Tri generacije likovnih problematičara

Galerija Nova zasigurno pripada među najvažnije male izlagačke prostore u Zagrebu i Hrvatskoj. Njeguje pomalo hermetičan, ali i nedvojbeno visokokvalitetan te pomno promišljen program što ga već godinama kreira međunarodno afirmiran kustoski kolektiv WHW. Najsuvremenija i najaktualnija likovna strujanja čine, dakle, programsku osnovicu galerije, ali katkada će pozornost biti usmjeravana – dakako, uvijek s težnjom ukazivanja na neki specifičan kulturološki fenomen ili problem – i k minulom razdoblju modernizma. Posljednji takav primjer bila je izložba koja je nastojala ukazati na neprimjeren odnos prema umjetničkoj ostavštini Vojina Bakića. Za najnoviju izložbu u organizaciji Nove može se reći da je svojevrstan most između modernizma i suvremenosti, oslanjajući se pritom na tri iznimne stvaralačke osobnosti. O čemu je točno riječ? Ivan Picelj, Sanja Iveković i David Maljković pripadnici su posve različitih generacija umjetnika, ali sve troje stvaralački je i izlagački itekako aktivno. Ono što ih povezuje problemski je odnos prema likovnosti i umjetničkom stvaralaštvu općenito, ali i stanovita subverzivnost.

Picelj iz serije Remember

Picelja (1924) danas posve opravdano smatramo klasikom i doajenom hrvatske likovne umjetnosti, ali tijekom pedesetih godina prošloga stoljeća njegova su geometrijska odnosno konstruktivistička shvaćanja nadahnuta pokretima poput ruske avangarde, De Stijla ili Bauhausa bila itekako subverzivna. Beskompromisno zagovaranje apstrakcije u odnosu na figuraciju, a osobito na tada ideološki preferiran socrealizam, naime, nipošto nije izazivalo simpatije tadašnje političke vrhuške, pa su Picelj i njegovi istomišljenici iz EXAT-a 51 neprestano bili pod sumnjom i prismotrom.

Sanja Iveković (1949) na umjetničkoj sceni javlja se nekako u vrijeme kada Picelj već uživa zasluženi status općeprihvaćene vrijednosti. Za razliku od njega, koji je otvarao nove vizure na područjima likovne forme uz istodobno ukidanje sadržaja, Sanja je okrenuta socijalnim komponentama stvarnosti. Ponajprije se to odnosilo na oblikovanje ženskog identiteta, pa možemo sa sigurnošću ustvrditi kako je riječ o pionirki feminističke umjetnosti u Hrvatskoj. U kontekstu tadašnjega socijalističkog sustava stvaralaštvo Sanje Iveković ukazivalo je na probleme i pojave za koje se smatralo da su u djelokrugu posve izvanumjetničkih sustava.

Sanja Iveković, Novi Zagreb (ljudi iza prozora)

David Maljković (1973) na razdoblje modernizma gleda s povijesnim odmakom. U središtu njegovih interesa trenutno se nalazi nasljeđe socijalističkoga projekta, prije svega ono vezano uz modernističku arhitekturu što je nakon Drugoga svjetskog rata nastajala na tradiciji što su je utemeljili velikani poput Le Corbusiera, Miesa van der Rohea ili Gropiusa. U modernističkoj arhitekturi socijalističkog razdoblja Maljković vidi materijalizirane i nadasve vrijedne relikte jedne želje koju više nije moguće rekonstruirati.

Djela Ivana Picelja na izložbi datiraju iz 1964, 1979/80. i 2007, Sanja Iveković zastupljena je s ostvarenjima iz 1976, 1979. i 2010, dok su radovi Davida Maljkovića iz 2010. To navodim tek kao pokazatelj kontinuiteta unutar kojega stvaralaštvo troje zanimljivih autora iz različitih generacija funkcionira. Forma, sadržaj i poetike različite su, ali povezuje ih kreativnost i svijest o nužnosti problematskog pristupa. Ukratko, izložba u Novoj još je jedan sjajan prinos istraživanju odnosa između modernizma i postmodernizma uz pomoć najkvalitetnijih primjera što ih hrvatska likovnost nudi.