Trideset Remetinovih godina

Protagonist romana Stara ljubav Ivo Remetin, najpopularniji Pavličićev književni junak, pred čitateljima je već punih trideset godina! Prvi put pojavio se 1980. u romanu Press, i od tada je u petnaestak romana taj urednik crne kronike jednog zagrebačkog dnevnika i detektiv amater, s pomoćnikom Lujom Katićem i prijateljem inspektorom Vladom Šoštarom, rješavao različite slučajeve umorstava. Riječ je o romanima redovito ostvarenima u obliku istrage, koji su autoru priskrbili široku publiku, ali su zbog ambivalentna odnosa prema žanru istodobno u nekih stavili pod sumnju znatan dio njegova opusa. U taj „osumnjičeni“ žanrovski korpus ide naime i nekoliko zbirki tipičnih krimi priča i romana objavljenih prije i poslije ustoličenja Remetina: Dobri duh Zagreba (1976), Plava ruža (1977), Eter (1983), Otrovni papir (2001), pa i romani za djecu (Trojica u Trnju, 1984; Zeleni tigar, 1986). A zacijelo bi tomu trebalo dodati i to da je Pavličić neka iskustva kriminalističke proze smjelo integrirao u svoje najuspjelije romane: Večernji akt (1981), Koraljna vrata (1990), Diksilend (1995), Kronika provincijskog kazališta (2002).

Pavličić se sedamdesetih godina okrenuo prema kriminalističkim pričama i romanima, što se u to doba činilo ne samo šokantnim nego herostratskim činom. I k tome se na taj čin odvažio predstavnik akademske zajednice! Istina je, ranih sedamdesetih i u našoj se znanosti o književnosti već raspravljalo i pisalo o trivijalnoj literaturi; stanovitu legitimaciju krimiću već su bili dali Lasić (Poetika kriminalističkog romana, 1973), Žmegač, Solar, Škreb, no držalo se da je to rasprava u uskim stručnim krugovima i da neće imati odjeka u široj praksi. Pavličiću su prve krimiće tiskali tada ugledni izdavači Znanje i Otokar Keršovani. Ali ambivalentnost odnosa prema žanru uskoro se pokazala na simboličan način: njegov roman Press – a dvije godine poslije i Pjesma za rastanak, drugi iz niza s Remetinom kao protagonistom – pojavio se u rototisku u izdanju Vjesnikove biblioteke svjetskih kriminalističkih bestselera Trag.

Pavličića je, kao i nešto poslije Tribusona, iskustvo proučavanja trivijalne književnosti dovelo do nekih spoznaja koje je primijenio u spisateljskoj praksi. Tu je na prvome mjestu povratak fabule – prognane još za vrijeme avangarde i modernizama – dakle povratak zanimljive priče koja postaje nosivi element teksta. U njegovu eseju Poetika sjećanja, u rečenici „Zanimljivo je promatrati koliko proznih djela posve različitih tema, stilova i temeljnih interesa danas koristi detekcijski tip priče kao svoju osnovicu“, skladno se može uklopiti i literarno iskustvo koje je sam prošao. Iako je dvojak odnos prema krimiću i danas prisutan, a pitanje može li se on pripustiti u elitnu literaturu legitimno, razvoj i širenje toga žanra i u sredinama gdje nije imao jače korijene potvrda su i nemala zadovoljština piscu da nije pogriješio u odabiru.

Pišući pogovor knjizi kriminalističkih priča Otrovni papir (2001) Pavličić je pokušao odgovoriti na ključno pitanje koje mu se postavljalo sve to vrijeme: kakav je odnos između krimića i domaće zbilje? U krimiću je, kaže, našao žanrovski okvir koji mu je omogućio da opiše zbilju. Govori, također, o vlastitim dvojbama i kritičarskim prigovorima u vezi sa zbiljom socijalizma („krimić u nas nije moguć naprosto zato što ga naša zbilja ne dopušta“) i potom zbiljom kapitalizma („onda se zbilja stubokom promijenila, a krimić je ostao isti“) posredovanom žanrovskom prozom. Krimić, kaže autor, vjeruje da se uz pomoć razuma i uz određene moralne kvalitete „mogu razriješiti sve zagonetke i pobijediti sve nedaće“.

Naravno, uvijek je najvažnije kako se piše. Pavličić je, najprije, znalac žanrovskih konvencija, majstor zanata. Njegove su fabule uvijek zanimljive, zna stvoriti napetost, jezik mu je lako razumljiv, dijalozi ekonomični, likovi funkcionalni. Odlično je upućen u aktualna zbivanja, lako se snalazi u problematici različitih društvenih slojeva, a njegove teme redovito znaju zaintrigirati čitatelja. I što je osobito važno – ne docira i ne gnjavi. Specifičnost je Pavličićevih krimića društvena kritičnost unutar narativne sheme, i to kritičnost koja najčešće proizlazi iz postupaka pojedinih likova (Remetin, Luka, Šoštar), a ne iz verbalnih eskapada. U Pressu npr. to se vidi u situaciji kad mladom uredniku crne kronike (ako mu je u najnovijem romanu „šezdeseta nadomak“, onda mu je u Pressu bilo trideset manje) dolazi Zamjenik Glavnog i javlja mu da treba preuzeti uređivanje unutrašnjopolitičke rubrike; Remetin to glatko odbija, što se na određenim mjestima, „tamo gore“, moglo tumačiti (a tako zapravo jest) kao kritika sistema, a posljedice za neposlušnika mogle su biti teške. U Staroj ljubavi indikativan je u tom pogledu opis radnih i menadžerskih prostorija u novinskoj redakciji: „…dolazio je Glavni. To je bilo vrlo neobično, jer on je inače silno zazirao od dijela zgrade u kojem se proizvode novine, a gdje je sve bilo zapušteno, ofucano i puno starinskog pokućstva: radije se zadržavao u onom novom, mirisavom i klimatiziranom traktu gdje je bio menedžment. Mora biti da ga je i sad dovela ovamo neka ljuta nevolja.“

Kada danas kao stari čitatelj ponovno prelistavam romane o Remetinu – liku koji inače ima autorove godine i čiji život slika vrlo uvjerljivo – često zastanem iznenađen pojedinim slikama, atmosferama, razgovorima i prikazanim ljudskim naravima što ih je autor gotovo letimice uhvatio, koje i danas dojmljivo govore o svom vremenu. Pa i o tome koliko se stvari promijenilo u kratkom razmaku. Kako bi recimo danas mladi novinar, u vrijeme potpuno kompjutoriziranih redakcija, shvatio rečenicu „Luka je ustao i odnio tekstove u tehničku redakciju“? Bi li mu bio jasan smisao daktilografkinje u procesu stvaranja novina (a nekad ih je u redakcijama u kakvoj je radio mladi Remetin bilo i desetak u dnevnoj smjeni)?

Što se tiče romana Stara ljubav, napisana opet u obliku istrage, recimo tek toliko da se radnja zbiva u zagrebačkom staračkom domu, da je u središtu sukob dviju ideoloških struja koje predvode jedan bivši udbaš i jedan poduzetnik koji je zbog nacionalizma dobar dio života proveo u Južnoj Americi, da ima nekoliko ubojstava, da se bistri o staračkoj ljubavi, promišlja se o njezinoj prolaznosti i trajnosti mržnje, da se Remetinu i njegovoj ženi javljaju neki pokajnički glasi iz zajedničke prošlosti i da se posvuda prepleće motiv sjećanja i zaborava.

Roman ima sve prethodno spomenute odlike Pavličićevih krimića, a to mu je, naravno, najveća preporuka.