Slavonniale širokih obzora

Slavonski biennale, koji ponosno čuva tradiciju biranja, ove godine

predstavlja slikarska, kiparska, grafička, ali i multimedijska i urbanistička ostvarenja poznatih i novootkrivenih umjetnika

Više od četrdeset godina postojanja izložbe lijepa je tradicija, važna za izložbu, ali i sredinu u kojoj ona postoji i traje. Slavonski biennale takva je izložba, uz važnost i značenje tu je i njezina tradicijska narav. Važnost proizlazi iz okolnosti da je to jedina žirirana izložba u tom dijelu Hrvatske, posebnost je značenja u širini disciplina koje pokriva, a kulturnotradicijska narav proizlazi iz privrženosti umjetnika koji na njoj sudjeluju, čime joj iskazuju poštovanje. Javlja se lijep broj sudionika, mnogo ih bude i odbijeno, no novi i vrijedni umjetnici podižu i vrijednosni standard. Izložba je natječajna, uz dodatne koncepcije izvan natječaja, samostalne izložbe nagrađenih umjetnika ili pak autorski koncipirane postave koji s nekog drugog stajališta motre prostor umjetnosti ili umjetnost u prostoru regije.

Dobitnik Grand Prixa – Pješački nathodnik na trgu Lavoslava Ružičke u Osijeku Gorana Jagića i Branimira Kljajića

Ponajdalje se otišlo prije četiri godine, kada je dvadeseti i jubilarni Biennale bio sastavljen od sedam dijelova postavljenih u četiri prostora i dva grada. Dijelovi su mu bili, uz onaj natječajni, i autorski izbori, kustos je odabrao temu i umjetnike, ali je i umjetnik birao druge umjetnike. Ta je koncepcija dala i najbolji rezultat. Ovaj 22. biennale, iako nema tu širinu, itekako doseže visok vrijednosni domet.

Stroga selekcija

Sveden dakle na natječaj kojim se pozivaju umjetnici s djelima iz klasičnih likovnih disciplina, slikarstva, kiparstva, grafike te multimedijske prakse, urbanizma i arhitekture (prijedlog, situacija) što se izmjenjuju svake četiri godine s primijenjenim umjetnostima i pravom sudjelovanja prema načelu „svi kojima je Slavonija upisana u životnu ali i umjetničku biografiju“, Biennale se predstavlja u sjaju najljepših tečevina. A to znači – velik odaziv na natječaj i vrlo sužen izbor, velika gužva na otvaranju, mnogo zadovoljnih i pokoji nezadovoljan, lijep katalog te odličan postav – uz tradicionalno premalo izložbenog prostora. I nagrade u rukama najboljih.

Kadar iz videorada Voice Ksenije Jurišić

Izabrani i izloženi radovi već na prvi pogled odaju problemsku i autorsku širinu s obzirom na medijsku raznovrsnost, koja opet nije sama sebi svrhom, jer kada se udubimo u svaki rad, lako je uočiti kako je svaka pojedinačnost ujedno autorska posebnost. Da je tomu tako, ponajbolje govore nagrade dodijeljene očigledno najvrednijima, iako je za svaku, kako ističe predsjednik odbora za primanje radova i dodjelu nagrada Tihomir Jukić, nominirano dvaput više kandidata. Dakle, koliko su kriteriji za prijavu na sudjelovanje na izložbi bili strogi, još je stroži bio izbor za nagrade, zato treba vjerovati sudu žirija opterećena tim slatkim brigama. A nagrade su vrlo pouzdan indikator kako je žiri funkcionirao, koje je i kakve kriterije imao na pameti pri vrednovanju svog izbora. Tri jednako vrijedne nagrade Ex aequo dobili su Ksenija Jurišić, Stjepan Šandrk i Tihomir Matijević.

Laureati

Ksenija Jurišić (1984) nagrađena je za videorad Voice (2010). Djelo je nastalo u ljetnoj umjetničkoj radionici u Ražnjanu uz videoumjetnika Ivu Dekovića, očigledno referirajući se na njegov i, još dalje, radove s vodom Klausa Rinkea. Voice je videorad snimljen iz rakursa ispod površine vode. Verbalnu retoriku toga rada zamijenio je govor znakova gluhih. Mjestimično izostavljene riječi u konverzaciji, označene crtama, dio su komunikacijskoga šuma u govoru svakog jezika, pa i tog „jezika govora tišine“. Skriveni sadržaj govor je medija koji ne razumijemo, ali ga shvaćamo, vjerujući u taj medij kao sredstvo koje govor stvara, a ne koristi se njime. Tajnovitošću tog medijskog bića autorica se superiorno koristi kao svojim govorom jezika.

Stjepan Šandrk (1984) nagrađen je za ulja na platnu Ivana (2009). To je triptih sa slikom Miss Hrvatske i fotomodela Ivane. Fotografije izranjanja iz mora naknadno su doslikane klasičnom slikarskom tehnikom ulja na platnu. Slikarska je to stvarnost magičnog realizma što se pred nama oblikuje: kao cjelina, ali i u najmanjem detalju, u svakoj kapljici vode. Prizivajući opće prepoznatljiv vizualitet reklamnih jumbo-plakata, triptih Ivana poput oltarne pale ikonografijom neskriveno aludira na novo ikonično božanstvo današnjice. Očito, to je tautološki niz ili opet jedan „novi realizam novih slika nove slike“ koji distancira i apstrahira streotip motiva i čini ga samosvojnom cjelosnosti slikarskoga prikaza.

Tihomir Matijević (1974) neupitna je zvijezda osječkog, ali i hrvatskog kiparstva, kojem je nagrada dodijeljena očito kao otkup grijeha jer je nije dobio dosad. Znajući to, nadmašio je žiri, ali i sebe sama umjetničkim sjajem svojih dviju skulptura ili dvaju kipova pod zajedničkim nad naslovom Ljube se istok i zapad. Obrazac je to priče našega podneblja u kojem se spajaju mitski realizmi socijalističke estetike s kult-figuracijom kapitalističke pop-kulture. Vrtni patuljak herojskih dimenzija iz svoga prirodnog okruženja i kićenosti pretvara se u herojski lik radnika s krampom. Autor ga stavlja tamo gdje mu je mjesto, čini ga umjetnošću u muzejskom prostoru, iako bi on pripadao javnom prostoru. Kao i drugu skulpturu, gdje je lik glumca Richarda Burtona uronjen u lik Josipa Broza Tita, ili je možda obratno – politička je zvijezda lik popularnoga glumca, zamijenili su uloge u stvarnosti, ali i značenja u umjetnosti. A to je prirodni prostor i postupak u kojem Matijevićeva skulptura funkcionira, lik se mijenja kao znak, ali i značenje kao sadržaj.

Grand prix arhitektima

Nekako po pravilu, kad je na Biennalu arhitektura, Grand prix dobiva djelo iz toga područja. Kao da žiri uvijek bude očaran sadržajem javne namjene, vrijednošću zajednice i svih, a ne jednog i nekih. Svejedno, prva je nagrada ipak i s pravom pripala arhitektonskom dvojcu Goranu Jagiću (1959) i Branimiru Kljajiću (1957) za Pješački nathodnik na trgu Lavoslava Ružičke u Osijeku. Žiri je rad dobro razumio kao rezultat visoke urbanističko-arhitektonske razine oblikovanja i tehničkog znanja koje uveliko nadilaze standarde inženjerijske konfekcije. Most je funkcionalna, konstruktivna, ali i estetska poveznica dviju strana grada, spajajući jednu s onom drugom iznad, a ne ispod željeznice. Nathodnikom na kolodvorskom trgu, koji su također oni oblikovali, Osijek je dobio građevinu iznimne ljepote i visokog arhitektonskog standarda mjerljiv s bilo kojom arhitektonskom tvorevinom u gradu, „svakom pa i ovom“. Rad se znatno izdigao i iznad ostalih urbanističko-arhitektonskih djela na izložbi, prije svega zbog iznimno i neuobičajeno slaba odziva arhitekata na izložbu, što može biti indikator vidno smanjene produkcije, ali i straha od predstavljanja.

Na Biennalu je ove godine nagrada Priznanje reafirmirana, dosad je nekako bila zanemarena, no sada, i s pravom, evo je gotovo na prvom mjestu. Naime, red je da se oda priznanje onima koji su novi i obećavaju, no nikako nisu za zaborav oni što revno na svakoj izložbi sudjeluju s novim i još i boljim radovima. Ovo Priznanje imalo je baš to na pameti, pa je dodijeljeno Mariju Čaušiću (1972), osječkom grafičarskom velemajstoru za djelo Shapes (2009). To je dvodimenzionalna prostorna instalacija, grafički slog čije je gledanje postupak kretanja poput čitanja teksta, siluete su prostori građevina, izrađene u tehnici bakropisa sa slijepim tiskom, a vizualiziraju možda autorova sjećanja. Gusto postavljene na zid u posebno komponiranu rasteru stvaraju nove vizualne znakove, čine nove identitete prostora u prostoru. Taj prostorni, znakovni i konačno značenjski slog ima naoko statični dinamizam, no ako se udubimo u čitanje značenja, vidjet ćemo tipičan čaušićevski grafički vitalizam kojem granice zna samo autor.

Nagrade su pouzdan znak vrijednosnoga traga koji je žiri pratio, a vrijednosni je kriterij upravo i potvrda da je Biennale u cjelini promišljen i relevantan kulturni proizvod. Njezin okvir sasvim jasno jest i okvir određenog umjetničkog vrijednosnog sadržaja, što je konačno i razlog postojanju izložbe.