U bečkom Orehovcu

Da ponekad ni sjajna tradicija nije bezuvjetno jamstvo uspješna poslovanja, pokazuje primjer pivovare i pivnice u bečkom predjelu Nussdorfu.

Nussdorf je miran predio sjevernoga predgrađa, na mjestu gdje Bečka šuma dodiruje Dunav i gdje se od rijeke odvaja Dunavski kanal. Nekadašnje prigradsko selo postalo je dijelom grada Beča 1891. Ako bismo povukli usporedbu s topografijom Zagreba, onda bi Nussdorf odgovarao Podsusedu, a kada bismo naziv preveli na hrvatski, naša bi inačica bila Orehovec.

Proizvodnju piva u bečkom Orehovcu pokrenuo je 1819. Franz Xaver Bosch, pivarski sin iz Bavarske, nakon što se oženio kćerkom carskoga brodograditelja Feldmüllera i nastanio u Nussdorfu. A Boschovu kćerku oženio je 1859. pruski poručnik i plemić Karl Adolf Bachofen von Echt te nakon Boschove smrti preuzeo vođenje pivovare, razvio proizvodnju i pivo izvozio ne samo u sve dijelove Monarhije nego i u inozemstvo. Kao priznanje kakvoći piva stoji podatak da je pivovara 1897. postala jedinom koja je smjela isticati pridjev dvorske, što se vidi i na njezinu zaštitnom znaku koji uključuje carsko heraldičko znamenje. Stečeni ugled čuvala je obitelj pet naraštaja, no 1950. došlo je do spajanja nussdorfske pivovare s pivovarom iz drugoga bečkog predgrađa Schwechata. Postrojenje nussdorfske pivovare razmontirano je i preseljeno u Brazil, a proizvodnja piva nastavljena je u pivovari na južnom kraju grada.

Pročelje gostionice Renner

Pivsku proizvodnju u bečkom Orehovcu ipak je 1984. obnovio Henrik Bachofen von Echt, šesti po redu u nasljednom nizu pivara iz iste obitelji. Na mjestu stare pivovare pokrenuo je proizvodnju u okviru tzv. mikropivovare te je nazvao Brauhaus Nussdorf. Za čuvanje piva pivnica se koristila i dijelom vinskih podruma koji u Nussdorfu potječu još iz rimskoga vremena.

Nussdorfska piva razlikovala su se od uobičajene austrijske pivske ponude, stoga nije čudo da su među rijetkim austrijskim pivima za koja se našlo mjesta u priručnicima najvećega svjetskog autoriteta za pivo Michaela Jacksona. U slobodnoj prodaji ih nije bilo, godinama sam ih bezuspješno pokušavao pronaći u austrijskim trgovinama. Stoga sam, vođen preporukom pivskog lovca Jacksona, iskoristio svojedobno obiteljski boravak u Beču i sam krenuo u lov. Ukrcali smo se u tramvaj označen slovom D i za dvadesetak minuta vožnje stigli u Nussdorf. Bilo je ljetno poslijepodne pa je pivnica bila prazna, što nam je omogućilo da s konobarom stupimo u življi dijalog. Ubrzo smo ustanovili da možemo razgovarati i hrvatski. Rekao je da se zove Zoran i da potječe s Plitvičkih jezera. Nismo ga mnogo ispitivali o tome, više smo ga pitali o pivu i pivnici, što je Zoran spremno prihvatio. S ponosom je pričao o njihovim pivima, jedinstvenima u Beču, i pivničkoj tradiciji.

S obzirom na ljetno vrijeme uz jelo sam kušao dva laganija piva, Helles i Zwickl, a naposljetku sam obrok i posjet zaključio jednim od orehovečkih pivskih specijaliteta nazvanim Sir Henry’s Dry Stout – pivo tipa stout u Austriji je prilično rijetko, a Sir Henry iz naziva piva engleska je inačica gazdina imena.

Blagonaklonost konobara Zorana osobito je došla do izražaja kada sam prije odlaska pošao kupiti prigodni paket sa sedam boca nussdorfskih piva te ga zamolio za zajednički snimak. Za fotografiju je rado pozirao, a pivski paket nije želio naplatiti nego mi ga je darovao za uspomenu. Ono što nisam dospio kušati u pivnici našlo se u paketu: najpoznatiji orehovečki pivski var, smećkasto pivo tipa altbier nazvano Nussdorfer St. Thomas Bräu u čast lokalnoga sveca zaštitinika.

Tada nisam znao da sam iskoristio posljednju prigodu za posjet znamenitoj bečkoj pivnici prije njezina zatvaranja. Otprilike godinu poslije poveli smo naše prijatelje do Nussdorfa s namjerom da u pivnici provedemo večer. Neugodno smo se iznenadili kada smo došli pred zatvorena vrata.

Kao glavnoga pobornika odlaska do Orehovca i propagatora posjeta nussdorfskoj pivnici, dolazak pred zatvorena vrata nije me ostavio ravnodušnim. Osjetio sam kako me hvata svojevrsna drhtavica subotnje večeri, tj. strah da ćemo umjesto u bučno najavljenoj pivnici večer provesti u bilo kakvom pajzlu, prvom bezličnom lokalu koji ugledamo kada se vratimo u središte grada.

No prije odlaska iz Nussdorfa ipak smo svratili i do starinske jednokatnice nedaleko tramvajske postaje do koje nas je privukla velika reklama za pivo na zidu. Već smo se poveselili zamjeni za pivnicu, no pokazalo se da su i u gostionici Zum Renner sva mjesta bila zauzeta. Teško bi se negdje utrpalo i dvoje ljudi, kamoli nas sedmero, i to s ambicijom da za stolom provedemo cijelu večer. Ipak, stajali smo još neko vrijeme u veži, kadli se pojavio jedan od konobara, pokazao nam da ga slijedimo, poveo nas u dubinu gostioničkoga dvorišta i naposljetku uveo u pokrajnju zgradu gdje je bila prostrana, neobična prostorija s nekoliko stolova, uređena kao iz bajke, s pokućstvom urešenim različitim crtarijama i figurama životinja. Dogodio se neočekivani obrat u kojem smo s ulice prebačeni u prekrasnu sobu gdje je na prostranom, masivnom stolu poslužena večera samo za naše društvo. Dobro raspoloženje koje je trenutačno zavladalo nije nas napustilo cijelu večer. Pokazalo se da čak i tu konobar pomalo natuca hrvatski. Domišljajući se, došli smo do zaključka da je zacijelo potomak obitelji podunavskih Švaba, kojeg su baka i djed naučili nešto malo jezika iz staroga kraja.

Hrana je bila raznovrsna i odlična, obroci obilni, a sve smo zalili i zavidno kvalitetnim pivom. U obiteljskoj gostionici Zum Renner, naime, toče se piva proizvedena u pivovari benediktinskog samostana Andechs, poznatoga bavarskog svetišta južno od Münchena. Pivo se u samostanu proizvodi od sredine 15. stoljeća, no u široj ponudi nalazi se tek od početka 1980-ih. Kod Rennerovih u ponudi su bila tri piva: pšenično, obično svijetlo i tamno. Iskušali smo ih baš tim redom. Bila su izvrsna, propisno natočena u visoke čaše s oznakama samostana i pivovare.

Tako je neuspio pokušaj posjeta nussdorfskoj pivnici zamijenio neočekivani i bajkoviti boravak u obiteljskoj gostionici, gdje također vode računa o dobru pivu. Gasthof Zum Renner zaslužio je u našem bečkom društvu jedno od počasnih mjesta, stoga smo u nekoliko navrata kasnijih godina ponovili večeru u tom pravom bečkom beislu i svaki put je zalili Andechsom. Bili smo obični gosti, za stolom koji smo telefonski rezervirali na vrijeme još iz Zagreba. Više nismo sjedili u pokrajnjoj prostoriji, za posebne namjene. Nismo to ni pokušali tražiti, jer je čar neočekivana doživljaja pri prvom posjetu bio upravo u neponovljivosti.