Stvarnije od stvarnosti

Hiperrealizam, nastao kao reakcija na apstraktnu umjetnost i pod utjecajem pop-arta, uglavnom se drži fotografije kao predloška, ali za razliku od nje realnost prikaza izrazito potencira te time relativizira

Nasuprot bečkom Burgu, na Ringu – ulici koja je u 19. stoljeću nastala na mjestu nekadašnjih gradskih zidina, od 2001. nalazi se Museums Quartier. Na mjestu starih dvorskih staja i nadvišen jednim od bečkih Flak-Türme koji podsjećaju na mračnu prošlost grada u Drugom svjetskom ratu, taj se prostor od ljeta 2001. profilirao u jedno od najvažnijih mjesta bečke suvremene umjetnosti. U sjeverozapadnom kutu glavnoga dvorišta Museums Quartiera nalazi se zgrada MUMOK-a – veliki kubus presvučen austrijskim bazaltnim vulkanskim kamenom, čiji su autori arhitekti iz bečkog biroa Ortner & Ortner. Iza bazaltnoga pročelja do 13. veljače održava se izložba Hyper Real: The Passion of the Real in Painting and Photography, koja se bavi fenomenom hiperralizma.

Ralph Goings, Amsterdam, 1970.

Robert Bechtle, Berkeley pinto, 1976.

Fotografija, air brush i akrilik

Hiperrealizam je fenomen formiran tijekom 60-ih i 70-ih godina 20. stoljeća, a cilj mu je bio vrlo doslovan realistički slikarski ili kiparski prikaz po uzoru na fotografiju. Njegovu pojavu u slikarstvu djelomično su uvjetovale i nove tehnike – kopiranje motiva s dijapozitiva ili fotografija, tehnike nanošenja boje air-brusha i akrilne boje, a u kiparstvu mogućnost korištenja realnih predmeta – primjerice prave odjeće. Miško Šuvaković u Pojmovniku suvremene umjetnosti navodi tri povijesna i teorijska faktora koji dovode do pojave hiperrealizma. To su: slikarske tradicije realizma 19. i 20. stoljeća, popartistički prikaz urbane potrošačke kulture u slikarstvu i reakcija na modernističku apstrakciju kao nedostatak bilo kakva prikazivanja, kao i konceptualistički tekstualni, teorijski i intelektualni rad. Pojam hiperrealizma često se miješa i nadopunjuje s pojmom fotografskog realizma, djelomično i zbog činjenice da se većina autora fotografijom služi kao predloškom za sliku. Ovdje nije riječ o mistifikaciji fotografije u smislu najrealnijeg prikaza, nego o postupku prenošenja jednog prikaza u dvije dimenzije u drugi. Izložba Hyper Real ne bavi se samo prikazom djela hiperrealizma, najvećim djelom iz kolekcije Ludwig, već nudi i odlično uspostavljenu komparaciju prema umjetnosti drugih medija – ponajprije fotografiji. Isto tako, izložba nudi i pomalo nostalgičan pogled na to poglavlje umjetnosti u 20. stoljeću kao i na prikazane motive. Logikom kompariranja kustosice Susanne Neuburger i Brigitte Franzen nadovezuju se na nekoliko izvrsnih izložbi postavljenih u Beču u posljednje vrijeme – u Donjem Belvedereu izložba prerafaelita i trenutno postavljena Valie Export, kao i u MUMOK-u The Moderns, koja uspostavlja zanimljive relacije između umjetnosti, inovacije i tehnologije.

Chuck Close, Mat, 1972–1973.

Tom Wesselman, Landscape 4, 1965.

Godine 1972, kada su hiperrealisti na Documenti zabljesnuli i postali popularni u Njemačkoj, kolekcionari Peter i Irena Ludwig počeli su ih sakupljati. Gotovo četrdeset godina nakon Documente, Hyper Real izložba u MUMOK-u prvi put publici prezentira cjelokupnu zbirku Ludwigovih. Ideja izložbe bila je, dakle, prevrednovanje same kolekcije, kao i revaloriziranje pokreta i njegovo sagledavanje u sadašnjem kontekstu. Fotorealizam, superrealizam, radikalni realizam, pop-art-realizam, realizam oštrog fokusa, novi realizam, dvostruki realizam ili artefaktualizam neki su od mogućih naziva za hiperrealizam predložen 1972. u katalogu Documente.

Efektno između istine i čežnje

Izložbu Hyper Real čini nekoliko neodvojivih tematskih cjelina koje se međusobno prepleću. Blok Predgrađa i njihove čežnje najvećim je dijelom fokusiran na američke autore koji su se potkraj 60-ih godina udaljili se od apstraktnog ekspresionizma i počeli se baviti realističkim prikazom stvarnosti. Primjerice – slika Airstream Ralpha Goingsa, reproducirana na naslovnici kataloga i na plakatu za izložbu, prikazuje poznatu kamp-prikolicu napravljenu od sjajnih limova nehrđajućega čelika dizajnera Williama Hawleya Bowlusa, koja simbolizira američki način života. Goings ne samo da realno prikazuje prikolicu, nego se bavi i problemom refleksija i svijetlih i tamnih dijelova, slikarski medij tretirajući poput fotografskog. Obrnutim se postupkom služi Kanađanin Jeff Wall u radu Man with a Rifle – velika fotografija u light-boxu prikazuje narativnu uličnu scenu, a sam rad pripada žanru postmodernističke fotografije. Scena je simulirana, naizgled je realnija od same stvarnosti, i u fotografski medij transferira neke kvalitete naslikane slike. Ovdje valja istaknuti još najmanje dva umjetnika – Toma Wesselmanna i Roberta Bechlea, čiji radovi vrlo izravno uspostavljaju odnos pop-art – hiperrealizam. Drugu cjelinu izložbe, mnogo manju od spomenute američke i nazvanu Prozori, ogledala i refleksije, čine radovi Gerharda Richtera, Roya Lichtensteina, Duane Hanson, Roberta Cottinghama i ostalih. Žarište je na utjecaju i odnosu pop-arta prema hiperrealizmu. Uz to, ovdje je važan i psihološki moment utjecaja na gledatelje. Primjerice Hansonov rad Supermarketlady skulptura je ženske osobe u stvarnoj veličini koja odjevena u pravu odjeću stoji s kolicima za shopping. Efekt nelagode je neizbježan – susret s fantastično realno prikazanim nebićem u prostoru izložbe začudan je i nadrealan. Kazivanje istine segment je koji se bavi šokantnim prikazima šokantne stvarnosti, a središnji rad ovdje Hansonov je Boweri Derelicts. Suprotnost je šoku Zamrznuta idila, kao i U fokusu medija – blok usmjeren prema odnosu realni prikaz – mediji. Poseban segment izložbe čini grafička mapa s 5. Documente.

Robert Cottingham, Carl's, 1975.

Odnos hiperrealizma i fotografije središnja je tema izložbe u MUMOK-u, koja hiperrealističko slikarstvo i skulpturu prikazuje kao moguće proširenje medija fotografije. U tom smislu, središnji radovi izložbe svakako su oni autora Chucka Closea – Richard (Serra) iz 1969, Autoportret iz 1977. i Nat (1972/3). Closeov je postupak vrlo jednostavan i maksimalno efektan – on fotografske portrete prenosi u medij slike uz vrlo veliko povećanje – svaka od izloženih slika vrlo je velikih dimenzija. Lica naslikanih ljudi time nisu manje realna, ali su manje slična čime se iskustvena znanja o izgledu određene osobe relativiziraju. Takva relativizacija realnoga prikaza osnovno je obilježje hiperrealistične umjetnosti.