebe i ostale „angažirane“ umjetnike smatra „hrabrim pobunjenicima“, a naše društvo zlim Carstvom? No što su onda svi njegovi saveznici, koje ima od zagrebačkog MSU-a do londonske Galerije Tate? Ne tvore li ipak oni jednu strukturu moći, i nisu li ipak oni važna komponenta u umjetničkom svijetu? Nisu li oni Carstvo?

Otpor u službi dominacije

Na prvi pogled Grubiću svjetonazorski suprotan američki predsjednik Ronald Reagan, Sovjetski je Savez nazivao zlim Carstvom, po uzoru na spomenuti filmski serijal. No Reaganova administracija istovremeno je radila na programu nuklearnog naoružanja kojim bi cijeli svijet držala u šahu (program se zvao Ratovi zvijezda: očigledno se bivšega glumca film duboko dojmio) i proklamirajući demokraciju širio svoje Carstvo, današnji „globalni Imperij“ koji u istoimenoj knjizi opisuju Hardt i Negri. U tom Imperiju galerije i snebivanje zapadnih snobova nad istočnim divljacima u njima samo su kotačići u njegovoj svjetonazorskoj mašineriji, viziji svijeta koju Zapad konstruira kako bi opravdao svoje težnje usmjerene uspostavljanju vlastite ekonomske i političke prevlasti (najbolje i najegzaktnije o tome piše Chomsky, još od sedamdesetih sve do danas). Zato su samoprozvani martiri pokreta otpora poput Grubića ili Šejle Kamerić samo dio politike koja pogoduje velikim kompanijama i velikim narodima koji se gotovo kolonijalno šire na račun manjih, prisiljenih prodavati svoje resurse i jeftinu radnu snagu. Iako u Ratovima zvijezda Darth Vader djeluje kao najopasniji negativac, on je tek djelić veće mašinerije (princeza Leia kaže jednom guverneru: „Mogla sam pretpostaviti da vi držite Vaderovu uzicu“), jer nositelj represivne ideologije uvijek je sam sustav. East side story itekako sudjeluje u tom sustavu, svjesno ili ne, a „mijenjanje svijesti ljudi“ koje proklamira tek je parola: jer kako će se nekom mrzitelju homoseksualaca „promijeniti svijest“ (što god to značilo) dok gleda djelo koje ne djeluje na svijest na estetskoj razini, razini divljenja bez obzira na shvaćanje ili prihvaćanje poruke, nego samo na značenjskoj?

Umjetnost za umjetnika

Na drugom katu također imamo prinove: tu se zapremninom ističe rad Marka Tadića, također s T-HT-ova natječaja. Kolaži od starih zemljovida plus animacija u drvenoj kućici (iako barem pokazuju puno više truda od Grubićeva rada) ostavljaju nas pred svijetom koji je poznat tek umjetniku, ne nudeći prostor za ulaženje u tu intimu. Osim očiglednih sugestija (stare karte iz Politike vjerojatno su dječački snovi o putovanjima) ti radovi podsjećaju na Martekove kolaže i crteže kojih je isti muzej pun i prepun. Naporno je kada takav autističan umjetnik reciklira sama sebe, bijedno je kada netko drugi nastavlja tu reciklažu. Čini se da se s jedne strane cijeni rad koji je banalno očigledan (Grubićev), a s druge strane nešto tako autistično da potpuno ovisi o umjetničkom objašnjenju. No ako nešto ne funkcionira na razini bezinteresnog sviđanja, to nije dobro umjetničko djelo, prema svim definicijama umjetnosti.

I zato često čujemo kako su sve estetske kritičke kategorije od Platona do poststrukturalizma zastarjele, kako novo doba ima nov pristup estetici, koji doduše još nitko nije uspio verbalizirati (institucijska teorija sociološka je disciplina koja govori što je umjetnost, a ne što je lijepo ili fascinantno). Iako nitko ne zna što je ta nova estetika, ako su njezini proizvodi radovi Grubića ili Marka Tadića, ako je jedini izbor između nezanimljive moralne tirade i nezanimljiva mucanja, pitamo se kakvo je to doba koje proizvodi takvu estetiku. Ako su zahtjevi vremena jedine interpretativne poluge, riječ je o umjetnosti koja neće funkcionirati u drugim kontekstima, koja nema univerzalne fascinacije.

Na pamet pada pjesma Ezre Pounda Doba je zahtijevalo (iz poeme Hugh Selwyn Mauberley iz 1920) u kojoj pjesnik optužuje moderno doba koje ne voli (u prijevodu bez sroka i rime): „[...] mračne sanjarije / Pogleda unutra; / Radije laži / Nego parafraze klasika!“ i koje zahtijeva [...] gipsani odljev / Napravljen bez mnogo utrošena vremena, / Prozno kino, nipošto, nipošto alabaster / Ili ‘skulpturu’ od rime“ . I danas smo u inflaciji umjetnosti koja (kako kaže fraza) „odgovara na povijesno-društveni trenutak“, i u njoj zaista vidimo brzinski gipsani odljev, ili prozno kino (romane načinjene po logici filmske atrakcije). Ako ovo prepoznavanje u Poundovim stihovima pripisujete samo konzervativnosti, dopustite da navedemo pjesmu Ernesta Hemingwaya (objavljena 1923), koju je napisao kao ironični odgovor na gore citiranu, s kojom dijeli i naslov:

The age demanded that we sing

And cut away our tongue.

The age demanded that we flow

And hammered in the bung.

The age demanded that we dance

And jammed us into iron pants.

And in the end the age was handed

The sort of shit that it demanded.

U prijevodu ne zadržavamo rimu ni srok: „Doba je zahtijevalo da pjevamo / I odrezalo nam jezik. / Doba je zahtijevalo da tečemo / I začepilo rupu. / Doba je zahtijevalo da plešemo / I uvuklo nas u željezne hlače. / I na kraju je dobilo / Baš takvo sranje kakvo je zahtijevalo.“