Svijet u zrcalu

Svijet bez fotografije danas je nezamisliv. Kad bismo je kojim čudom uklonili iz svih oblika društvenog postojanja u kojima je prisutna – novina, plakata, reklama, interneta (Facebooka!) – nastala bi praznina i svijet bi se naglo promijenio, u našoj percepciji postao siromašniji. Nijedan drugi medij ne vlada danas u tolikoj mjeri javnom komunikacijom da bi njegov nestanak bitno promijenio izgled stvarnosti. Ru-dolf Arnheim u eseju Sjaj i bijeda fotografa ističe da bi nestanak svih slikarskih i kiparskih djela ostavio, doduše, prazne zidove muzeja i pokoju javnu površinu, ali svijet zapravo ne bi bio puno drukčiji, dok većina ljudi ne bi ni primijetila da nešto nedostaje. U slučaju nestanka fotografije, međutim, svi bi se osjećali kao da su doživjeli temeljitu pljačku.

Nezamislivo je tako da su novine još prije manje od stotinjak godina izgledale sasvim drukčije, i da su umjesto velikih fotografija živih boja donosile tek sive stupce teksta, ponegdje ukrašene ilustracijom. Ta činjenica ne govori samo o strelovitom i temeljitom usponu fotografskog medija, nego i o posljedicama koje medijska dominacija fotografije nad tekstom može imati na čitateljevo kritičko razmišljanje i njegovu imaginaciju. Nije riječ samo o tome da fotografija pruža vizualnu informaciju naspram verbalne jer svako razmišljanje stvara predodžbe koje su mentalne slike, već je riječ o zaokruženosti fotografske snimke, koja nudi gotovu obavijest kao afirmaciju (To se dogodilo, Ovo je pouzdano, To je on). A prema mediju najvišega mogućeg stupnja uvjerljivosti teško je zauzeti kritičan odmak, premda se upravo njime dade lako manipulirati.

Možda ova načelna pitanja o naravi fotografskog medija ne bi bila toliko važna kada ne bismo u Hrvatskoj svjedočili ozbiljnoj krizi, u prvom redu, tiskanog novinarstva. Ona je, prije svega, vidljiva u prostornoj prevlasti fotografije nad tekstom na novinskim stranicama, a zatim i u sadržajima koje pune te stranice, a koji prema svojoj relevantnosti za društvo ni po čemu ne zaslužuju pozornost koja im se pridaje. Posljedica je dakako nivelacija ozbiljnih i neozbiljnih sadržaja, pri čemu ozbiljne počinjemo doživljavati kao jednako važne ili nevažne neozbiljnima, i obrnuto. No da odgovornost za takvu situaciju nipošto ne snosi uspon fotografije – premda je olakšava – potvrđuju primjeri novina iz drugih zemalja, pa i susjednih (Delo, Politika), koje sadržajima, a zatim i opremom tekstova, ne teže senzacionalizmu, već ozbiljnosti, analitičnosti. U kontekstu hrvatskoga novinarstva, prema tome, ne iznenađuje podatak da su jedine novine koje ne posluju s gubitkom 24 sata. Opća tabloidizacija posve je uništila kulturu čitanja i pitanje je kako bi se, i kad bi se pojavile, ozbiljne novine uopće mogle održati na tržištu u respektabilnoj nakladi. O problemu hrvatskoga novinarstva u ovome Vijencu piše Vedran Obućina.

Vrijednost fotografije nije samo u dokumentaciji stvarnih događaja koje nismo u prilici osobno vidjeti (prizora ratova, gladi, glamura) – a kakve nekad i ne želimo vidjeti premda nemamo izbora – već i u umjetničkom potencijalu medija. Roland Barthes tek je jedan od mislilaca koji su se pitali o posebnoj prirodi fotografije i koji je zamislivši se pred pojedinim ostvarenjima napisao utjecajnu, iako specifičnu i neznanstvenu, bilješku o fotografiji. U sklopu kraćega temata o Barthesu u ovome Vijencu Joško Tomasović piše o utjecajnoj Barthesovoj knjižici u kojoj autor raspravlja o bliskom odnosu fotografije i smrti.

Poznato je da su pojavu fotografije pratila žestoka osporavanja umjetničkog potencijala medija, motreći ga ponajprije kao izum koristan za vjernu registraciju stvarnosti. Bez obzira na umjetničke mogućnosti fotografije, činilo se da je realističkim stilovima u slikarstvu tada zauvijek odzvonilo jer su u fotografiji dobili takmaca s kojim će se teško moći nositi. Zanimljivo je stoga da pojava hiperrealizma u slikarstvu 60-ih i 70-ih godina u Americi i Europi niječe tu pretpostavku. Hiperrealisti, reagirajući na apstraktnu umjetnost, slikali su prema fotografskim predlošcima tretirajući slikarski medij kao fotografski. Doduše, njihovo potenciranje realnog prikaza isti relativizira tako da se ne može sasvim govoriti o prenošenju fotografske snimke, ali je pojava stila izrazito iznenađujuća s obzirom na opće tendencije u umjetnosti 20. stoljeća. O njihovim umjetničkim dometima može se raspravljati, no efektnost njihove tehnike velika je, o čemu, možda, svjedoči i naslovnica ovog broja.

O izložbi hiperrealista u Beču za Vijenac piše Toma Bačić.