Tri malo drukčija dnevnika

Tijekom prošle godine dobili smo prijevode triju dnevničkih proza: Dnevnik s Heathrowa Alaina de Bottona (prev. Josip Visković, Naklada Ljevak), Biciklistički dnevnik Davida Byrnea (prev. Suzana Keleković, Planetopija) i Dnevnik genija Salvadora Dalija (prev. Vladimir Gerić, Šareni dućan). Oslonimo li se na tvrdnje Helene Sablić Tomić (iz njezine knjige Intimno i javno. Suvremena hrvatska autobiografska proza, Naklada Ljevak, Zagreb, 2002) kako je središnja tema kojom se bavi subjekt dnevničkog diskursa pokušaj identificiranja sebe unutar vlastite egzistencije, odnosno svojevrsna literarizacija privatnog i pokušaj uspostavljanja duhovnog autoportreta, prve bi se dvije knjige teško mogle okarakterizirati dnevnicima (što ih ne čini manje vrijednim ili nezanimljivim djelima), dok Dalijev dnevnik do paroksizma dovodeći upravo ustrajavanje na sebstvu, na genijalnosti vlastite osobe i veličanju svojih postignuća, odlazi u smjeru autoironizacije, ali i ironizacije dnevničkog diskursa.

Alain De Botton, domaćoj publici dobro poznat britanski književnik i psiholog, u devet knjiga prevedenih na hrvatski bavio se temama ljubavi, putovanja kao obećanja sreće, važnosti posla u smislu samopotvrđivanja i samopoštovanja, utjecaju okoliša, arhitekture i životne sredine na naše raspoloženje, što su sve teme koje ponavlja i u svom Dnevniku s Heathrowa. Na poziv vlasnika zračne luke Heathrow on je tijekom kolovoza 2009. neprekidno proveo sedam dana u prostorima jedne od najprometnijih svjetskih zračnih luka. Pomno promatrajući zbivanja u zračnoj luci i razgovarajući s ljudima koji rade na Heathrowu, ali i s putnicima i pilotima, De Botton je, uz analizu brojnih aspekata avioprometa i aerodromskih usluga, iznio i lucidnu analizu brojnih fenomena suvremenoga svakodnevlja – putovanja, rada, globalizacijskih, ekoloških i ekonomskih tema. Na primjeru odlazaka i dolazaka on piše o ljubavi naglašavajući psihološke učinke mogućnosti suočavanja sa životnom opasnošću, zatim ironizira svoj plaćenički položaj lamentirajući nad dobrim starim vremenima kulturnog mecenatstva te, proučavajući arhitektonska svojstva zračne luke, analizira njihov utjecaj na raspoloženje putnika, ali arhitektoniku zračne luke analizira i iz vizure na tom, futuristički dizajniranu mjestu zaposlenih ljudi. Lišena ispovjednosti eminentne dnevničkoj prozi, De Bottonova bi se knjiga isključivo zbog stalna bilježenja zbilje mogla opisati dnevničkom, a zapravo je riječ, kao i kod njegovih prethodnih knjiga, o vrlo zanimljivoj, lucidnoj, a često i duhovitoj esejističkoj analizi fenomenologije suvremenosti.

De Bottonova je knjiga po tome zapravo vrlo srodna Biciklističkom dnevniku Davida Byrnea, koji također iznosi razmišljanja o arhitekturi, suvremenom kapitalizmu, globalizaciji, urbanom planiranju i ekonomiji. No Byrne je do svojih zaključaka, za razliku od statičnoga De Bottona, došao pedalirajući na biciklu ulicama brojnih svjetskih metropola. Tekstopisac i pjevač slavnih Talking Headsa veliki je pobornik vožnje biciklom, manje u smislu tjelovježbe, važnija mu je prisnost s gradom koju bicikl omogućava. Na sjedalu bicikla čovjek je slobodniji nego u automobilu, kad zaželi može stati, odmoriti se i pomnije promotriti ono što ga zanima, jer perspektiva sjedala bicikla omogućava neposredniji kontakt sa stvarnošću grada čijim ulicama brodi. Svjestan nužnosti suvremene tehnologije on nije njezin rob, ali ni zagriženi oponent, pa vožnju biciklom ne doživljava kao izraz bunta, već kao sredstvo neposrednijega doživljavanja zbilje i socijalno-društvene dinamike. Pritom, srodno De Bottonovim tezama iz njegove Arhitekture sreće (Sysprint, Zagreb, 2008), Byrne grad i arhitekturu vidi kao oživotvorenje ljudskih psiholoških procesa i njihovo fizičko osmišljavanje u zbilji. Njegovi zapisi obuhvatili su brojne svjetske gradove, a svoju analizu svakoga od njih započinje procjenjivanjem prilagođenosti njihovih prometnica biciklistima, nakon čega ga promišljanje odvodi u različitim smjerovima, ali uvijek na način lucidna i kritična promatrača koji uočava probleme te nerijetko iznosi i kvalitetne mogućnosti rješenja. A dok Alain De Botton ustrajava na intelektualizmu, ali je pritom, neobično, mnogo duhovitiji od Byrnea, bivši tokinghedovac naglasak stavlja na neposrednost i jednostavnost, ispostavljajući se socijalno osjetljivijim od britanskoga kolege. Usporedbe Europe i Amerike pritom se čine najzanimljivijim sastojkom knjige koja također, unatoč naslovnoj sintagmi, formalno ne pripada dnevničkoj, već putopisnoj literaturi (što zapravo uopće nije ni bitno).

Salvador Dali pak u svom Dnevniku genija do paroksizma naglašava upravo subjektivizam, što je uz ispovjednost zapravo najizrazitija osobina svake dnevničke proze. Već sam naslov knjige implicira autorsku poziciju veličanja sebe i svoje važnosti te vlastitih postignuća. No daleko od toga da je Dali u tome naporan, dapače, hiperboliziranjem samoisticanja njegov disukurs odlazi u smjeru izrazito duhovite autoironije, ali se toliko isticana vlastita genijalnost ne izvrće u karikaturu nego, štoviše, potvrdu dobiva u načinu na koji je rukopis kreiran. Naime, osim što je bio iznimno darovit slikar, Dali ovom knjigom dokazuje da njegov talent nije isključivo likovne naravi, nego je on i izrazito vješto baratao riječima; njegov je vokabular vrlo bogat, a diskurs strastven, osebujan i maštovit, upravo kao i njegove slike. Začudnost koju je postizao kistom Dali je bio kadar ostvariti i riječima, koje meandriraju u neočekivanim smjerovima tvoreći polifoniju značenja, smislova, ali i iznimnu melodioznost i dramatiku. Dnevnik genija knjiga je u kojoj Dali opisuje etape stvaranja nekih svojih djela, izražava ljubav prema ženi Gali, zapisuje svoje snove, misli i zapažanja te razrađuje brojne filozofske teze, ali je to i knjiga koja sadrži veliku množinu iznimnih ideja za slike, performanse i različite umjetničke instalacije koje se sve odlikuju bizarnom nadrealnošću i odraz su neponovljive jedinstvenosti mašte koja ih je proizvodila tolikom brzinom da su nažalost mnoge ostale nerealizirane. Riječ je o svojevrsnoj nadrealističkoj poeziji u prozi od autora koji je očito imao talenta dostatna za nekoliko genijalnih umjetnika u različitim vrstama umjetničkog izražavanja. I koji u naslovljavanju knjige nije nimalo pretjerao.